Mentalno oboljeli član obitelji
 
ZAJEDNICA IZVOR STRESA
 
Mentalna oboljenja koja oštećuju svakodnevno funkcioniranje, kao što su shizofrenija i bolesti raspoloženja, imaju utjecaj na živote drugih osoba koje su emocionalno vezane (obitelj) ili su s njima u svakodnevnom kontaktu (skrbnici i profesionalci). Članovi obitelji poznaju bolesnika prije nastupa bolesti i imaju iskustvo prvih konfuznih stanja, naglih promjena raspoloženja bez razumljivih povoda, kao i emocionalnih osvetničkih reakcija i optuživanja za koja okolina ne nalazi razloga u stvarnosti.
 
 
Za obitelji, utjecaj mentalno bolesnog člana mnogostruko je određen. Obitelj očekuje od svakog člana osamostaljenje i prepoznavanje ciljeva u svakodnevnom životu, no u tom slučaju obitelj mora odžalovati neispunjena životna očekivanja i prihvatiti dugoročnost brige i eventualnih različitih stresova povezanih sa specifičnostima mentalnog oboljenja. Takvo stanje utječe na ponašanje obitelji unutar zajednice. Obitelji trpe zbog nepoštivanja tajnosti podataka u profesionalnim i neprofesionalnim krugovima, a i sami stvaraju stresne situacije zbog potpune neinformiranosti i predrasuda u vezi s mentalnim bolestima. Mogli bismo reći da je najveći stres zajednica sama po sebi, jer neadekvatno rangira mentalne bolesti u odnosu prema drugim oboljenjima, kao i generalna socijalna stigma koja gura skrb za tu grupu bolesnika u drugi plan.
 
 
Dimenzija obiteljskog bremena
 
Obitelj ima breme svakodnevnog življenja s mentalno bolesnim članom, kao i realnih problema koji proizlaze iz poremećenih odnosa. Obitelj je izložena stalnom psihološkom distresu uzrokovanom bolešću. Obiteljske tegobe možemo promatrati kao subjektivne i objektivne. Objektivno su breme mnogostruke zadaće koje proizlaze iz svakodnevne brige za bolesnika. Primjeri su objektivnog svakodnevnog bremena:
- restriktivni efekti na karijeru u svakodnevnom životu bolesnika, praćeni stalnom ovisnošću o obitelji, kao i nesposobnošću da ispune obiteljska očekivanja,
- nesposobnost održavanja kućanskih rutinskih obveza,
- stalno ulaganje vremena, energije u traženju pomoći u centrima za socijalnu skrb i pregovaranje s drugim legalnim zakonskim institucijama,
- česti nesporazumi sa zdravstvenim institucijama,
- zapostavljanje potreba drugih članova obitelji, ponekad s dugoročnim psihološkim posljedicama,
- socijalna izolacija obitelji i poremećena relacija s vanjskim svijetom,
- poteškoće u povremenim potrebama za kriznim intervencijama ili hospitalizacijama,
- poteškoće u pronalaženju adekvatnog smještaja izvan obitelji,
- financijsko iscrpljivanje obitelji uzrokovano mentalnom bolešću člana.
Subjektivno breme prošireno je na mnoge emocionalno distresne situacije u vezi s njihovom brigom i osjećajem dužnosti prema bolesnom članu. Ne smijemo zaboraviti komponente procesa tugovanja za premorbidnom osobom koju su oni voljeli. Ujedno, obitelji bolesnog člana osjećaju stigmatizaciju, frustraciju kada pokušavaju održati neke svakodnevne funkcije bolesnog člana, a bolest očigledno napreduje.
 
 
Utjecaj mentalne bolesti na članove obitelji
 
Mnoga istraživanja ukazuju na pojavu teških emocionalnih reakcija u članova obitelji mentalno oboljelog člana. Škotska istraživačka grupa za shizofreniju našla je u 75% članova obitelji teške emocionalne reakcije kada su se suočili s prvom epizodom shizofrene bolesti liječene u bolničkim uvjetima. U Engleskoj su ispitivali posljedice koje nastaju u članova obitelji nakon dugog trajanja bolesti. Utvrdili su korelaciju između skale objektivnog i subjektivnog bremena s anksioznošću, nesanicom i depresijom, što se moglo i klinički verificirati. U takvim obiteljima dolazi do promjena životnog ciklusa i relacijskih uloga. Roditelji očekuju da će njihovo dijete u adolescenciji pokazivati potrebu za samostalnošću i postepeno preuzeti brigu o samome sebi. Shizofreni bolesnici ostaju živjeti unutar obitelji i roditelji starenjem osjećaju tjeskobu kome će predati brigu o svom bolesnom članu. Ako se bolest pojavila unutar sekundarne obitelji, što znači da je mentalno oboljela osoba osnovala svoju obitelj, djeca u takvim obiteljima zakinuta su za normalnu emocionalnu potporu jer energiju oduzima bolesni član i ujedno ne funkcionira kao otac/majka. I roditelji, kao i bračni partneri, nađu se u jednom trenutku na prekretnici: živjeti svoj život i pokušati iznaći rješenje da ih briga za bolesnog člana u potpunosti ne preplavi. Poseban problem nastaje kada bolesni član postane agresivan i nepredvidiv jer je tada komunikacija između članova obitelji pod stalnim opterećenjem straha od ponavljanja nasilnog ponašanja. Članovi obitelji pokušavaju potražiti pomoć u raznim institucijama, ali, nažalost, nitko sustavno ne brine o njima.
 
 
Planiranje mentalne skrbi u zajednici
 
Danas imamo nekoliko institucija koje se brinu za mentalno zdravlje populacije, ali nema sustavnog, planiranog rješavanja problema. U našoj regiji proces zbrinjavanja počinje u ordinaciji obiteljskog liječnika koji izdaje upute o liječenju. Obiteljski liječnik u većini slučajeva nema dostatnu edukaciju iz tog područja i ima negativan stav prema mentalnim bolesnicima, boji se njihovog nepredvidivog i nasilnog ponašanja te su i njegovi savjeti obitelji obično negativni, i na štetu bolesnog člana. Druga je stepenica prva hospitalizacija. U našim uvjetima ne pridaje se dovoljno pažnje tom problemu. Niti su članovi obitelji educirani kako se ponašati u krizama, niti obiteljski liječnici, a niti liječnici u institucijama za hitne intervencije. Prva hospitalizacija ostavlja trag na bolesnog člana i stvara stav prema hospitalizacijama i oboljelog i članova njegove obitelji. Članovi obitelji odgađaju prvu hospitalizaciju jer osjećaju da su izdali člana obitelji i muči ih osjećaj krivnje. Ako je prva hospitalizacija traumatična za članove obitelji, rađa se osjećaj krivnje koji je kasnije generator prekasnih rješavanja kriznih situacija. Naime, obitelj ne testira adekvatno realitet, iscrpljuje se pokušajima prevladavanja krize i time pomaže bolesni proces u oboljelog člana obitelji.
Treća su stepenica institucije za produženo liječenje i smještaj. Kada se članovi obitelji umore od skrbi za bolesnog člana ili kada je bolest takvog tijeka da nije moguće postići adekvatnu remisiju, potreban je smještaj u posebne institucije. Nažalost, u našem društvu te su institucije znak stigme i članovi obitelji dugo odgađaju smještaj u njih.
Četvrta skupina su bolesnici bez članova obitelji, koji žive sami i kod kojih se ne uspije tijekom liječenja stvoriti barem djelomični uvid u bolest i razviti njihovu brigu o vlastitom duševnom zdravlju. Ta skupina bolesnika po otpustu iz bolnice najčešće prestane uzimati lijekove te se vrlo brzo stanje pogorša, bolest napreduje i ponovo ih dovode na liječenje. Budući da u zajednici nema razvijene skrbi za tu skupinu bolesnika, vrijeme boravka izvan institucije sve je kraće, a bolest se iskazuje u sve težem obliku.
 
 
Što bi trebalo učiniti
 
U našoj se zemlji radi na reorganizaciji skrbi za mentalno zdravlje i osnovan je Nacionalni institut za mentalno zdravlje, ali još uvijek nema vidljivih rezultata. U našoj regiji imamo sve elemente za dobar razvoj skrbi za duševno zdravlje, ali ti elementi ne djeluju zajedno. Svaka institucija djeluje sama za sebe, nema koordinacije niti suradnje. Svaka institucija osjeća da će umrežavanjem izgubiti vlastiti identitet. Tako se one bave same sobom, a ne sadržajem koji bi trebale rješavati. Da bi se započeo proces umrežavanja, treba postojati plan regionalnog razvoja brige za mentalno zdravlje u zajednici. Za to bi trebalo učiniti sljedeće:
1. Utvrditi principe razvoja
Vrlo je bitno za regionalni razvoj utvrditi principe razvoja, koji moraju biti bazirani na etičkim principima i postojećim činjenicama. U okviru toga treba utvrditi činjenično stanje i mogućnost istraživanja.
2. Snimiti postojeće stanje
Druga je razina planiranja utvrditi granice i komunikaciju između primarne zdravstvene zaštite (obiteljskog liječnika) i sekundarne zdravstvene zaštite. Zatim je neophodno utvrditi granice i odnose unutar sekundarne zaštite za mentalno zdravlje. U okviru sekundarne zaštite mentalnog zdravlja, obično je pitanje distinkcije u praksi o tome tko je nadležan za teže ili lakše mentalno oboljele osobe. U svemu tome treba naći svoje mjesto i tercijarna zdravstvena zaštita.
3. Procijeniti potrebe populacije
U ovom bi slučaju trebalo imati epidemiološke podatke o broju oboljelih, kao i o broju onesposobljenih od mentalnih bolesti u odnosu na godine, spol i socijalni status. Ujedno bi trebalo imati podatke o broju liječenih i neliječenih osoba prema mjestu i vrsti liječenja, kao i broju osoba koje trebaju liječenje.
4. Procijeniti sadašnje stanje
Trebalo bi snimiti situaciju na terenu: koje sve institucije postoje, njihovo realno funkcioniranje, a ne ono što bi trebale obnašati.
5. Formulirati strategijski plan za regionalni razvoj skrbi za mentalno zdravlje u zajednici
U okviru tog zadatka bilo bi dobro epidemiološki obraditi rizične skupine, kao što su rana odrasla dob i posebno rizična muška populacija; organizirati istraživanje za identifikaciju prodromalnih (ranih) znakova i simptoma u adolescentnoj skupini i ranoj odrasloj dobi. Ujedno treba utvrditi njihovu povezanost s problemima životnog ciklusa te pokušati toj rizičnoj skupini olakšati pristup liječenju (bez uputnice!) Druga su rizična skupina bivši zarobljenici i bolesnici s dvije i više dijagnoza. Posebnu skupinu rizika čine nezaposlene osobe, za koje bi trebalo organizirati posebne terapijske programe.
6. Način implementiranja komponenata razvoja na lokalnom nivou
Zdravstvene institucije, kao i institucije socijalne skrbi, trebale bi promovirati brigu za mentalno zdravlje cijele populacije, radeći individualno i na razini zajednice, boriti se protiv diskriminacije bolesnika s mentalnim bolestima i promovirati njihovo socijalno uključivanje. Obiteljski liječnici trebali bi prepoznati njihovo mentalno stanje i ponuditi im mogućnosti liječenja. Sami bolesnici i njihove obitelji trebali bi biti upoznati sa svim institucijama koje se bave problemima mentalnog zdravlja i imati slobodan pristup, bez velikih administrativnih zahtjeva.
7. Kontinuirano monitoriranje i superviziranje, kao i povremeno sumiranje učinjenog
Svaka aktivnost u pokušaju unapređenja mentalnog zdravlja treba biti praćena i evaluirana. Potrebno je stalno pratiti da li učinjene promjene donose korist bolesnicima i, ako da, koliko efikasno.
 
 
Zaključno!
 
Da bismo unaprijedili brigu o mentalnom zdravlju populacije kao cjeline, trebali bismo raditi na smanjenju stigme. Edukacija svih dobnih skupina o brizi za vlastito mentalno zdravlje omogućila bi ranije prepoznavanje ranih znakova bolesti i pravovremeno liječenje. To je dug proces i potrebno je planirati epidemiološka istraživanja kako bismo imali što relevantnije podatke o stanju mentalnog zdravlja populacije.
Drugo, treba unaprijediti komunikaciju unutar institucija koje se bave problemima mentalnog zdravlja na razini čitave regije.
Treće, treba uspostaviti dobru informiranost o mogućnostima pronalaženja pomoći za određeni problem iz područja mentalnih bolesti.
Svaka individua može najviše učiniti za bolje i kvalitetnije življenje.
 
 
Prof. dr. sc. Ljiljana Moro, dr. med.