LJEKOVITO BILJE II

DOMAĆA LJEKARNA DRVEĆE, LISTOVI, CVIJEĆE

U drveće se ubrajaju najveće biljke. Ako se radi o golosjemenjačama, odnosno četinjačama, da ih lakše razlikujemo pomažu iglice i češeri. Ako se radi o biljci kritosjemenjači koja nema češera, ako je riječ o bjelogoričnom drveću, u raspoznavanju pomaže lišće. Kod listopadnog drveća zimi pomaže oblik krošnje. Svaka vrsta bjelogorice ima list naročitog oblika: uzak, mnogo širi ili mnogo veći, s glatkim rubovima ili nazubljenim kao pila. Neki su urezani, a neki cjeloviti, neki su sastavljeni od više odvojenih listića sastavljenih u listove, kao kod kestena. Ako se manji listovi dijele na listiće, radi se o dvostruko sastavljenom listu, kao kod bagrema. Neke biljke, kao npr. dud, imaju na svom stablu listove različitih oblika. I žile lista mogu biti različite, pa se u nekih listova žile pružaju kao prsti iz dlana ruke (dlakaste žile), ili se granaju kao pero (peraste). Držak lista, peteljka kod većine je listova obla, a kod različitog drveća različit je poredak listova na granama. Negdje se listovi nalaze jedan nasuprot drugom, dok kod većine lišće izbija najprije s jedne strane grane, a onda s druge, što je nazvano alternativnim poretkom. U nekih vrsta pojedini listovi razvili su se u vitice ili u trnove. Kora, listovi, ožiljci listova i trnje dobro pomažu u prepoznavanju bjelogorice zimi, kao i cvjetovi u proljeću, ili u tijelu godine sjemenke na drveću. Na primjer, svaka vrsta hrasta ima svoj oblik žira, a žir je uvijek samo sjemenka hrasta. Naše bjelogorično drveće pripada skupini kritosjemenjača, kod kojih su se s obilnijim brojem vrsta razvile dvosupnice, u odnosu na biljke s jednom supkom, kod kojih najjednostavnije cvjetove nalazimo kod trava. Skoro sve cvijeće ulazi u dvosupnice, a cvjetovi su oznake po kojima se utvrđuje u koju porodicu spada neka biljka. Od svih porodica cvjetnjača, najvažnija je porodica trava kada su u pitanju važne prehrambene biljke svakidašnje hrane, stočne hrane te uzgoja: pšenica, kukuruz, zob, ječam, raž i šećerna trska. U primjeru porodice nazvane glavočike ili compositae naziv kompozite (lat.=složene) kazuje da je porodica dobila ime po tome što je svaki tzv. cvijet zaprado složen od mnogo sitnih cvjetova koji zajedno čine cvat. Cvjetovi biljaka glavočika nisu svi jednake građe. To je, inače, malo teža porodica kada želimo određivanjem saznati ime biljke. Cvjetovi na rubu nazivaju se drugačije od onih u sredini. U maslačka su svi cvjetići istovrsni, a u suncokreta su npr. dvovrsni. Svi cvjetovi imaju ulogu stvaranja sjemenaka tako da se krug drvo – cvijet – sjemenka stalno ponavlja. Svi potpuni cvjetovi imaju što i cvijet breskve: tučak, prašnice i latice. Mnogi mogu biti bez samo nekog ili više tih dijelova, no cvijet mora imati ili prašnik, ili tučak jer bez tučka, odnosno prašnika ne može sam sudjelovati u stvaranju sjemenke. Najjednostavniji su cvjetovi vrbe jer svaka vrsta ima dvije vrste cvjetova. Stručno se kaže da su vrbe "dvodomne" jer nemaju na istom stablu i prašničke cvjetove i tučkove. Tučak izgleda kao mala zelena vazica dugog grla. Neke biljke imaju dvije vrste cvjetova, jedne s tučkom, druge s prašnicima, ali na istoj biljci. Takav je kukuruz, "jednodomna biljka". Cvjetovi trava imaju i prašnike, i tučak, ali nemaju latica ni lapova. Potpun je cvijet u sredini s tučkom, oko njega su prašnici, ima latice i lapove. Proljetni ljiljan ima sva četiri dijela te se takvi potpuni cvjetovi mogu preporučiti početnicima u učenju dijela botanike, kada se snalaze u početnom određivanju biljaka. Njegov cvijet, međutim, može malo zbuniti jer su mu latice i lapovi jednaki. No, lapovi se ipak mogu prepoznati jer okružuju latice s vanjske strane, kao prsten. I kod maslačka su potpuni cvjetovi, a pet latica spojeno je zajedno s lapovima koji su preobraženi u bijele dlačice, dok se tučak diže iz sredine svakoga pojedinog cvijeta. Pet prašnika, koji ga okružuju, također je međusobno spojeno. U opisivanju cvjetova često se koriste riječi čaška i vjenčić. Svi lapovi čine čašku, a latice vjenčić cvijeta. Latice nam pri određivanju biljaka uvijek puno pomažu, kao i lapovi. Kod mnogih cvjetova nije lako opaziti prašnike i tučkove. No, dok strpljivo istražujemo o kojoj je zapravo biljci riječ, i prašnici i tučkovi bitni su jer su i oni različiti kod različitih cvjetova. Osim toga, broj prašnika nije uvijek isti kod biljaka, kao što su i stapke nekih prašnika duže od stapki drugih. Kesica s peludom, pa čak i zrnca peluda, također se razlikuju, kao i broj tučaka. Divlja ruža ima ih puno, kao i puno prašnika, za razliku od nekih cvjetova. Osim toga, tučkovi se još razlikuju po obliku, veličini i broju sjemenih zametaka koji se nalaze u njima po pojedini cvjetovi proizvode obilje sjemenki. U nekim je slučajevima plodnica ispod kružnice lapova i latica. Kao jednostavan primjer može se koristiti zeljasta trajnica pasji zub, inače jednosupnica s tri lapa, tri latice, šest prašnika i tučkom, u kojem su u tri pregratka smještena jajašca. Mnogi cvjetovi jednostupnica imaju po tri cvjetna dijela ili je broj tih cvjetnih dijelova jednak umnošku broja tri (npr. šest lapova, šest latica itd.). Ljubica, dvosupnica, ima pet lapova, pet latica, pet prašnika i tučak. Velik broj cvjetova dvosupnica ima po pet cvjetnih dijelova.

LJEKOVITO BILJE U KRHKOJ ZAŠTIĆENOJ PRIRODI

Pojedino ljekovito bilje ne smijemo nikada skupljati u divljoj prirodi, ma koliko nam se činilo potrebno. Poštujući mu važnost, zbog koje je uslijedila najčešće malobrojnost i zaštita, cijeneći mu ponekad jedinstvenu ljepotu, možemo ga fotografirati i jedino tako ponijeti sa sobom. Od svih zaštičenih biljaka, neke su još i ljekovite vrste, s manjim ili većim ljekovitim sadržajima. U zaštiti biljka spominje se vratiželja, česta u Gorskom kotaru, Slavoniji, okolici Zagreba, u Samoborskom gorju te u priobalju. Takva je i žuta sirištara, s poznatijim nalazištima u području planinske vegetacije, pretežito na vapnenačkom tlu, a obilnija na Velebitu, Dinari, Ličkoj i Goloj Plješivici, Biokovu te Velikoj i Maloj Kapeli. Razlog je zaštite iskorištavanje korijena te biljke. S korijenom se skupljala i Scopolia carniolica-kranjski bijeli bun, koji je stoga odavno zaštićena biljka, sa češćim staništem na humusnom vapnenačkom tlu u pojasu borovih šuma, kao i žućkasti vinenjak, rasprostranjen u primorskom pojasu Istre, oko Zadra, Zagreba i Križevaca. Isto vrijedi za cvetnu brzu, tisu, planinski bor, biljke kojima se brojnost smanjila jer su dekorativne, božikovinu, te ostale vrste kaćuna. Ne smije se dirati Rhododendron hirsutum-dlakavi pjenišnik, najbrojniji na kršovitim terenima pretplaninskog pojasa, a ni kohova sirištara s travnjaka pretplaninskog područja s vapnenačkom podlogom, na Velebitu, Kleku, Kapeli, ili s bilo kojih drugih terena, a niti jedna vrsta ljiljana. Zaštićeni su svagdje u prirodi, a češći su na Učki, u Istri te Gorskom kotaru. Cijeni se i štiti Ruscus hypoglosum-mekolisna veprina (kos-trika), na otocima Cresu i Lošinju, kao i svagdje u kontinentalnom i primorskom području, i Trollius europaeus-planinčica, s većom rasprostranjenošću u Samoborskom gorju, Ivanšćici, Gorskom kotaru, Velebitu i drugdje. Nikada se ne sabire biljka Aquilegia vulguris-pakujac, biljka Daphne laureola-lovorčica u gorskim hrvatskim područjima, u bukovim šumama te u šumama crnog i bijelog graba. Biljke se uništavaju skupljanjem podzemnih organa te mladih izdanaka, a svojim djelovanjem u prirodi svatko može biti pozitivan i važan sabirač na način da glavu korijena s pupoljcima i sitnim korijenjem razreže na onoliko dijelova koliko ima pupoljaka te takve komade odmah rasadi. Čini se da je malo koji sudionik u prirodi u takvim postupcima vidio i neki svoj interes, čak i ako su se pojedine ljekovite biljke na nekim staništima potpuno istrijebile, što je dokazano. Nadzemni se dijelovi inače ne kidaju, već odsijecaju, da se ne iščupa i cijela biljka s korijenom jer to je opet šteta u prirodi. Iduće godine tu se razvija nova biljka i odsijecanjem se ne čini šteta. Ako se, dok sabiremo cvjetove, poberu svi cvjetovi, neće biti sjemenki za nove pa ih je dobro nekako ravnomjerno skupiti. Na nekim mjestima važna je količina koja se smije odnijeti, osim na mjestima gdje je takvo bilje jako obilno rasprostranjeno. Treba vidjeti koji je to zapravo dio biljke koji ćemo uzeti i poželjno je proučiti biljke te znalački pristupiti prirodi, jer se tako nauči i koje su biljke u prirodi češće, koje su zaštićene, kako se rasprostranjuju, kako se regeneriraju njihovi organi te koje možemo trošiti jer time nema baš nikakve štete nigdje. Priroda je bogata, a mi moramo biti bogati znanjem da bismo surađivali s njom.

Jadranka Gržinić