Genetski preinačene namirnice

Insekt u krumpiru

Dostignuća moderne molekularne biologije i genetike omogućila su manipulacije s DNA na molekularnoj razini, ali i horizontalni prijenos gena i pripadajućih svojstava između jedinki različitih, nesrodnih vrsta te time stvaranje novih rekombinantnih svojstava živih organizama.

Koristi te tehnologije uvidjeli smo u prozvodnji rekombinantnog inzulina i cjepiva protiv hepatitisa B. No, najveću praktičnu primjenu ta je tehnologija našla u poljoprivredi, odnosno u stvaranju genski preinačenih biljnih vrsta s poboljšanim svojstvima te, u smislu prehrambene vrijednosti, boljeg uroda, otpornosti na bolesti i štetnike, atraktivnosti i održivosti namirnica. Povećana potrošnja hrane uzrokovana je velikim porastom broja stanovnika na Zemlji, što prisiljava čovječanstvo na veću proizvodnju namirnica. U svijetu se ulažu ogromni napori na unapređenju poljoprivredne proizvodnji i primjenu najsuvremenijih metoda uzgoja poljoprivrednih kultura te modernih tehnoloških rješenja u proizvodnji namirnica. Posebno značajnu ulogu ima biotehnologija, koju definiramo kao korištenje bioloških procesa, živih organizama i njihovih produkata u proizvodnji namirnica. Naši su preci, na temelju vlastitih iskustava kroz stoljeća, učili o načinu uzgoja izdašnijih usjeva, odabiru boljih i jačih životinja za uzgoj te o načinu iskorištavanja mikroorganizama, kvasaca i plijesni za pripremu kvalitetnijih namirnica - kruha, jogurta, vina itd. Korištenjem metoda selekcije i križanja (vertikalni prijenos gena s roditeljske na generaciju potomaka), uspjelo im je proizvesti bolje i otpornije vrste za proizvodnju hrane, npr. krave koje daju više mlijeka ili rižu većeg zrna.

Miješanje vrsta

Najnovija primjena biotehnologije u proizvodnji namirnica jest proizvodnja genetski izmijenjenih namirnica, tj. uporaba genetskog inženjerstva u proizvodnji namirnica. Osnovu postupka predstavlja horizontalni (za razliku od vertikalnog, s roditelja na potomstvo) prijenos gena, odnosno metoda koja koristi mogućnost identifikacije pojedinih gena koji svojom ekspresijom dovode do izražavanja pojedinih svojstava (osobina) živog organizma te njegovog "izrezivanja" iz genoma davaoca i prijenosa u genom domaćina. Na taj se način željeno svojstvo davaoca prenijelo na domaćina primaoca. Prijenos gena može se obavljati između jedinki iste vrste, kada se zapravo radi o ubrzanju i usmjeravanju prirodnih procesa križanja i selekcije, ali tada su svojstva ili osobine koje se prenose ograničene na one koji su prirodno prisutni unutar vrste. Ako se prijenos gena obavlja između različitih nesrodnih vrsta, tada se radi o stvaranju novih, genetski izmijenjenih organizama, s prenesenim svojstvom koje prirodno ne postoji unutar te vrste. Tako se mogu prenositi humani geni u životinje, riblji gen u rajčicu, gen iz insekta u krumpir. U brojnim biotehnološkim laboratorijima u svijetu u tijeku su eksperimenti kojima se pokušava stvoriti vrste usjeva otporne na biljne bolesti i insekte štetočine, čime se nastoji povećati prinose bez uporabe kemijskih tretmana. Tako je stvoren kukuruz s genom Bacillus thuringiensis, bakterije iz tla koja se već četrdeset godina koristi za uništavanje larvi komaraca i drugih insekata. Taj kukuruz sam stvara tzv. Bt-toksin te tako postaje otporan na štetočine. Rekombiniranjem gena nastoji se povećati otpornost usjeva na herbicide tako da herbicidni tretmani uništavaju korov, a uzgajane biljke ostaju neoštećene.

Manje masnoće, više vitamina

Drugi je primjer rajčica s blokiranim enzimom mekšanja (kvarenja) koji je prirodno prisutan u njoj, a čime rajčica postaje dugotrajnija. Neka od drugih svojstava koja se nastoje «ugraditi» u biljke koje se uzgajaju za proizvodnju namirnica, s više ili manje uspjeha, jesu poboljšana nutritivna vrijednost - povećan sadržaj proteina, vitamina (riža s provitaminom A – zlatna riža, i rajčica s povećanim sadržajem likopena) i modificirani sadržaj masnoća. U eksperimentalnoj su fazi i usjevne biljke s genetskim modifikacijama koje ih čine otpornijima na nepovoljne klimatske i druge uzgojne uvjete - vrućinu, smrzavanje, sušu i smanjen sadržaj dušika u tlu. Pod pretpostavkom da dođe do njihove komercijalizacije, sljedeće generacije GMO-biljaka izazvat će revoluciju u poljoprivrednoj proizvodnji. Biotehnologija u proizvodnji namirnica postala je jedna od najperspektivnijih disciplina današnjice, a uplitanje interesa kapitala i profita ni ne treba posebno spominjati. Nezamislive sume novaca ulažu se u istraživanja genske tehnologije i nesumnjivo je da ćemo u skorijoj budućnosti svi biti dotaknuti njezinom uporabom u medicini, biotehnologiji ili proizvodnji namirnica. Mnoga pitanja u vezi s uporabom genske tehnologije ostaju otvorena, poput ovih: da li su namirnice proizvedene genetskim inženjeringom neškodljive za potrošača, koje su opasnosti od uporabe te tehnologije? GMO-hrana dostupna je potrošačima u posljednjih deset godina. Širom svijeta, a naročito u Americi, ljudi je konzumiraju bez vidljivih utjecaja na zdravlje, što je evidentirano u brojnim recenziranim znanstvenim časopisima, dokumentima i izvještajima regulatornih tijela i agencija. No, o teoretski mogućim dugotrajnim utjecajima za sada ne možemo raspravljati. Pojedini stručnjaci smatraju da genetski izmijenjene namirnice mogu biti opasne za zdravlje ljudi jer promjena genske strukture može rezultirati neočekivanim popratnim pojavama koje još ne poznajemo dovoljno. Mi ne znamo kako će se gen koji pripada drugoj vrsti ponašati u genomu novog domaćina - za njega novoj sredini te da li to može rezultirati i smanjenjem prehrambene vrijednosti, ili čak stvaranjem novih, ili potenciranjem poznatih alergena, otrova (toksina) ili kancerogenih tvari. Osiguranje neškodljivosti takvih namirnica zahtijeva potpuno drugačiji pristup jer, za razliku od konvencionalnih namirnica s kojima smo kroz stoljeća uporabe postigli ravnotežu i poznat nam je njihov sastav, o mogućnosti štetnog djelovanja genetski modificiranih namirnica ne možemo sa sigurnošću raspravljati. Radi ocjene neškodljivosti genetski modificiranih i drugih novih namirnica, Svjetska zdravstvena organizacija razvila je poseban pristup temeljen na dokazivanju "ekvivalentnosti u bitnoj mjeri", odnosno na nastojanju da se za svaku novu namirnicu utvrdi istovjetnost s njezinim konvencionalnim pandanom. Ako istovjetnost postoji, nova namirnica tretira se kao i njezin "original", a ako ne postoji, mora se podvrgnuti rigoroznim ispitivanjima neškodljivosti.

Igra s prirodom

Uvođenjem novih organizama u svoj okoliš čovjek još jednom zadire u prirodne procese koji su se uspostavljali milijunima godina, a zadiranje u arhaične uravnotežene prehrambene lance izaziva poremećaje odnosa u ekosustavu i ugrožava postojanje vrsta i samog ekosustava. Također, „bježanjem“ gena s novih usjeva i njihovim križanjem s divljim srodnim vrstama, može doći do širenja svojstava namijenjenih uzgojnim biljkama na divlje biljke i korov. Tako otpornost na herbicide može prijeći i na korov, što bi moglo ugroziti poljoprivrednu proizvodnju. Osim ovdje postavljenih pitanja, postoje glede genetski modificiranih namirnica i brojne etičke, moralne, vjerske i druge dvojbe. Brojne zapadne zemlje, pa tako i zemlje EU, radi usmjeravanja uporabe genske tehnologije u korist čovjeka te zaštite čovjeka i njegovog okoliša od eventualnih šteta nastalih zbog utjecaja GMO, donijele su legislativu koja uređuje i pristup ispitivanju zdravstvene ispravnosti novih namirnica. Radi informiranja i prava izbora potrošača, proizvođači su obvezni jasno označiti genetski modificirane namirnice na deklaraciji. Hrvatska je u pitanju legislative odlučila slijediti primjer Europske unije te su u 2003. godini usvojena dva ključna zakona iz toga područja, a to su Zakon o zaštiti prirode i Zakon o hrani. No, za potpuno ostvarenje funkcioniranja zakonskog okvira nedostaju još provedbeni propisi.

Mr. sc. Krunoslav Capak, dr.med.