PSIHOSOMATSKE BOLESTI

TIJELO U CENTRU AFEKTIVNOG ŽIVOTA

Tijelo je organ ekspresije psihe. Sve se emocije izražavaju preko fizioloških procesa: radost smijehom, žalost suzama, bol grčem, stid crvenilom itd. I obratno, u svim je emocijama čovjek prisutan cijelim svojim tijelom.

Često upravo tjelesnim reakcijama izražavamo naše osjećaje i naša raspoloženja: oboljeti od tuge ili umrijeti od žalosti nisu nikakve nove ideje za poeziju. Homer je o svojim herojima pisao kao o najobičnijim ljudima koji su prije borbe (od straha) imali teške smetnje probavnog trakta. Pa i u mnogim našim popularnim frazama možemo prepoznati kako se jezikom organa opisuju razna emocionalna stanja. Ima mnogo takvih primjera: ne mogu ga progutati, cijelo se moje raspoloženje očituje tu (bolesnik pokazuje želudac), ili srce mi se steže kad se sjetim; govori se: gladan sam ljubavi, ali i sit sam ljubavi... itd. Već je dugo vremena u medicini poznato mišljenje da postoji veza između psihičkih i tjelesnih činilaca. Bila su razdoblja u medicini kad su se više priznavali organski pristupi bolesti i ona kad se favorizirao emocionalni faktor u bolesnom. Time se znanstveno potvrdilo mišljenje da postoje bolesti koje su emocionalnog podrijetla, ali koje imaju somatsku jeku. Psihosomatske su bolesti psihogenog podrijetla: simptomi se manifestiraju na nivou organa i mijenjaju njegovu funkciju, stvarajući najprije reverzibilne lezije, ili određena emocionalna stanja mogu dovesti do promjena neurovegetativnih funkcija.Tjelesne promjene, koje nastaju zbog tih disfunkcija, samo su popratni simptomi emocijama. Funkcija želučane sekrecije, na primjer, regulirana je dvostrukom intervencijom: sistemom simpatikusa i parasimpatikusa. Obje intervencije čine jedan balansirajući mehanizam. Taj je balans opet uvjetovan nadražajem i impulsima iz hipotalamusa. Promjena želučane sekrecije može biti izazvana na nivou želučane sluznice, tj. lokalno, npr. većim uzimanjem hrane. Ona, međutim, može biti izazvana i centralno, što znači emocionalno, na nivou hipotalamusa. Srdžba ili strah također izazivaju sekreciju želučane sluznice. Promjene i na jednom i na drugom nivou izazvat će funkcionalne smetnje želuca. Kad je ličnost konfrontirana s aktualnom opasnosti, pokreće se stimulacija simpatikusa. Srdžba, bijes i strah emocije su koje mogu biti snažne stimulacije za aktivnost simpatikusa. Potraju li te emocije dulje vremena, fiziološke promjene na organima postat će permanentne, pa čak i ireverzibilne.

Tjelesni simptomi i ličnost

Problem zašto je pogođen jedan organ, odnosno baš određeni organ, jedno je od centralnih pitanja u psihosomatskom istraživanju. Konstitucionalni ili genetski faktori mogu uvjetovati da je organska veza nekog organa slabija, pa je dispozicija za slabiju funkciju veća. Navodi se tako da je konstitucionalno slabija stijenka crijeva jedna od predispozicija za mukozni kolitis. Smatra se da je i nasljedni faktor odgovoran za neke bolesti, kao što su ponovljeno javljanje hipertenzije i dijabetesa kroz generacije. Prethodna bolest može uvjetovati da organ patološki reagira. Pokazalo se da emocionalni poremećaji mogu pridonijeti razvoju bolesti. Navodno ima dovoljno opravdanosti da se prihvati tvrdnja da emocionalni konflikti provociraju disfunkcije u organskim sustavima. Tako se smatra da bijes i strah imaju veze s cirkulatornim aparatom, glad za ljubavlju s peptičkim ulkusom, potisnuti krik za pomoć s asmatičnim napadajem itd. Tako npr. funkcionalne smetnje u predjelu srca ne moraju biti samo odraz straha. Poznato je da je srce simbolički organ ljubavi, pa smetnje u predjelu srca mogu imati i simboličko značenje ugroženosti i uzdisaja. “Srce me boli i steže kad se sjetim nje” simbolizira, dakle, i emocionalno stanje ličnosti. Dominantnu ulogu u razumijevanju psihosomatskih bolesti imale su psihoanaliza i druge teorije dubinske psihologije. Psihosomatikom se, naime, najviše bave autori koji uglavnom stoje na stanovištu dubinske psihologije. Psihoanalitička istraživanja okrenuta su prema bolesniku, prema njegovom psihičkom životu, njegovom svjesnom mišljenju i još više njegovom nesvjesnom. Ta su istraživanja pokazala da ličnost koja boluje od psihosomatskih bolesti ima emocionalne smetnje još od ranog djetinjstva. Ličnost je, doduše, tijekom svog života izgrađivala obrambene mehanizme, ali ne dovoljno adekvatno. Psihički su konflikti, istina, otupljivali, gubili vezu s primarnom traumom, ali se nisu izgubili. Bolesnik je površno imponirao kao stabilna ličnost, sposobna da gradi dobre odnose s drugima. No, ona je i dalje ostajala osjetljiva i, kad bi kod novih psihičkih trauma obrambeni mehanizmi (modeli) popustili, ličnost bi ponovo odgovarala intenzivnom somatskom i psihičkom reakcijom, kao nekada, u ranijim godinama života. Strah i sklonost anksioznosti smatraju se centralnim problemom psihosomatske bolesti. Te reakcije mogu izrasti i iz problema oko želje biti voljen i cijenjen. Odnosi između majke i djeteta podvlače se kao važne determinante u razvoju psihosomatske bolesti. Neriješeni odnos majka-dijete otkriva se kao uzročni faktor u mnogim studijama o hipertireozi, astmi, ekcemu i kolitisima.

Kad crijeva popuste

Jedan primjer pokazat će kako se psihološkim pristupom može približiti i donekle otkriti kako psihički konflikti mogu uvjetovati somatske smetnje. D.M., tridesetgodišnji ekonomist, već tri godine boluje od mukoznog kolitisa. Smetnje su se najprije javile u obliku kolika, a kasnije i mnogobrojnih sluzavih stolica. Nakon godinu dana liječenja osjeća poboljšanje. Povremeno bi ipak patio od zatvora, ali se bolesnik sjeća da je takve tegobe imao i u svojim ranijim godinama. Posljednjih se šest mjeseci broj sluzavih stolica penje i do deset na dan. Počeo je gubiti na težini, postao je razdražljiv i veoma nesiguran. Bolesnik je na prvi pogled odavao sliku užurbanog, poslovnog čovjeka, s kretnjama koje su odavale nemir. Sadašnje pogoršanje bolesnik odmah povezuje s problemom na radnom mjestu. Izvjesne tenzije u poduzeću, koje proizlaze iz nekih nerazumijevanja, njega osobito smetaju. Mnoge ta tenzija ne smeta, podvlači bolesnik, ali on jako trpi. Ne smatra se krivim. Izgubio je, međutim, svoju sigurnost, atmosfera radnog mjesta postala mu je teška. Realno nije bio ugrožen (on je dobar službenik, ima priznanja), ali svaki sastanak znači za njega nemir, pogoršanje u crijevima, a to opet budi osjećaj manje vrijednosti. Kao tešku traumu bolesnik navodi razvod braka. Prije tri godine bolesnik se razveo i vratio majci. Žena mu je zamjerala da je previše zaposlen, angažiran raznim aktivnostima, a premalo prisutan u kući. Željela je nastaviti studij, što je opet njega smetalo, jer je smatrao da se žena treba brinuti za dijete. Ona je često spominjala rastavu, a on “nije imao vremena da o tome razmišlja”. Bio je zatečen kad mu je rekla da se upisala na fakultet i uvrijeđen kad je izjavila da dijete neće dati njegovoj majci na čuvanje. “Imali smo sve, stan, auto, ja sam mnogo radio i štedio, mislio sam da treba biti zadovoljna.” Njemu se čini da je veoma brzo zatražila rastavu i zbog toga se vratio majci. U to se doba javljaju smetnje s crijevima, pa se neko vrijeme tješio da će više njege imati kod majke. Postupno je uviđao da mnogo trpi zbog žene i djeteta. Zbog teškog psihotičkog i somatskog stanja bio je šest mjeseci na bolovanju. Sada se već sasvim smirio. Misli da mu je majka u tome mnogo pomogla. Našao je zadovoljstvo i afirmaciju na poslu. Uživa u tome što ima mnogo zaduženja jer je to potvrda njegove vrijednosti. Već orijentacija o ličnostima roditelja našeg pacijenta ukazuje na dvije oprečne figure. Bolesnik opisuje oca kao autoritativnog, veoma strogog (“šibao me ako nisam dobio dobru ocjenu”) i netolerantnog roditelja, a majku kao blagu i dobru. Bio je jedinac. Jaka emocionalna zaokupljenost majkom prisutna je u svim njegovim razvojnim fazama. U braku je bolesnik svoju ljubav prema ženi premještao u pretjeranu brigu za afirmacijom i isticanjem. Dobiva se dojam da se manje emocionalno uživljavao u njene potrebe. Sličan model ljubavi razvio je prema svome sinu. Jaka emocionalna veza s majkom vjerojatno je priječila da se bolesnik dublje veže za svoju obitelj. Bolesnik navodi da je kao dijete u situacijama straha, i kad se od njega nešto očekivalo, imao grčeve u trbuhu ili proljeve. Majka ga je podsjećala da je kao dijete često patio od zatvora i da je ona zbog toga proživjela mnogo straha. Bolesnik nam, dakle, otkriva kako u situacijama straha i nesigurnosti reagira funkcionalnim smetnjama u području sluznice crijeva. Tako se njegova unutarnja ravnoteža ponovo remeti u doba kad atmosfera radne sredine postaje nesigurna. Prije tri godine, raskid braka bio je traumatizirajući faktor, koji je narušio njegov dugogodišnji ekvilibrij. Smetnje sa stolicom prisutne u ranom djetinjstvu mogu biti jedan od odgovora zašto bolesnik reagira tim izborom organa. Reakcija majke (“zbog moga zatvora proživjela je mnogo straha”) kazuje nam da je već tada postojala neurotična okupacija oko bolesnikove probave. Bolesnik je pretjerano uredan, pedantan, opterećen ekonomikom. “Kod mene mora biti sve složeno, programirano, vrijeme je novac.” I ginekologija je velik psihosomatski teren. Tu se ubrajaju smetnje menstruacije, razne zdjelične alergije, frigidnost, vaginizam, smetnje menopauze, a poneki put i nauzeja. U domenu psihosomatike ulazi i urogenitalni trakt. Na tom se području najlakše brišu granice između neurotskih i psihosomatskih reakcija. Tu su uvrštena stanja od smetnji libida do cistalagija i spuštenog bubrega, stanja kojima potpuno ili u većoj mjeri dominiraju psihički razlozi. Liječenje: Preporučena je psihoterapija.

Mr.sc. George Salebi, dr. med.