KRIZNA STANJA
 
GUBITAK TLA POD NOGAMA
 
Pojmovi stres i kriza nerijetko se upotrebljavaju kao istoznačnica premda se radi o pojmovima koji označavaju različita zbivanja. Dok stres predstavlja složenu psihološku i fiziološku reakciju organizma na stresor, pojam krize označava specifičnu psihološku reakciju na situaciju u kojoj je došlo do promjene materijalne ili sociokulturne realnosti pojedinca ili promjene njega samog, što može narušiti individualnu ravnotežu u toj mjeri da ju pojedinac nije u stanju ponovo uspostaviti za uobičajeno vrijeme.
 
 
Krizna situacija može biti, na primjer, gubitak posla, gubitak dijela tijela, prekid emocionalne veze ili saznanje o teškoj bolesti. Pojedinac se, zapravo, svakodnevno mora suočavati s raznim situacijama koje postavljaju razne zahtjeve na emocionalne potencijale, ali najčešće one ne predstavljaju remetilački faktor. Njih prepoznajemo kao “svakodnevne probleme” i one neće bitno promijeniti naš odnos prema okolini niti naš odnos prema samom sebi. Krizna situacija dovodi upravo te odnose u pitanje i ponekad treba dulje vrijeme da bi se ponovo uspostavila ravnoteža. No krizna situacija sama po sebi nema značajke bolesnog/patološkog. Na primjer, živjeti bez noge ne znači biti bolestan, ali ostati bez noge znači naći se u kriznoj situaciji. Prekid veze obično ne vodi u bolest, ali može uzrokovati krizno stanje.
Značajke su krize:
- promjena jednog ili više aspekata okolinske realnosti pojedinca ili njega samog
- promjena nastupa naglo
- promjena je neočekivana
- promjene uvijek znači gubitak jednog ili više odnosa u kojima je pojedinac ranije živio
- potrebno je dulje vrijeme za ponovno uspostavljanje ravnoteže
- strah je osnovni sadržaj krize
Strah se u kriznim stanjima javlja iz više razloga: on predstavlja alarm koji ukazuje da se nešto poremetilo, označava izgubljeni orijentir i dotadašnji oblik komunikacije s okolinom. Javlja se zbog nezadovoljenih potreba pojedinca, uzrokuje osjećaj ugroženosti i bespomoćnosti i time remeti vlastiti odnos prema samom sebi. Kriza tjera osobu da što prije pronađe nove oblike odnosa. To pak pojačava osjećaj neizvjesnosti. Na neki način na kušnji su svi resursi neke osobe. Strah može dozvati u sjećanje sve oblike strahova koje osjetimo tijekom našeg razvoja, od onog bazičnog, primarnog, egzistencijalnog straha koji osjećamo kao potpuno ovisne bebe. Kriza uvijek predstavlja odvajanje od nekog ili nečeg za nas važnog, a time ponovno budi naše strahove od odvajanja. Mi zapravo sve oko nas procjenjujemo preko odnosa s osobama ili stvarima oko nas i kada se neki od važnih odnosa poremete, to zapravo dovodi do iskrivljenja naše dotadašnje realnosti i gubljenja osjećaja sigurnosti. To se često i opisuje kao “gubitak tla pod nogama”.
 
 
MOJA ZLA KOB
 

Kako će se osoba pokušati nositi s krizom ovisi o općem obrascu reagiranja živih bića i o osobnom spektru obrambenih i mehanizama za suočavanje sa stresom. Sva živa bića na prijetnju iz okoline reagiraju na dva načina: bujicom pokreta ili umrtvljenjem. Kod čovjeka se to može manifestirati u širokom spektru, od “obamrlosti od straha” do panike s vikanjem, plakanjem i bujicom nesvrsishodnih akcija. No bujica pokreta može svoj ekvivalent imati i u potrebi za prekomjernim radom, a umrtvljene u nagloj potrebi za dugotrajnim spavanjem. Pojedinac često nastoji svoju situaciju objasniti kao zlu kob, nečiju krivnju i sl. Često odbija uopće sagledati situaciju ili može “pobjeći” od nje u iscrpljujući rad i fizičku aktivnost. To su sve oblici obrana kojima nesvjesno pokušavamo umanjiti učinak krize. Posezanje za sedativima jedan je od čestih načina kako se suočavamo s krizom, no on, međutim, nikako ne pridonosi učinkovitom razrješenju krize.
Ova stanja uobičajeno traju od par sati do najdulje jedan ili dva mjeseca. Najčešće prolaze sama, ali u nekim slučajevima mogu biti otponac za razvoj znatnijih psihičkih smetnji.
Krizna stanja veoma su zahvalna za terapijski tretman. Principi tretmana u krizi zapravo spadaju u prevenciju težih psihičkih poremećaja.

 

Osnovni principi tretmana kriznih stanja:
- što brža, hitna intervencija
- pristupačnost pomoći
- bez etiketiranja
- izbjegavanje hospitalizacije
Mogućnost pomoći treba biti pristupačna i zapravo je to jednostavna mjera koja ima velik ekonomski značaj u sprječavanju razvoja daljih komplikacija. Bliza i brza pomoć ima i značajnu emocionalnu ulogu jer osigurava osjećaj socijalne potpore, što je neobično važno za osobu u krizi.
Moramo imati na umu da osoba u krizi nije duševno poremećena osoba i nikako je ne treba etiketirati kao duševnog bolesnika. Jednako tako, ne treba odvajanjem od vlastite sredine pojačavati osjećaj izolacije i nestvarnosti. Stoga treba izbjegavati hospitalizaciju kao način rješavanja krize.
Za pružanje psihološke pomoći od velike je važnosti da onaj koji pruža pomoć daje osjećaj sigurnosti, da ima optimistički stav, otvoreno podržavajući i empatski. Vođenje treba biti aktivno, ponekad i nametljivo. Pažnja se treba usmjeriti na aktualnu životnu situaciju, a tretman traje kratko.
Osnovni je zadatak pomoći oslobađanje zapretenih emocija, a potom sagledavanje mogućnosti izlaska iz krize i korištenja svih raspoloživih resursa. S krizom se treba suočiti, a to znači da je npr. uzimanje sedativa zapravo kontraproduktivno.
Oni koji mogu pomoći osobi u krizi ne moraju biti samo psihijatri ili psiholozi, već to mogu biti educirani zdravstveni radnici u širem smislu ( ostali zdravstveni radnici, nastavnici, duhovnici i dr.). Značajna je i potpora osoba iz najbliže okoline i mogućnost podržavajućeg razgovora. Savjeti tipa “najbolje je o tome ne razgovarati i sve zaboraviti” nikako nisu put u odgovarajuće prevladavanje krize.
Moramo imati na umu da kriza u stvari ima dvojako značenje. Ako bude zadovoljavajuće prevladana, ona može obogatiti osobu novim iskustvom. Pojačanim samopoštovanjem i samouvidom. No, neprevladana kriza pridonijet će nesigurnosti i ranjivosti u novoj kriznoj situaciji.
 
 
Doc. dr. sc. Tanja Frančišković, dr. med.