Pročitali smo – pročitajte
Mirko Štifanić: IMA LI NADE ZA KUTE I PIDŽAME
Potkraj prošle godine objavljena je u nas jedna nova knjiga, zanimljiva u prvom
redu stoga što se bavi temom odnosa liječnik – pacijent, o čemu se vrlo malo
govori, a još manje piše.
Doc.dr.sc. Mirko Štifanić, sociolog, predavač na Medicinskom fakultetu u Rijeci
i član Udruge za zaštitu prava pacijenata “Pacijent danas” u Rijeci, postavio
je sebi za cilj: “analizirati probleme u sustavu zdravstva te naznačiti što
treba poduzeti da bi se stanje poboljšalo i unaprijedio odnos pacijenata i liječnika
te djelotvornost čitavog sustava zdravstva”.Sa stajališta sociologa, autor analizira i ocjenjuje postupke i liječnika, i pacijenta, a osvrće se i na negativnosti zdravstvenog sustava uopće.
Liječnik može u obavljanju svoje profesije imati:
- jedne kriterije za liječenje članova vlastite obitelji,
- druge za VIP - pacijente,
- treće za one koji mogu liječenje platiti, a
- četvrte za siromašne pacijente kojih se odrekla obitelj, društvo i zdravstvene ustanove.
Kad se s bolešću susretne ˝u prvom licu jednine˝, tj. kad oboli on sam ili netko od njegovih najbližih, liječnik na vlastitoj koži osjeti sve moguće probleme s kojima se bore pacijenti.
Autor se poziva na knjigu talijanskog liječnika – onkologa prof. dr. sc. Paola Cornaglia-Ferrarisa sa sličnim naslovom “Camici e pigiami”. On je i sam postao onkološki bolesnik i tek je tada shvatio koliko je loš odnos između liječnika i pacijenta pa poručuje “pacijentima i liječnicima da govore, pišu i optužuju kako ne bi postali dio šutljive većine i pridonijeli katastrofalnom stanju u zdravstvu.”
Naš autor navodi rezultate istraživanja s ovog područja brojnih drugih znanstvenika, stranih i domaćih.
Uočava vezu između socijalnog i ekonomskog statusa pacijenta i njegova odnosa prema zdravlju i traženju medicinske pomoći:
“Osobe iz obitelji s većim primanjima bile su sklonije tražiti medicinsku pomoć kod privatnog liječnika … Osobe iz obitelji s nižim primanjima bile su sklonije posjećivati klinike za tzv. vanjske pacijente ili stanice hitne pomoći.”
“U državnom sustavu pacijent prima manje kvalitetnu medicinsku zaštitu, potroši više vremena u čekaonicama, nema osobnog liječnika, a suočit će se s više birokratskih problema i vratiti nakon liječenja u uvjete života koji manje doprinose dobrom zdravlju.”
Autor ocjenjuje da političari takvo stanje opravdavaju aktualnim ekonomskim mogućnostima i - “otpisuju cijele generacije starijih i bolesnih sugrađana, dok za sebe imaju druge kriterije. Nejednaka dostupnost kvalitetnim zdravstvenim resursima jedan je od velikih, možda i najveći prigovor našem sustavu zdravstva”, misli autor.
On dalje analizira osobine dobrog liječnika i dobrog pacijenta. “Da bi bio dobar, liječnik treba biti osoba od povjerenja, spremna žrtvovati sebe s ciljem dobrobiti svog pacijenta i ugleda svoje profesije.” Dobar pacijent mora biti odlučan u iznošenju istine o svom zdravstvenom stanju, liječiti se i pridržavati savjeta liječnika radi ozdravljenja, vjerovati u profesionalno i moralno poštenje liječnika (dok to povjerenje ne ugrozi liječnikova nekorektnost i nepoštenje).
Slijedi analiza različitih modela komunikacije liječnik – pacijent, kao što su: paternalistički, informacijski, interpretacijski i savjetodavni. Autor smatra najprimjerenijim savjetodavni model, u kome liječnik savjetuje pacijentu postupke u liječenju koji su za njega najbolji. Međutim, liječnik nije tijekom školovanja dovoljno educiran za takvu komunikaciju, a nema ni dovoljno vremena niti je stimuliran za takav razgovor s pacijentom. Autor naglašava da se na komunikaciji liječnik – pacijent temelje svi uspjesi i neuspjesi u suvremenoj medicini.
Pri kraju knjige možemo dobiti informacije o pravima bolesnika u međunarodnim dokumentima, o pravima pacijenata u sustavu zdravstva tranzicijskog društva te o udrugama za zaštitu i promicanje prava pacijenata.
Završna poglavlja obrađuju teme: Profesija liječnik, Komunikacija liječnik – pacijent u bolnici, Komunikacija liječnik – pacijent u primarnoj zdravstvenoj zaštiti te Pravila istinoljubivosti u komunikaciji liječnik – pacijent.
Knjiga završava odlomkom koji u naslovu ima pitanje: “Ima li nade?”. Autor sagledava probleme u našem tranzicijskom društvu, gdje raste pohlepa i sebičnost, a iščezava solidarnost i briga za opće dobro. “Nema moralnog autoriteta, a pravda i etičnost u zdravstvu teško su dostupni za većinu građana, posebice za siromašne.” Hrvatsko zdravstvo grca u dugovima, bolnice oskudijevaju u svemu. Na povećane potrebe građana sustav odgovara restrikcijama. “Razdoblje je to najslabijeg sjaja hrvatskog zdravstva”, zaključuje autor i završava svoju knjigu ponavljajući pitanje: “Ima li nade?”.
Zbog sagledavanja problema odnosa liječnika i pacijenta iz brojnih uglova, ovu knjigu sa zanimanjem će pročitati student medicine, liječnik, zdravstveni radnik i pacijent.
