ODGOVORNOST ČOVJEKA ZA PREVENCIJU U PROMETU

TKO JE JAČI – VOZAČ ILI VOZILO

Prometne nesreće već su se pretvorile u svjetsku i u našu nacionalnu katastrofu: među uzrocima smrtnosti u suvremenoj civilizaciji zauzimaju visoko treće mjesto. Epidemija prometnih nesreća zamijenila je negdašnje epidemije zaraznih bolesti poput kuge i kolere.

Prometne nesreće nisu puka slučajnost, one su bolest, bolest s uzrokom, pa uklanjanje uzroka mora nužno dovesti i do smanjenja posljedica. Uzrok je u oko 95% slučajeva ljudski čimbenik, ostali su tehničke greške vozila i putova. Na negdašnje epidemije zaraznih bolesti čovjek se postepeno prilagođavao stjecanjem higijenskih navika, izgradnjom sanitarnih uređaja, cijepljenjem, antibioticima, uz prethodni porast materijalnog i kulturološkog standarda. Na sadašnju epidemiju prometnih nesreća uzročni čimbenik ljudske naravi mijenja se presporo i premalo. Čovjekova ličnost još je nedovoljno prilagođena rastućoj ulozi prometa u suvremenom životu. Zato u prevenciji još prevladavaju etički normativi i zasade moralnih maksima.

Lažna muškost

Statistička promatranja i zapažanja kontrolora prometa uočavaju da su žene rjeđe uzročnici prometnih nesreća. Uoči li se zašto je tome tako, trebali bi i ostali sudionici prihvatiti navike vozačica. Najčešće prometne nesreće uzrokuju mladi ljudi do oko 25. godine života. Kakva su obilježja tih mladih vozača? To su: mladenački prkos, strastvenost, oduševljenje, oponašanje idola, nedovoljno razvijena socijalna odgovornost, agresivnost, često etička nezrelost, nestabilnost, impulzivna vožnja, nedovoljno vozačko iskustvo, preziranje i podcjenjivanje prometnih propisa, alkohol ili droga za vikend. Suprotna su obilježja u većine žena za upravljačem vozila (kao i u većine zrelih i etički stabilnih vozača srednje životne dobi): životno iskustvo, biološkom ulogom osnažen karakter, sposobnost razmišljanja i rasuđivanja, životni oprez, defanzivna vožnja pri kojoj se misli unaprijed što bi se moglo desiti i što bi mogli učiniti sudionici u prometu, disciplinirano poštivanje prometnih propisa, odmjerena brzina, korektnost spram svih drugih, bez iživljavanja s vozilom, vozačko iskustvo, bez alkoholiziranosti. Svaki bi vozač trebao u prometu imati ova najvažnija svojstva: odgovornost, staloženost i mirnoću, poštivanje propisa i etičkih normi, razum, a ne obilježja lažne muškosti muškarčine i njegove snage i neustrašivosti, pa iz toga proizlazeći podcjenjivački odnos prema disciplini i poštivanju propisa.

Gospodar vožnje

Prevencija u prometu svodi se na to da se odgoji čovjek, da se u njemu stvori ili ojača odgovornost spram životnih i materijalnih vrijednosti, od malog djeteta, preko rizičnog mladog čovjeka, pa do na drugi način rizičnih neopreznih ljudi starije dobi. Cilj je prevencije u prometu smanjiti broj nesreća i njihove posljedice, jer nikad neće biti moguće izbjeći sve nesreće. Najvažnija je primarna prevencija – odgojiti čovjeka za uzorna vozača: evidentiranje i istraživanje uzroka nesreća, prvo educiranje nevozača i doživotno educiranje svih vozača, obavještavanje vozača o časovitom stanju u prometu i o dolazećim meteorološkim i inim (ne)prilikama putem svih sredstava obavještavanja, prvenstveno putem radija, podučavanje o prometu od predškolske dobi, i to ne strogo verbalno nego vlastitim primjerom i uzorom (npr. roditelji nikad neće prelaziti cestu kroz crveno svjetlo; tijekom vožnje komentari djetetu o vožnji); stvarno podučavanje školskog djeteta, pogotovo od prometnih policajaca uz ceste; educiranje za buduće vozače neprestano treba sadržavati i upute o etici u vožnji, o poštivanju pješaka, djece, staraca, o tome kako se mogu pretpostaviti namjere drugih vozača i odnositi se prema tome u vožnji; česte edukativne televizijske emisije, s naglaskom na tome da vozač nikada ne može postati potpuni gospodar nad vozilom i da se u prometu tome mora prilagoditi; govoriti o ulozi umora, alkohola i droge; češće policijske kontrole vozača i vozila, ponašanje vozača u prometu, češće nego sada, posredstvom policajaca u civilnom autu i odjeći. Sekundarna prevencija odnosi se prvenstveno na pripadnike rizičnih skupina: pješaci najmlađe i najstarije dobi; kontrolni zdravstveni pregledi; redovna kontrola tehničke ispravnosti vozila; policijski kontrolni pregledi na cesti; kaznene mjere; vozače početnike (npr. tijekom prve dvije godine ili prvih 10.000 km vožnje) označiti posebnim oznakama na registarskoj tablici ili naljepnicama na staklu; označavanje kutije lijekova koji djeluju štetno na vozačke sposobnosti. Tercijarna prevencija u stvari je pružanje pomoći na mjestu nesreće. Sve te mjere prevencije teško je uspješno provesti u djelo u siromašnim zemljama u razvoju, gdje je važnija borba za preživljavanje nego za odgovornost i etiku u prometu. Zato su tamo u velikom porastu prometne nesreće, za razliku od razvijenih bogatih zemalja gdje se bilježi pad broja nesreća i žrtava. U nas se najveća briga u prometu posvećuje djeci – pješacima, a rezultat je toga pad broja stradale i poginule djece – pješaka.

Nesreća u prometu bit će uvijek, ali ih se može znatno smanjiti, po broju i po posljedicama. Kako? Trajnom edukacijom, od najranije mladosti do u duboku starost; stvaranjem etičkih i kulturnih navika, što je dužnost roditelja i prosvjete, neovisno o prometu; podizanjem životnog standarda. Organizatori svega toga trebaju biti centralne i regionalne institucije, na čelu s timovima stručnjaka raznih zvanja, koji će stvarati odgovarajuće programe. Za sada, o svemu se tome mnogo piše, a malo se poštuje – u tome je ključ problema.

Prim. dr. Ivica Ružička