Razgovor sa Željkom Mavrovićem, vlasnikom Ekocentra

OPSTANAK OVISI O NAMA

Ovo nije priča o briljantnoj sportskoj karijeri. Nije ni priča kojom se reklamiraju proizvodi jedne firme. Ovo je priča o snu jednoga čovjeka koji je svu svoju energiju uložio u ostvarenje svoje ideje, koju ne plasira samo drugima, već je i sam živi. U razgovoru o tome vrlo je uvjerljiv i o svome poslu priča kao da intimno priča o samome sebi.

Željko Mavrović svoju je ideju smjestio u selu Sloboština blizu Požege, na nepreglednim poljima, koja su već zazelenjela malenim kukuruzom i ostalim žitaricama. Glavni je dio priče Ekocentar na kojem velikim slovima piše: ŠKOLOVANJE, ISTRAŽIVANJE, OBUKA. U njemu je i velika učionica u kojoj grupe posjetitelja i svi zainteresirani, od kompetentnih stručnjaka, mogu doznati sve što ih zanima o ekopoljoprivredi. Na imanju se nalaze i gospodarske zgrade u kojima se na manufakturni način pakiraju i dorađuju svi proizvodi za tržište, osim onih pekarskih, koji se proizvode u Rijeci.

Učitelj bez iskustva nije učitelj

- Kad govorite o ekoprojektu, što pod time mislite? Što je ovdje projekt? - Pravno je to nekoliko firmi koje funkcioniraju zajedno. Praktično i opisno, to je proizvodnja, prije svega komposta i zaštitnih sredstava, a hrana i zaštitna sredstva su jedno te isto u ekološkoj poljoprivredi, onda obrada zemljišta na ekološki način i tretiranje tih biljaka. Ovdje je i pogon za proizvodnju, manufakturni pogon gdje se rukama prave čaj i tjestenina, pakira brašno i ostalo. Dakle, imamo i manufakturu i možemo pokazati kako to mogu izvesti sami i dva-tri seljana, ako bi željeli. Onda imamo i pekaru u Rijeci, s pekarskim asortimanom, pečemo kruh, pecivo i te stvari, disrtibuiramo po Rijeci i okolici te Zagrebu i okolici, a vehunac svega je upravo ovaj Ekocentar, kojemu je naziv "Školovanje, obuka i istraživanje". Važna su upravo sva ta tri segmenta, jer se pokazalo svugdje u svijetu da školovanje, informacijsko obrazovanje ljudi ne donosi ploda: ljudi dobiju informaciju i ne znaju ništa. Ja danas imam i psihološku informaciju da ne postoji mogućnost da od učitelja koji prenosi svoje znanje i informacije koje je učio iz knjige, koji nije prošao kroz iskustvo, i jedan jedini učenik ikada iskustveno ostvari ono što je učio od njega. Jer čovjek ne prinosi stvari samo riječima, nego svom svojom emocijom i snagom, energijom svoga bića. Samo na takav način prenesena informacija, koja je iskustveno provedena, može ostaviti efekte na čovjeka koji to sluša i jednog dana želi to sam učiniti. Ovaj edukacijski, istraživački centar i centar obuke daje upravo tu kompletnost jer, kad ovdje dođu mladi ljudi, ili stariji ljudi koji žele promijeniti svoj način rada i razmišljanja, mogu dobiti informaciju upravo od onih koji su je na terenu prošli, mogu obići teren, vidjeti, čuti, probati, okusiti, svim svojim osjetilima osjetiti cijelu ovu priču i, vjerojatno, nakon toga, ako u njima postoji i zrnce snage i želje da se ovako nečim bave, odavde mogu dobiti motiv da krenu. - Vi ih kasnije možete pratiti? - Ovoga trenutka savjetodavno, ali siguran sam da ćemo već u nekoliko sljedećih mjeseci ovdje oformiti i nadzornu stanicu i centrifikatorsku kuću, tako da ovaj centar ima mogućnost da ljude prati i pravno i da ih nadgleda, certificira i da im da markicu, tako da mogu ići na tržište. - Vi imate markicu, certifikat, ova kuća je sve to prošla. Što sve mora jedna firma zadovoljiti da dobije certifikat? Po čemu se ova vaša ekoproizvodnja razlikuje od neke druge, koja nije ekološka? - Postoje standardi: umjetna gnojiva mijenjaju se kompostom ili stajskim gnojivom. Gnojivo ne bi bilo dovoljno iskoristivo kad ne bi prošlo kroz kompost, bilo bi manje energetski vrijedno, bilo bi ga šteta upotrijebiti samo, jer to stanje u kompostnoj hrpi daje energiju i bržu preradu drugog organskog materijala.

Rad milijuna mikroorganizama

- Koji je omjer gnojiva i ostaloga u kompostu? - Zavisi. Idealan je odnos 1 : 30 CN – dušika i ugljika. Međutim, nekada se ide i s većim omjerima. Što je nepovoljniji odnos dušika i ugljika, kompostna će hrpa trebati više vremena da sazrije, ali opet će sazrijeti. Na kraju je uvijek isto, jednako vrijedno. Kompost je kompost. To je jedna forma koja može biti za nijansu bolja ili lošija, ali uvijek je kompost. Stvorili su ga milijuni mikroorganizama i oni to uvijek pretvore u isto. I gliste su u kompostnoj hrpi. Kad kompostna hrpa prođe stadij zagrijavanja i počne se polako hladiti, ulaze gliste i još prerađuju – to je završna faza komposta. Drugi dio koji se u ekološkoj poljoprivredi razlikuje, u vezi je sa zaštitnim sredstvima. Šprica se samo koprivinom gnojnicom ili nekim drugim gnojnicama. Radimo je u velikim cisternama koje se svako malo pune jer smo npr. ove godine skoro 100 000 litara koprivine gnojnice bacili po polju, špricali. Međutim, i kompost i koprivina gnojnica biljci daju i zaštitu i hranu: zaštitu samim time što se ona, tako snažna i jaka, lakše nosi s nametnicima, a k tome zaštitu čini i ta raznolikost biljaka i životinja unutar samog polja, tako da mi tu imamo i nešto malo korova i niz makro i mikroorganizama, koji bi se u konačnici mogli nazvati štetnicima. Međutim, oni su zastupljeni u velikom broju i sami sebe \"papaju\", čime čine stabilan hranidbeni lanac. Kada se to postigne, onda je ekološko polje čisto, stabilno i jako, i više nema nametnika ni bolesti. - I to je ovdje postignuto? - Neću reći da je do kraja postignuto. Još uvijek postoje neki disbalansi, još se dogodi da nam neki nametnik \"popapa\" malo zobi. Već su prošle pune četiri sezone, ali je procjena da ih treba proći 6 – 7, najviše 10 da bude baš stabilno. - Ali je već, očito, dobro izbalansirano kad ste dobili certifikat. - Certifikat se dobija kada se standardi poštuju dvije godine. Ne može netko procjenjivati da li je taj plodored u redu, je li ta raznovrsnost već postignuta. Standard je riješen vremenski, ne kvalitetom. Zato ekološko i ekološko ne mora biti jednake kvalitete. Standard je vremenski, inače bi postojala mogućnost manipulacije onih koji daju certifikat – kad bi oni to činili po svome nahođenju, viziji i osjećaju. - Sama hrana nije jedini cilj ovoga projekta. - Ne, ja baš sutra idem za Cavtat, gdje Ministarstvo zaštite okoliša ima dodjelu nagrada u tim ekoprocesima i upravo je ovaj projekt predložen za jedan od najboljih u državi u smislu održivog razvoja i projekt je koji taj održivi razvoj potiče. Samim time ta nagrada i ta priča opširnije govore o ovome projektu. Njegov je zadatak da pokaže da ekološka poljoprivreda ima svoje mjesto ovdje u Hrvatskoj, da ekonomska isplativost postoji ako se radi na pravi način, a da samim time očuvamo i ljudsko zdravlje i štitimo okoliš da jednog dana ne bi bilo potrebno toliko čistiti podzemne vode, zrak, šume. K tome, možda je najznačajniji moment da kod mladih ljudi, a i onih drugih koji žele mijenjati sebe, svoja razmišljanja, potiču tu promjenu ka boljem na nečemu što je svrsishodnije, na nečemu što je vrjednije, što život čini zanimljivijim.

Problem jednako izazov

- Što je to zdrava hrana? Što je biološki zdrava hrana, je li ona zdrava hranidbeno ili prema načinu proizvodnje i uzgoja? - Uobičajeno je da je ta hrana nutritivno drukčija, ali i proces uzgoja i prerade te biljke ima svoj zadani standard. Znači, ne mogu se koristiti konzervansi, dodaci i slično. Dodaju se samo prirodni sastojci. I ekološka pšenica razlikuje se od druge ekološke pšenice, možda u količini vitamina ili minerala, ili u kalorijskoj vrijednosti. Ali predaleko bismo išli kada bismo svaku tu stvar analizirali. Danas je problem što se sve želi izmjeriti, izraziti nekim brojkama, izračunati, a to nije ni jednostavno niti lako. - Kako uopće uspijevate u plasiranju svojih ideja? Postoji li interes, imate li problema s plasiranjem proizvoda, s prihvaćanjem ideje biološki zdrave hrane? Kako tu općenito stojimo kao nacija? - Problema ima, međutim, ja sam osobno u životu problem stavio pod znak jednakosti s izazovom, tako da jednostavno, sve što se dogod, kao nešto što je potrebno odraditi, ja jednostavno krenem i odradim. Definitivno je bilo tih izazova, od onih najmanjih, do velikih, značajnih. Međutim, kao i u sportu, kad sam odlučio doći do neke titule, do nekog cilja, ja sam to odradio. Tako sam došao i do ovoga što danas ovdje vidite. Znam da svi ljudi na svijetu nisu spremni na svjetsku titulu, na takve izazove i na toliko, neću reći odricanja, nego toliko ulaganja u život i u projekt. Međutim, ja se trudim dati model i biti uzor, ne samo kao sportaš, nego i kroz sve ovo što danas radim, ono što pričam. Stojim iza toga, ja sam to radio, ja sam se time bavio, ja sam to i iskustveno prošao, konzumiranje ovih namirnica, do gnojenja i svega ostaloga na početku ovoga projekta, i stojim iza toga, znam kako to izgleda, znam što to znači. Drugi će, uobičajen čovjek, imati malo više problema, teže će doći do tržišta, teže će složiti marketing, teže će se prezentirati pred ljudima, teže će moći objasniti ljudima što on to radi. Međutim, upravo sam tu ja preuzeo odgovornost za mnoge od njih koji će sudjelovati unutar ovog projekta ili koji će sami ići na tržište i već imati prokrčen put kao što sam činio ja i neki koji su krenuli sa mnom. Siguran sam da će svakome tko odluči u životu nešto učiniti, cijeli svijet pomoći. Recimo, neke od rečenica koje izgovaram dio su knjige "Alkemičar" i iza toga stvarno stojim jer sam siguran da čovjek koji ju je pisao ima znanje i iskustvo. - Kako ljudima približiti biološki uzgojenu hranu i uvjeriti ih da je ona dobra? Kako uvjeriti čovjeka da kupi ovu vrećicu žitarice koja je, recimo, nešto skuplja, a ne onu jeftiniju? - Kontinuiranom edukacijom kroz ovakve centre, kroz obilaske osnovnih i srednjih škola u kojima bi ljudi koji su ovo prošli iskustveno, klincima govorili o održivom razvoju ili da klinci obiđu ove prostore u kojima se može kompetentno dati podatak, iskustvo i predavanje. Baš ovakvi centri, koji su na samom terenu, imaju najviše smisla. Ljudi koji dođu ovamo, osim priče, sve mogu i sami iskusiti. Ako bih ja sada u Rijeci ili Zadru pričao o ovome, ljudi me ne bi dovoljno dobro čuli. Sad kad ste bili gore, obišli imanje, pogledali ga, već me čujete potpuno drukčije. Mislim da je to nekakav recept, to je moje mišljenje. Na različite načine možemo ljudima dočarati što dobivaju ovim načinom ishrane i života. To nije samo priča. Taj iskustveni dio bitan je. Da bi čovjek stekao mudrost, da bi mogao postaviti svoj život na drukčiji način, osim informacije bitno mu je i iskustvo. Nadam se da ćemo uskoro ovdje imati i jedno spremište s motičicama, s alatom i oruđem i svatko će moći sam probati što to znači obrađivati zemlju.

Pustimo da izgori ono što ne valja

- Koliko država prati ove projekte, ima li sluha za njih ili važi ono "u se i u svoje kljuse"? Prati li zakonodavstvo ovakav rad? - Baš je danas bila sjednica Vlade ovdje u Požegi i išao sam razgovarati i s premijerom Sanaderom i s ministrima, koliko oni mogu pomoći, dati im do znanja: tu smo, i mi postojimo. I stvari se kreću, čuju da je to važno. Međutim, toliko je požara u Hrvatskoj koje treba pogasiti, tako da svako ministarstvo ima puno svoga posla u gašenju požara. Ja sam danas izgovorio jednu rečenicu obraćajući se baš gosp. Sanaderu: "Moguće je, možda bolje ponekad pustiti da nešto izgori, pa onda na temeljima izgraditi nešto što je zdravo." Mislim da je održivi razvoj nešto takvo, a perjanica mu je ekološka poljoprivreda! Manje bi bilo problema u očuvanju okoliša, ali i u zdravlju čovjeka koji se hrani takvom namirnicom, koji živi na takav način, razmišlja na takav način, osjeća takav život i živi u tom okruženju. - Ali sluha ima? - Između ostaloga, određeni su i dosta visoki poticaji za ekološku poljoprivredu. Država je već prije dvije godine zakonom postavila temelje za rad u tim okvirima. Ne treba izmišljati "toplu vodu" ili raditi nešto mimo zakona. Postoje regulative, ljudi koji su zaduženi za vas i taj sistem treba samo ubrzati i dodati još više ljudi. Dobra je vijest da će Zagrebačka banka vjerojatno postati partner Ekocentra na način da će pomoći da on saživi i jednog dana, vjerojatno, ostvarimo i složenije projekte koji bi se ticali financiranja onih koji kreću u ekološku poljoprivredu i uopće u poslovanje koje bi se moglo staviti pod nazivnik održivog razvoja. Uvjeravali smo ih i to je potrajalo. Oni će biti partneri, ne sponzori, ne donatori jer su oni dobročinitelji, pokrovitelji. Ovaj projekt ne zaslužuje status da mu netko daje milostinju i Zagrebačka banka je to prepoznala. Mogu reći da sam zadovoljan i sretan jer znam da ovaj projekt može, kao model, poslužiti mnogima, i u smislu poslovanja – da to bude jedna mala firma, mala zadruga ili mali kombinat – kakogod, ili kao nekoliko malih poljoprivrednih gospodarstava koja su se udružila pa zajedno izlaze na tržište. To je priča koja bi mogla biti model za Hrvatsku. - Budućnost svega ovoga? Je li svijetla ili će biti problema? - Sigurno je svijetla. To je pitanje na koje ja vama mogu dati kontrapitanje: “Da li će ovaj planet opstati ili neće? Hoćemo li živjeti ili nećemo? Hoćemo li idućih par generacija potrošiti ovaj planet za sebe ili ćemo ga ostaviti svojoj djeci?” Odgovor je isti. Onoliko koliko je ljudska svijest na visokoj razini, koliko smo spremni svojoj djeci pružiti život, toliko će ovaj projekt imati uspjeha. Ja vjerujem u čovjeka, vjerujem u naše poslanje i život, vjerujem da život uvijek ima smisla i smatram da će ovo što danas smatramo ekološkim, za nekoliko desetaka godina postati komercijalnim, tako će se raditi i tada će nam biti smiješno da su neki naši djedovi i pradjedovi mućkali s kemijama. Samim time što je ovakav način gospodarenja, uz malo ljudskog truda i da nisi lijen mozgovno, jednostavniji, prirodniji, isplativiji, jednostavno ima sve predispozicije da bude bolji i lakši. Kompost je jeftiniji za proizvodnju nego umjetna gnojiva, samo što kod umjetnog gnojiva nitko ne zbraja koliki su stvarni troškovi nego se jednostavno mućka, malo subvencije ove, subvencije one, i stalno trošimo nešto unaprijed. A kad podvučemo te minuse, onda dođe ta zaštita okoliša, čistiti ovo i ono, pa više ne možeš piti vodu iz špine. To nitko ne zbraja, to, kao, nitko ne zna. To sve ne možemo predvidjeti. A onda se na kraju vratimo i na ono pitanje – hoćemo li opstati ili nećemo. I, kao što kaže i sam željko Mavrović: “Da bi čovjek stekao mudrost, da bi mogao svoj život posatviti na drukčiji način, osim informacije bitmo je i iskustvo. Siguran sam da će svakome tko odluči u životu nešto učiniti, cijeli svijet pomoći.” Dođite i sami u ovaj centar. Primit će vas ljubazni domaćini, doznat ćete puno novoga i osjetiti da ovi ljudi doista žive ono što pričaju i rade. Možda spoznate da i vi posjedujete istu ovakvu energiju koja će vam pomoći da svoje zdravlje i zdravlje okoliša postavite sebi kao imperativ i k tome usmjerite svoj način života.

Razgovor vodila Suzana Janković