SUICIDALNOST I SUICID

BRISANJE GRANICE ŽIVOTA I SMRTI

Suicid je krajnje složeno, uvjetno rečeno, ponašanje koje odražava suprotne težnje i čiji ishod zavisi od relativne jačine tih težnji i od nepredvidivih činitelja. Veoma je teško pouzdano odgovoriti na pitanje - zašto ljudi u jednom času ili više puta tijekom života dižu ruku na sebe, zašto i kako odluče u jednom aktu sami sebi oduzeti život. Psihijatre zanimaju upravo ti individualni motivi želje za vlastitom smrću, psihodinamska struktura potrebe da se "životu okrenu leđa".

Pojam instinkt smrti

Freud je smatrao da poriv za samouništenjem predstavlja, u stvari, napad na voljenu osobu s kojom se pojedinac poistovjetio. Prema tome, suicid bi, barem jednim dijelom, imao značenje homicida, akta agresije uperenog protiv druge osobe. Ovom prilikom samo se podsjetimo - a možda i obavijestimo - da je u ranim fazama razvoja psihoanalitičke teorije agresivnost smatrana pervertiranim seksualnim nagonom ili reakcijom na frustraciju. Kasnije, nakon uvođenja pojma instinkt smrti, Freud je u suicidu vidio oličenje tog instinkta, koji je neka vrsta opozituma drugom osnovnom instinktu: instinktu života, instinktu očuvanja žive materije. Proučavanje suicidalnih fantazama, snova u kojima se pojavljuje motiv suicida, pokazalo je da suicid ne mora uvijek izražavati poriv za uništenjem vlastitog bića u smislu vlastite negacije svog postojanja. Suicid, dinamski gledajući, može odražavati i želju za potvrđivanjem vlastite ličnosti i života uopće; on može biti, jednom riječju, u funkciji afirmacije instinkta života. U fantazijama, naime, suicid je često korišteno sredstvo da se drugi primoraju da, barem poslije naše smrti, izraze svoju ljubav prema nama i tako nas - istina, posthumno - uvjere u našu životnost i značaj. To dvostruko značenje ili dvostruka usmjerenost svake - simbolične ili realne, svjetlom jave obasjane ili u snohvatici naslućene suicidalne tendencije, očigledna je i kada individualni odnos prema suicidu shvatimo kao bitni izraz individualnog odnosa prema smrti. Ne može li se tako samoubilačka želja za smrću shvatiti ne kao želja za samouništenjem, već kao želja za dostizanjem Nirvane, za brisanjem granice između života i smrti? Pokušaj suicida bi, prema tome, mogao biti pokušaj samonastavljanja, a ne - samouništenja, fantazijsko zadovoljavanje potrebe za besmrtnošću. S druge strane, s obzirom da predstavlja akt ništenja prirodne smrti kao objektivne neminovnosti, suicid, kao voljno, samoizabran put "odlaska s ovoga svijeta", može u subjektivnom prostoru ličnosti imati značenje omnihipotentnosti, trijumfa subjekta nad objektom, slobodne volje nad prirodnom nužnošću. Sažimajući, valja još jednom istaći ovu, s preventivno-terapijske točke gledišta, izuzetno važnu činjenicu: individualni motivi suicida uvijek su dvoznačni - u njima su sadržane i afirmacija, i negacija; i potreba za uništenjem, i potreba za održanjem i očuvanjem; i besprizivna odluka da se ode "ne okrećući se", i očajnički pokušaj apela, poziva u pomoć.

Etiopatogeneza suicida

Proučavanje suicidnog ponašanja odvija se odavno na dva različita načina, ovisno od toga da li se čin pokazuje kao simptom, odnosno tragični završetak neke individualne sudbine, ili kao jedan od značajnih indikatora patoloških zbivanja u ovom ili onom društvu. U tom drugom slučaju studij će se većinom oslanjati na statističke podatke koji se prikupljaju o općim, demografskim karakteristikama suicidnih pojedinaca neke opsežnije populacije. Ako li pak raspravljamo o samoubojstvu kao individualnom fenomenu, ne možemo a da potanko ne proučimo životni put pojedinog čovjeka, uzimajući u obzir zakonitosti dinamičke psihologije kad hvatamo onu crvenu nit koja se završava tragičnom smrću.

Slučaj

Stolar, star 39 godina objesio se nakon ponovljenog jednotjednog neprekidnog pijančevanja. Njegov otac, građevinski radnik, dobro je zarađivao, ali je gotovo sve zapio. Oba djeteta majka je morala uzdržavati tako da je služila kod drugih ljudi. Ako je željela dobiti nešto novca od svog muža, morala ga je hvatati po gostionicama. Djeca, a naročito pokojnik, bili su vezani na majku, koja se zbog depresivne psihoze prije 20 godina liječila u psihijatrijskoj bolnici, a prije 10 godina izvršila je samoubojstvo vješanjem. Pokojnikovu sestru smatraju čudakinjom. U rodnom kraju izučio je stolarski zanat i zaposlio se. U poduzeću su ga cijenili kao veoma sposobnog i marljivog radnika. Do zadnje je godine lijepo napredovao. Međutim, kad zbog pijanosti više puta nije došao na posao, skinuli su ga s položaja šefa. To ga je jako pogodilo. Unatoč njegovoj sklonosti alkoholu, mještani su ga voljeli, cijenili kao čovjeka koji je sposoban i marljiv i koji se brine za kuću: zajedno sa ženom sagradio je kuću; spremao se također otvoriti vlastitu obrtničku radionicu, jer su ga na poslu degradirali. Vjenčao se kad mu je bilo 27 godina. Žena mu nije bila mještanka. Mještanke su nju i sve ostale doseljene žene otklanjale kao "dotepence". Pokojnikova je žena bila još manje dobrodošla zbog svog karaktera. Naročito su joj zamjerali što je svog muža tako surovo nadzirala i čak šamarala ako ga je našla pijanog. Bila je također - neopravdano - ljubomorna na nj, ali kad mu je u posljednje vrijeme počela slabiti potencija, postajao je i on sve ljubomornijim. Unatoč nesuglasicama među njima, pokojnik je ipak bio veoma ovisan o njoj, ništa nije znao izvesti bez njene pomoći. Njegov je dobar prijatelj za nj kazao da je bio "papučar" koji je prebrzo dolazio pod utjecaj drugih ljudi i nije znao udariti po stolu kad je to trebalo, pa zato ni kod kuće nije znao napraviti reda. Pokojnik je pio već prije vjenčanja, a naročito još tijekom prvih četiriju godina braka. Žena je to tako teško podnosila da je s djecom pobjegla u Austriju. Upravo u to vrijeme njegova je majka počinila samoubojstvo. Mještani su za to krivili pokojnikovu ženu. On je uskoro otišao po obitelj u Austriju i vratili su se kući. Onda se četiri godine uzdržavao od alkohola. Kasnije je opet pomalo počeo piti. Često se na koljenima zaklinjao pred ženom i obećavao da će napustiti svoju ružnu naviku, ali je uvijek opet podlegao kušnji. Žena je svoje grubo reagiranje na muževljeve ekcese, naročito kad je doživljavala da su se muž i svekar zajedno pijani vraćali kući, opravdavala strahom da bi i sama mogla doživjeti istu tešku sudbinu kao muževljeva majka. Stekao se utisak da nije bio toliko vezan na svoja dva djeteta koliko je bio ovisan o ženinoj ljubavi. Međutim, dobivao je ipak previše predbacivanja i prijetnji. Žena se jako ljutila na njegovo odlaženje u gostionicu, naročito jer je tako trošio novac i jer je pripit bio grub i nasilan. Pomalo joj je postajalo svega dosta i od vremena do vremena već je pomišljala na to da si oduzme život, ali ju je uvijek zadržavala misao na djecu. Zadnji tjedan muž je opet neprestano pio, ali u pijanom stanju nije više bio grub niti je galamio kao inače. Kritičnog je dana po njenom dojmu bio "pri kraju sa živcima": bio je tih i samo je gledao u pod. Izgleda da je htio još jednom s njom porazgovoriti, ali ga je grubo odbila: "Gubi se, svinjo pijana." Njegove prijetnje samoubojstvom nije shvatila ozbiljno. Mislila je da je on hoće prestrašiti i da time hoće postići da bi pritrčala k njemu i pomirila se s njime. Kad se danas žena pita na koji bi joj način bilo moguće spriječiti tragičan kraj, čini joj se da bi joj to možda uspjelo da je one kritične noći probdjela uza nj - ali bila je već sita svega. Istina, od majčine smrti on je za sobom imao bar četiri pokušaja vješanja - uvijek u pijanom stanju. Inače o samoubojstvu nije govorio.

O čemu je riječ

Priča očito počinje već u mladosti. Otac, alkoholičar, kod kuće je stvarao atmosferu materijalne i osjećajne neizvjesnosti. Majka je spašavala situaciju. Za vrijeme sinovljeve adolescencije i sama je preboljela depresivnu fazu psihoze te se morala liječiti u psihijatrijskoj bolnici. Deset godina kasnije, jamačno opet u takvoj fazi, završila je život samoubojstvom. Možda, na osnovi takvog podatka, možemo zaključiti da je riječ o određenoj hereditarnoj opterećenosti sina. Ta ne opisuju ga samo kao depresivno strukturiranog (papučar koji nije znao udariti po stolu), već je zadnje vrijeme prije čina zapao u pravo depresivno stanje. Ovdje se radi o sljedećem: 1. Kod pokojnika se radilo o neurotičko-depresivnoj strukturi zbog atmosfere u kojoj je odrastao. 2. Imao je određenu hereditarnu opterećenost. 3. Radi se o kombinaciji egzogenih i endogenih utjecaja na oblikovanje njegove ličnosti. Prije svoje depresivne strukture, suprotnosti sa svakidašnjicom doživljavao je s frustracijama, a uskoro se susreo i s alkoholom koji mu je omogućavao neku relaksaciju. Potisnute agresivne tendencije izbijale su u obliku surovih ispada prema ženi. Kad bi se otrijeznio, slijedili su jaki osjećaji krivnje. U njima je njegova dominantna žena našla zadovoljštinu, pa ih je u pokojniku još i poticala. Očito je ni njegovi ponovni suicidni pokušaji nisu uznemirivali. Žena napokon nije više imala ni oka ni uha za njegovu nevolju; nije mu omogućila katarzu ni ponovno sticanje bar neznatnog osjećaja vlastite vrijednosti. Ostao je sam, s nesnosnim osjećajem krivnje koji ga je napokon otjerao u smrt.

Mr. sc. George Salebi, dr. med.