OSOBE S INVALIDITETOM U PROMETU

KULTURA ŽIVLJENJA I HUMANIZAM

Samostalan život, mogućnost samoodređenja i izbora, pridonošenje društvu u cjelini, mogućnost izbora i sudjelovanje u gospodarskom, političkom, socijalnom, kulturnom i obrazovnom sustavu - sveukupno ovisi o mobilnosti osobe s invaliditetom. Stoga sve ono što društvo investira u mobilnost osoba s invaliditetom, u smislu njihova socijalnog uključivanja, daje momentalne i nemonetarne učinke na društvo u cjelini.

Sudjelovanje osobe s invaliditetom u prometu treba afirmirati. To nije samo potreba koja je proizašla iz gospodarskih ili političkih razloga, već je to ustavna obveza, obveza osiguranja jednakosti ljudskih prava. Ne radi se o ljudskim pravima kao nekoj statičnoj kategoriji, već o zbiljskoj mogućnosti da osobe s invaliditetom koriste sva prava koja imaju, pa tako i pravo na potpuno sudjelovanje u prometu. Društvo i država trebaju pomoći da se ostvare jednake mogućnosti koje imaju osobe s invaliditetom. Te mogućnosti trebaju biti istinske i smislene, a društvo ih treba učinkovito podržati odgovarajućim propisima, prilagodbama i uslugama koje će pridonijeti kvaliteti njihova života. Treba ih razvijati mjerama i postupcima koji će voditi jednakom postupanju, ne bilo kakvom, već potpunom uključivanju, odnosno s potpunim sudjelovanjem osoba s invaliditetom u svim sferama života.

Barijere su u glavama

Kako u Republici Hrvatskoj tek sazrijeva svijest o potrebi izjednačavanja mogućnosti za kvalitetno življenje svih građana, pa tako i za 9,68 % (429.421 ) osoba s invaliditetom (koliko ih je evidentirano popisom stanovništva 2001.), susret s nizom barijera neminovan je. No, i barijere mogu biti različitih vrsta. Svima su dobro poznate građevinske barijere s kojima nastaju teškoće osoba s tjelesnim invaliditetom u stanovanju, u okolišu, u prometu. O njihovu uklanjanju postoje i propisi, ali one još uvijek postoje. Zašto? Razlog tome su BARIJERE U GLAVAMA LJUDI. Da nema njih, ne bi bilo ni niza drugih. Kad je riječ o prometu, osobe s invaliditetom imaju pravo na potpuno sudjelovanje u njemu kao i svi drugi građani, a za njihov neodgovarajući položaj krive su percepcije invaliditeta od drugih, uvjetno zdravih građana, ali i samih osoba s invaliditetom. U razmatranju mjera koje treba poduzeti, prije svega treba naglasiti potrebu da se promijeni način borbe za prava osobe s invaliditetom. Tu borbu za socijalno uključivanje osobe s invaliditetom treba približiti javnosti. To je najbolji način postizanja rezultata. Treba educirati javnost jer u sadašnjoj situaciji, u kojoj se ovim pitanjem bave uske znanstvene ili stručne skupine koje pišu strategije, zakone ili planove, stigma i predrasude opstaju. Raspravu treba voditi odozdo, s razine lobiranja zainteresiranih skupina i nevladinih udruga. Inzistiranje na uključenosti jest velikim dijelom borba za socijalni model koji počiva na borbi za ljudska prava, borbi protiv diskriminacije i protiv stigmatizacije ranjivih skupina, što je obveza vlade i države. A tko može bolje provoditi tu borbu, senzibilizaciju i edukaciju, postavljati zahtjeve državi nego udruge građana?!

Zakon i akcija

Zato je Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida (HSUTI), koji djeluje na državnoj razini, a kao savez udruga okuplja 60 udruga invalida, s 13500 članova, kojih su sjedišta u gotovo svim većim gradovima Hrvatske, svoju aktivnost usmjerio upravo na senzibiliziranje javnosti. Odlučio se na dvije razine djelovanja: 1. opću ili zakonodavnu, 2. konkretnu ili akcijsku. Na razini općeg ili zakonskog djelovanja, HSUTI se vrlo aktivno uključio u donošenje dvaju zakona: Zakona o popisu stanovništva 2001. i Zakon o registru osoba s invaliditetom. Naime, u Hrvatskoj se do 2002. nije raspolagalo informacijama o broju osoba s invaliditetom, niti o uzrocima invaliditeta. Ideja o načinu prikupljanja podataka postojala je i učestalo se upozoravalo na problem, ali se na realizaciju čekalo dugi niz godina. U prosincu 1997. u Hrvatskoj je započeta snažnija kampanja upozoravanja na taj problem, koja je rezultirala donošenjem Zakona o popisu stanovništva 2001. i uvrštavanjem dva pitanja u popisnicu, vodeći računa o tome da ona ne bi smjela predstavljati problem za popisivača, a omogućila bi dobivanje prvih brojčanih pokazatelja o osobama s invaliditetom. Zatim su se u Hrvatskoj, 7. srpnja 2001., stvorili uvjeti za vođenje Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Propisan je Zakonom o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom. Zakon je donesen jednoglasnim konsenzusom svih stranaka na sjednici Hrvatskog sabora, a rezultat je trogodišnjega volonterskog rada desetak stručnjaka (liječnika, pravnika, socijalnih radnika, informatičara i drugih), okupljenih u Hrvatskom savezu udruga tjelesnih invalida, a koji su u njega nesebično uložili svoje znanje, rad i vrijeme. Sada, napokon, možemo i za potrebe opisivanja stanja osoba s invaliditetom u prometu govoriti o činjenici da je 75 % osoba s invaliditetom sasvim pokretno ili u brojkama 324512 osoba ima invaliditet. Razlog tome je činjenica da osobe oštećena sluha, osobe oštećena vida, s mentalnom retardacijom ili duševnom bolešću hodaju. Svega 2 % ukupne populacije osoba s invaliditetom osobe su trajno ograničeno pokretne uz pomoć invalidskih kolica, ili u nominalnom broju ima ih 7201. Trajno ograničeno pokretne osobe s invaliditetom, koje hodaju uz pomoć štapa, štaka ili hodalice, zastupljene su s 20% populacije osoba s invaliditetom, ili brojčano 85220. Kad govorimo o prometu, upravo ta skupina osoba treba punu suradnju svih sudionika u prometu jer se zbog otežanog kretanja mora koristiti vozilima koja im kao ortopedsko pomagalo nužno trebaju. Osoba stradalih u prometnim nesrećama ima 18 411. Prateći provedbu Nacionalnog programa sigurnosti na cestama, HSUTI se aktivno uključio u aktivnosti upozoravanja na osobe s invaliditetom u prometu, a jedna od aktivnosti je upozoravanje na 2003. – Europsku godinu osoba s invaliditetom i njihovo sudjelovanje u prometu, na način isticanja jumbo-plakata na nekoliko pročelja zgrada u Zagrebu. Na razini konkretnog ili akcijskog djelovanja, HSUTI se usmjerio na konkretne aktivnosti mijenjanja svijesti prema osobama s invaliditetom: • Izdana je mala džepna knjižica “Bonton – u svakodnevnoj komunikaciji s osobama s invaliditetom” i plakati istog sadržaja. Knjižica se besplatno dijeli građanima. Do sada je tiskamo 42000 primjeraka knjižice i 5000 plakata. • Tiskana je slikovnica za djecu „Bontončić – ili kako svima biti prijatelj“. Naime, djeca vrlo točno, oštro i brzo zapažaju zbivanja oko sebe te najčešće, bez oklijevanja, kažu ili oponašaju ono što su vidjela, čula ili uočila. U svemu tome nema zluradosti, ali ipak djecu treba upozoriti na to da neke njihove riječi ili geste mogu povrijediti druge ljude. Slikovnica se besplatno dijeli djeci starije vrtićke dobi i prvih razreda osnovne škole. Do sada je tiskamo 39000 primjeraka. Slikovnica je prevedena na engleski, talijanski, njemački, francuski i esperanto, a tiskana je na engleskom i esperantu. U želji da se djeci predstavi problem djece s invaliditetom i bolesne djece na njima prihvatljiv način, sastavljena je knjižica "Bontončić ili kako svima biti prijatelj". Ta mala knjižica namijenjena djeci sadrži 17 savjeta o tome kako mogu pomoći drugoj djeci s invaliditetom i djeci s težim zdravstvenim problemima (šećernom bolešću, epilepsijom, astmom itd.). Grafički je “bontončić» oblikovan na poseban način, knjižica ima zaobljene rubove i može asocirati na podlogu za kompjutorskog miša. Na projektu su surađivali stručnjaci poznavatelji dječje psihologije, dječji pisci i voditelji dječjih emisija, sociolozi, liječnici, socijalni radnici, grafičari, a oslikao ju je poznati crtač crtića Joško Marušić. • Tiskanje posebnih letaka (žutih i narančastih) te balona u žutoj boji posebna je aktivnost HSUTI-ja. Naime, u svakodnevnom životu i žurbi mnogi zaborave na kulturu življenja koja je od ogromne važnosti. Zato je potrebno posebnu pozornost posvetiti ulozi tzv. zdravih vozača u mobilnosti osoba s invaliditetom i njihovoj kvaliteti življenja. Najviše se upozorava na posebno označena parkirališta za osobe s tjelesnim invaliditetom i korištenje posebne oznake koja omogućuje prioritet osobama s tjelesnim invaliditetom-na “znak pristupačnosti”. Riječ je o potrebi mijenjanja svijesti i humanog odnosa prema osobama s težim i teškim oštećenjima donjih ekstremiteta, s više od 80 % tjelesnog oštećenja, s dijagnozama koje potvrđuju da se radi o smanjenom ili potpunom gubitku funkcionalnosti organa za kretanje, tj. o teškoj pokretljivosti, zbog čega se te osobe služe štakama, štapom, hodalicom ili invalidskim kolicima. Unatoč oštećenju, mnogi su u radnom odnosu i društveno su aktivni. Život si olakšavaju prilagođenim vozilom, parkirališnim mjestima rezerviranima za invalide i znakom pristupačnosti. Problem nastaje kad vozilom trebaju pristupiti neposredno cilju kretanja. Država se pobrinula da pomogne u mobilnosti osobama s invalidnošću donošenjem posebnih pravnih propisa i osigurala je posebno označena parkirališta te propisala kriterije za pravo na znak pristupačnosti. No, kako država nije propisala sankcije niti razradila mjere djelovanja na svijest građana, teškoće su u praktičnoj primjeni, nažalost, prisutne. Osobe s tjelesnim invaliditetom o tome često govore jer su potaknute svakodnevnim teškoćama ostvarivanja prava na njih. Problem je dobro poznat, no o njemu je potrebno i dalje stalno govoriti jer se na njega zaboravlja. Jedino se stalnim ponavljanjem može postići ona razina kulture življenja kojom bi se unijelo više sklada u međuljudske odnose i više humanizma. Podizanjem razine kvalitete življenja osoba s invaliditetom podiže se razina kulture življenja svih građana. • Još jedan oblik konkretnih aktivnosti u provođenju borbe, senzibilizaciji i edukaciji te postavljanju zahtjeva državi za sustavnim rješenjima bio je HSUTI-jev primjer uključivanja političara i gospodarstvenika u problematiku osoba s invaliditetom. U dijelu koji se odnosi na promet, primjer je bio dao tadašnji ministar Ministarstva unutrašnjih poslova gospodin Šime Lučin kad je sjeo u invalidska kolica, a primjer je i lijepljenje prvih upozoravajućih žutih i narančastih letaka na automobile na Međunarodni dan invalida 2000. Na taj se način snažno upozorilo na problem posebno označenih parkirališta za osobe s tjelesnim invaliditetom i korištenje posebne oznake koja omogućuje prioritet osoba s tjelesnim invaliditetom - “znak pristupačnosti”.

Solidarnost i tolerancija

Osobe s invaliditetom postale su subjekt u prometu. Što u vezi s tim pitanjem trenutno nedostaje u hrvatskom društvu? Nedostaje svijest o potrebi tolerancije građana prema njima, ali i solidarnost osoba s invaliditetom međusobno. Iznimno su važne preventivne aktivnosti u državnim institucijama, kao što je povratak prometnog odgoja u obvezan dio osnovnog obrazovanja, ali se istodobno očekuje i velika aktivnost udruga koje najbolje mogu provoditi borbu, senzibilizaciju i edukaciju, te postavljati zahtjeve državi. Za osobe s invaliditetom očekuju se bitne promjene nakon prihvaćanja Zakona o sigurnosti na cestama, ali i snažna aktivnost udruga preko raznih projekata kojima se može poboljšati sigurnost u cestovnom prometu. Poruka čitateljima: pročitajte „Bonton“, a osobito pravilo 17 koje govori o prometu, a ono glasi: „Poštujte vozače s invaliditetom. Kad u prometu susretnete vozilo označeno ovim znakom, povećajte razmak, smanjite brzinu vožnje i povećajte oprez. Uvažite njihovu sporost u obavljanju radnji.“ I ne parkirajte na mjestima posebno označenima za osobe s invaliditetom, ma koliko vam se žurilo.

Mr.sc. Mirjana Dobranović