Emocionalna inteligencija
ŠTO SVE LJUBAV NIJE – I dio
Malo tko od nas razlikuje vlastite predstave i vjerovanja o ljubavi od ljubavi
same. Uopće nam ne pada na um da bi drugi ljudi pod ljubavlju mogli podrazumijevati
nešto što mi nikad ne bismo.
Kada nekog volimo, mi mu to svojim ponašanjem želimo pokazati. Šaljemo toj osobi određene znakove ljubavi. No, da li će ih naš odabranik prepoznati, kako će ih razumjeti i kako će uzvratiti, ovisi o njegovim naučenim vjerovanjima i očekivanjima. Ako su ti znakovi izvan očekivanja nama drage osobe, ona ih neće prepoznati i razumjeti kao takve. Isto tako, ako ih prepozna, uzvratit će na njih u skladu s osobnim naučenim repertoarima ponašanja za takve prilike i vjerovanjima da su adekvatni. Sve se događa unutar naučenog i očekivanog.
A kada se zaljubi, svaki će partner očekivati, pa čak pokušati voljenu osobu i prisiliti da mu uzvrati ljubav u skladu s njegovim predodžbama o ljubavi jer će jedino tako znati da je voljen. Ako su predodžbe partnera bitno različite, nerazumijevanja i razmirice postajat će sve češći.
Iako je ljubav temelj partnerskih odnosa i obitelji, kao osnovne jezgre društva, o njoj se još uvijek ne uči sistematski, generacije se ne pripremaju za nju. Još je uvijek područje kojim se bave umjetnici i zanesenjaci. Zaboravlja se na to da ljubav ima svoju unutarnju logiku, iz koje proizlaze posve predvidivi rezultati. Poznavanjem osnovnih predrasuda o ljubavi i njihovim napuštanjem, može se spriječiti velik broj problema i patnji koje proizlaze iz neznanja o prirodi ljubavnog odnosa. A o tome koliko su oni prisutni najbolje govori podatak da oko dvije trećine mlađih ljudi, koji traže pomoć psihoterapeuta, ima iskustvo ljubavnih trauma.
Kako je u našem jeziku uobičajeno da imenice označavaju neko biće, predmet,
pojavu ili događaj, ispada da je ljubav nešto što postoji izvan bića, a onda
ga odjednom opsjedne ili, kako pjesnici kažu: »preplavi, obuzme, nekada i uguši,
ubije« i sl. Toliko je pjesama napisano o ljubavi kao posebnom biću: »Ljubavi
... što si učinila od moje mladosti!« Osoba kojoj se ljubav dogodi postaje tako
pasivan objekt te pojave. Ne može na nju djelovati, ne može je kontrolirati,
a samim time ne može ni biti odgovorna za ponašanja proistekla iz ljubavi. No,
sve je to velika zabluda.Iako je imenica, riječ ljubav označava proces voljenja. To je naša funkcija i ne postoji izvan nas. Mi započinjemo taj proces u odnosu na neke osobe, a u odnosu na neke druge ne. Mi smo odgovorni za pojavu voljenja, pa samim tim možemo i upravljati tim procesom i kontrolirati ga. Mi smo bića koja mogu voljeti i biti voljena od drugih bez ikakve mistifikacije.
Kada drugu osobu nazivamo svojom ljubavlju, ponovo smo vlastitu sposobnost voljenja odvojili od sebe. Utjelovili smo je u voljeno biće i sada to više nije naš unutarnji proces, koji ovisi o nama. Ispada da tu osobu volimo zato što ona jest ljubav, a ne zato što smo je mi odabrali. Ona postaje naš usud i vlada nama, a mi je možemo jedino bespomoćno slijediti. Nije li vam to poznato iz »srcedrapajućih« pjesama?
Slično se događa i kad drugim ljudima pripisujemo da su privlačni, a time i odgovorni što su nas privukli. Pritom zaboravljamo da su nam privlačni jer smo ih sami procjenjivali prema svojim kriterijima i neka njihova ponašanja proglasili poželjnima. Zato su te osobe za nas simpatične, šarmantne, umiljate, seksepilne i sl. Naš doživljaj tih ljudi ovisi o našim unutarnjim kriterijima. Drugi ih ne moraju doživljavati takvima.
Zato razmislite kakve sve zablude i zabune proizlaze iz tekstova pjesama tipa: »Zaludjela ga je...«, »Namamio ju je...« i sl. Kao da su ti o kojima se pjeva čarobnjaci, a oni o čijoj se ljubavi pjeva, pasivni objekti i žrtve bez izbora. Zaboravlja se da su ti zaljubljeni sve sami odradili. Zaljubili su se zato što su baš tim ljudima pripisali poželjne osobine i pridali im važnost. Proglasili su ih ekstrapoželjnima i ekstravažnima. Taj njihov unutarnji proces stvorio je emociju, a ne druga osoba. Sami smo odgovorni i za svoje ugode i za svoje neugode, kao što su i drugi odgovorni za svoje. Tuđa ponašanja možemo shvatiti kao poziv na reagiranje, a da li ćemo odreagirati i kako, naš je odabir.
Kada kažemo ljubav, ne znamo da li je riječ o roditeljskoj, bratskoj, partnerskoj ljubavi ili ljubavi djeteta prema roditelju, ljubavi prema znanju, rodnom kraju, vrsti životinja, literaturi, glazbi i sl. To su posve različiti načini voljenja, a sve ih označavamo istom riječju. Zato što ne postoje specijalizirane riječi, mi značenje riječi ljubav toliko proširujemo da više i ne znamo o čemu zapravo govorimo. Nekad o ljubavi govorimo kao o sili svemira, bazičnoj energiji živog bića, fluidu koji sve povezuje, božanskoj sili... Sve to još više komplicira njeno određivanje i pridonosi mistificiranju pojma ljubav.
Kada se ponašanja odvoje od osjećaja, moguće je zavoditi i šarmirati, a da se pritom ništa ne osjeća, ili čak svjesno, namjerno i proračunato manipulirati radi neke koristi. Moguće je, isto tako, djelovati iz dužnosti kao da je ljubav u pitanju. Bit ćemo pažljivi i nježni ne zato što nekog volimo, nego zato što smo za to plaćeni ili je to izraz našeg religijskog ili moralnog opredjeljenja. Npr. njegovat ćemo bolesnika najbolje što možemo iako ga ne volimo.
Ljudi koji ljubav svode na ponašanja, obično teško nekome kažu da ga vole, iako to partner traži od njih. Takva su ponašanja često svojstvena ljudima koji su bili izloženi lažnim izjavama. Naučili su da riječima ne treba vjerovati i zato vjeruju samo ponašanjima. Tokom vremena, partner koji nikad ne čuje: »Volim te!«, počinje sumnjati u osjećaje osobe koja te riječi ne može izustiti. Ne razumije razloge za takvo ponašanje, već razvija svoje zle slutnje.
