LJEKOVITO BILJE

ZBOG LJEKOVITIH BILJAKA NASTALA SU ZNANSTVENA IMENA SVIH BILJAKA

Čovjek je poznavao ljekovitu moć biljaka i dok one nisu imale svoja imena, no ipak je te biljke, uz poznavanje, i nekako zvao. Iako su narodna imena biljaka postojala od ranije za biljke su utvrđene zajedničke latinske oznake imena za cijeli svijet i sve narode. Nakon toga zavladala je preglednost u biljnom svijetu po srodnosti u sistemu biljaka, jer srodnost je prirodna, dokazana pojava. Do svega toga došlo je od narodnog opažanja u prošlosti.

Iako je narod poznavao ljekovitu moć biljaka, svaki je za te biljke imao svoja posebna imena. Ta imena toliko su se nagomilala da se u ondašnjem liječenju biljkama više nije moglo opisati uvijek istu biljku kada se određivala neka biljka te prepisivao lijek za neku bolest. Kako se i dalje opisivao i povećavao broj ljekovitih biljaka, jasno je da se morao stvoriti sustavni pregled, s jedinstveno označenim biljkama u tom sustavu. To imenovanje biljaka poteklo je od potrebe naroda u liječenju biljkama te potrebe da ih koristi u te, pa i u druge svrhe znalački, ali da ih koristi kao obilježene. Kod biljaka koje su u sustavu te pregledu biljnog mnoštva (sistematici) poredane prirodno, po srodnosti, naići ćemo na vrste, a sve su srodne vrste skupljene u rodovima, svi srodni rodovi su u nekim porodicama; one porodice koje su inače u srodstvu okupljene su u redovima, a redovi u razredima. Ime biljke koja nas zanima u tom sustavu biljaka važan je podatak, pogotovo kod ljekovitog bilja, jer se ponekad koriste samo neke vrste određenog roda. Kod određivanja biljaka ponekad su prepreka veoma male razlike u njihovoj vanjskoj građi. Pojam određivanja biljke značio bi tražiti znakove i obilježja po kojima se dolazi do informacija kojem redu (jednosupnicama ili dvosupnicama) i razredu (kritosjemenjača, golosjemenjača) ta biljka pripada te joj naći ime. Stoga je glavno znati u čemu se biljke jednog reda slažu, a u čemu se razlikuju od ostalih redova, kao i kako se zapravo razlikuje jedan razred od drugoga i, konačno, kako se razlikuje rod od roda. To su osnovne razlike koje se moraju svladati jer se nailazi na razlike vezane za građu čitave biljke, koje su vrlo često skrivene. Kada se tako biljke odrede i imenuju, može se istaći i važna srodnost među njima, točno se može znati koje se biljke mogu međusobno oplođivati, uza sve ostalo vezano za srodnost.

ŠTO JE POTREBNO KOD ODREĐIVANJA BILJKE

To je istraživanje s obveznom prethodnom pripremom. Pripreme su sljedeće: treba steći ili obnoviti znanje o vanjskoj biljnoj građi upoznavanjem oblika pojedinih biljnih dijelova i organa ili cijele biljke, koje uočavamo prostim okom. Osim toga, poželjno je (iako nije uvijek nužno) proučiti i upoznati se i s unutarnjom građom biljaka, što je zahtjevniji posao, jer se radi o upoznavanju stanica i tkiva, na način da organe režemo te ih potom mikroskopski analiziramo. Tim putem može se preciznije i uvijek odrediti pripadnost biljke biljnom sistemu, a koristimo ga kada se biljka ne može odrediti samo po vanjskim razlikama i obilježjima. Samo onda izrađuju se anatomski preparati, na osnovi kojih se lako uočavaju karakteristike unutarnje biljne građe. No, sve to nije dovoljno ako se ne prouči kako je bilje sustavno u prirodi poredano (sistematika). Te informacije mogu se pročitati iz bilo kojeg udžbenika botanike. Osim tog obveznog znanja, potrebno je za određivanje zeleni, u pravilu, imati čitavu biljku, koja mora imati sve dijelove tijela: korijen, stabljiku, listove, cvjetove i plodove te, ako postoje, i ostale dijelove – podanak, gomolj, lukovicu, vriježu. Kod drvenastih biljaka dovoljno je imati grančicu biljke s cvjetovima i plodovima te poznavati izgled debla i krošnje. Najpogodnije je određivati svježu biljku, koja se u tom stanju može neko vrijeme do određivanja održati svježa u hladnjaku, u plastičnoj vrećici. Od pribora su potrebna neka pomoćna sredstva: oštar nožić, pinceta. igla, herbar, lupa, a ponekad i mikroskop s kemikalijama i posebnim priborom za mikroskopske preparate te slike s detaljima vanjske građe biljaka. Sada je, uza sve to, potrebna i "Flora Hrvatske", u kojoj je svaka biljka tako opisana da se iz samog opisa, i bez slike, može doći do imena biljke iz pregleda svih ostalih biljaka. Taj pregled zove se ključ kojim određujemo, odnosno otključavamo svu floru. Kod ključa za određivanje vrsta, odnosno sistematskih jedinica kojima biljke pripadaju , uvijek postoje dva ponuđena izbora. Zato treba pročitati oba i odlučiti se za jedan, koji će uputiti ili na rješenje, ili na broj koji treba dovesti do njega.

HERBAR ILI BILJNIK MOŽE BITI POMOĆNO SREDSTVO KOD ODREĐIVANJA BILJAKA

Kad se traže izvori hrane i lijekova, nailazi se na degradirani okoliš, te zaključak o malom znanju o raznolikosti biljaka koje su upravo važne za dobru egzistenciju ljudi. Zbirka osušenoga bilja, biljnik ili herbar, pruža interesantnu izvornu kolekciju primjeraka ljekovitog bilja, a služi i kao jedno od sredstava za određivanje biljaka. Kako su nazivi biljaka potekli od davne potrebe za njihovim imenima, najprije radi interesa ondašnje medicine, i naziv za herbar nastao je od naziva nečega što se koristilo u medicinske svrhe. Naime, nekada se knjiga medicinski važnog bilja zvala herbal pa su botaničari i zbirku osušenog bilja počeli zvati herbarij, koji je danas uobičajeno zvati herbar ili biljnik jer se radi o osušenim biljkama, a ne o ustanovi. Samo se kod profesionalne zbirke uvijek nailazi na savršenu točnost i urednost, pravila nomenklature i označavanja, sabiranja, sušenja, uz primjenu stručnih tehnika i postupaka u kojima je pojedinačna biljka zvana primjerak, a dio sabranog bilja kojim se provodi postupak - materijalom. Kod primjeraka koje smo sabrali za herbar bit će najvažnija sama konačnica, tj. odrediti koja je biljka sabrana, te je obilježiti te tako činiti uz svaku suhu biljku zalijepljenu i pričvršćenu na listu beskiselinskog papira. Može se koristiti stručan "Herbarijski priručnik" pa će, uz uputstvo, kućni ili školski herbar izgledati savršenije, ali je u tom slučaju najvažnije, zaista poznavati biljke. Neke se odmah pronalaze jer ranije nisu ni bile od interesa, ali se traže po nekom popisu takvih važnijih biljaka, ili ćemo sastaviti popis biljaka našega kraja, ili po nekom drugom redu. Preporuča se tražiti potpune biljke jer što više dijelova imaju, to se lakše mogu odrediti u prirodi, a kasnije to potvrditi određivanjem prije upisivanja imena, kada su već potpuno preparirane. Znači da se treba služiti sa što više biljnih organa kod prikupljanja uzoraka biljke. U prirodu se nosi ono što je potrebno i u vrtu kada radimo oko cvijeća: škare, lopatica i nož. Biljke se ulažu već u prirodi u novinski papir, jer se sa sobom nosi pripremljen, kao knjiga složen snop papira (što može biti i novinski jer upija vlagu), unaprijed uređen u neki format, i odrezan u obliku knjige, koji se može pričvrstiti tvrdim koricama (šperploča, aluminij, ili tvrdi karton). Obvezno se još sve to s primjercima biljaka stisne izvana, na dva mjesta, nekim pojasom ili špagom. To će poslužiti kao botanički tijesak. Svaki unutarnji papir u koji se ulaže biljka mora biti preklopljen, kao što je inače novinski papir, s oznakom (privremenim nazivom prije determiniranja), ko ja nosi i obvezan datum, lokalitet, po želji i ostalo jer mi već u prirodi započinjemo određivanje biljke. Prepariranje biljke nastavlja se po povratku iz prirode. Slijedi prepariranje u istom tijesku, ali u nov, suh papir, i to brzo pri povratku, ili biljke po želji stavljamo između dvije daske, u novi tijesak. Bitno ih je staviti pod veći pritisak, uz korištenje nečeg teškog, pa se jednostavno može staviti uteg od kamena, željeza i slično. Najvažnije je da se one ceduljice s opisom biljaka stave opet uz istu biljku. Za korijenje i druge dijelove u prirodu se nosi limena kutija. Kasnije se suhe biljke određuju na bijelom papiru pomoću ključeva za determiniranje, te lijepe na arke papira koji mora biti poseban beskiselinski papir za herbar. Biljke bi se u pravilu trebale zalijepiti za papir papirnatim ili platnenim trakicama ili tekućim ljepilom, uvijek prema tome, kakvu biljku i koje dijelove lijepimo. Nikako se preko biljke ne lijepi "selotejp", a dobro je za svaki primjerak izraditi posebnu papirnatu košuljicu, radi dobrog očuvanja.

IZLOŽBENA VITRINA S LJEKOVITIM BILJEM

Od jednostavnog materijala može se izraditi plitka podloga, široka po želji i isto toliko dugačka, ne mora biti preduboka, s unutarnjim dijelom od pregrada. Bitno je pojedinačno označavanje svake pregrade imenom biljke koja će se tamo staviti. Takva napunjena kutija može se poklopiti staklenom pločom i objesiti na zid, gdje će služiti kao najljepša i najbolja izložba, i "mala vizuelna učionica". Obično se u gornji red stavlja cvijeće, da to bude najljepši red koji će privlačiti pažnju i biti dekorativan. U drugi red može se staviti ljekovito lišće, u treći red trave, u četvrti plodovi i sjemenke, u peti korijenje ,i konačno, u posljednji kora. To će biti jedna od najboljih metoda pružanja uputstava o izgledu osušenih dijelova biljaka tj. droga, a pružit će i mogućnost poučne zabave, sa snažnim dojmom i oduševljenjem.

Jadranka Gržinić