ONKOLOGIJA

NE BAŠ SASVIM OBIČAN ŽIVOT

U posljednje se vrijeme u svijetu sve više piše o takozvanom sindromu «burnout»-a ili psihičkog izgorijevanja medicinskog osoblja. Radi se o kumulativnoj prezasićenosti duše ljudi koji u svom poslu svakodnevno liječe bolesnike oboljele od «teških» bolesti i koja dovodi do kroničnog osjećaja psihičkog umora koji nije moguće ukloniti na «obične» načine.

«Burnout» sindrom često je prisutan, opisivan i istraživan kod osoblja koje radi na onkologiji. Ovaj je prilog posvećen zavirivanju u dio duše tih ljudi.

S dušom i srcem

Radni je dan na onkološkom odjelu. Onkološki odjel – to je, znate, odjel gdje se liječi «ona strašna bolest» - rak; bolest koja se još uvijek izgovara šapatom; bolest čije je liječenje povezano s toliko dodatnih «strašnih» i manje strašnih priča, predrasuda, netočnih savjeta «dobronamjernih» i ostalih. U čekaonicama je prepuno bolesnika, članova obitelji, pratnji. Na odjelu, u krevetima, također bolesnici. Mnogi. Čekaju pregled ili liječenje. Započinju s liječenjem ili ga nastavljaju. Ljudi, životi, sudbine. Strahovi, bol, bolesti, očaj, patnja i nada. Sve pomiješano, sve sabijeno u tom malom prostoru. Tako puno ljudi, a svakim danom dolazi ih sve više i više. A među njima mi, ljudi u plavom i bijelom. Onkolozi. Medicinske sestre i tehničari, bolničarke-njegovateljice, tehničari i fizičari na zračenju i liječnici, sve ljudi koji su cijeli svoj život posvetili liječenju baš te bolesti; ljudi koji žive u stalnoj borbi s rakom, zajedno s bolesnicima i njihovim obiteljima, njihovim sudbinama; ljudi s dušom, sa srcem, znanjem i osjećajima; ljudi sa svojim životom ovdje na odjelu i kod kuće, sve izmiješano; ljudi koji vole, koji pate, boluju, kao i svi drugi. I drugačije. Ovo nije priča o znanju i stručnosti, ovo je priča o duši i osjećajima. Priča o struci u kojoj rade neki sasvim obični, a opet tako drugačiji ljudi. «Čudaci», kažu mnogi za nas podsmješljivo, «takvo zanimanje odabrati!». «Kako to možeš i izdržiš», pitaju drugi sažalno. Pitaju obični ljudi, pitaju i kolege. Kad dođemo u društvo, svi nas čudno gledaju. Kad se predstavljamo i kažemo gdje radimo, najčešće zašute ili nas promatraju kao da smo posebni. Ili nas ne žele susretati, jer ih podsjećamo na neke drage ljude kojih nema. Ponekad imam dojam da im više nismo interesantni niti kao ljudi, tek nevoljko prokomentiraju naš posao. Neki pak, imam dojam, ponašaju se kao da smo zarazni, kao da druženje s nama donosi rak. Znam i ne osuđujem (pokušavam), iako često boli. Oni katkad ne znaju, a najčešće i ne razumiju. Svi se još uvijek boje raka. Predrasude vladaju; što ih više uvjeravaš, to ti manje vjeruju. Boje se bolesti, liječenja i smrti, lijekova (kemoterapija!) koji su otrovni i za nas ako ih nehotice udišemo ili prolijemo po sebi. Razaraju kožu, stvore opekotine. Kosa pada, mučnine. Radioaktivno zračenje: tako moćno oružje, a sasvim nevidljivo. Razara sve što obasja, sve što mu se približi. Da li i mi nužno stradavamo? Da li i mi koji s tim radimo poslije zračimo?

Bole ljudske sudbine

Ma ne, naravno da ne. Nije liječenje strašno. Znate što boli? Znate zašto na kraju radnog dana kući odlazimo polako, odnosimo sa sobom naše bolesnike, njihovu bol i tjeskobu. Znate li zašto smo nakon godina provedenih na radu tako umorni, ali ne umorni u tijelu, nego u duši? Bole ljudske sudbine, boli taj osjećaj neshvaćanja okoline. Interesantan je taj strah od raka. Nitko se ne boji šećerne bolesti. Ne boje se zatajenja bubrega i dijalize. Čak niti infarkt nije bauk. AIDS, hepatitis C, D ili tko zna koji, multipla skleroza i sve one ostale nebrojene bolesti koje se ne mogu nikada izliječiti već također samo na neko vrijeme zaliječiti - njih se ne bojimo. Ali rak – užas. Onkolozi – odlazak na pregled onkologu svi doživljavamo kao vlastitu presudu. I znate što? Mi onkolozi to znamo. Kad uđete u ambulantu, to se osjeća iz svake pore bića: strah i tjeskoba, mržnja prema sudbini koja vas je dovela baš u tu ordinaciju, nada da će ljudi u bijelom reći da smo došli greškom. Listam vaše nalaze. Skupljam psihičku snagu i razmišljam kako da vam na najmanje bolan način kažem istinu. Boli gledati kako nestaje i zadnji sjaj u očima. Panika, očaj, budućnost koja se okreće naglavačke. Treba reći, treba objasniti, odgovoriti na sva pitanja tako da znate, ali da imate i snage za ono što nas zajedno čeka. Treba vam vratiti vjeru u sutra. Teško je to riječima opisati kako se pokušavamo boriti sa psihičkim reakcijama, kako ponekad balansiramo na žici tražeći najbolji način da vas uvjerimo da sutra postoji i da trebate izdržati i vjerovati; koliko snage izvlačimo nanovo svaki put kad vaša psihička snaga popusti, tjeramo vas da nastavite. Žalosni smo kada se predate bolesti i očaju, a znamo da se možete izliječiti. Tada se katkad i jako naljutimo na vas zato što odbacujete život. Drugi bolesnik, liječio se prije nekoliko godina. Bolest se vratila. Ponovo očaj, ponovo razgovor, ponovno uvjeravanja. Liječenje, kemoterapija, reakcija. Novi pacijent. Bolovi, kako spriječiti bol; zar je bolest napredovala, a tako se trudio? Kako ga uvjeriti da ne klone duhom, kako ublažiti reakciju na liječenje. Obitelj bolesnika na odjelu: treba savjet, informaciju, treba razgovor, potporu; prvenstveno ohrabrenje i nadu. Pričaš, govoriš, uvjeravaš i tješiš istovremeno. Daješ dušu i osjećaje, dio sebe svakom od njih. Primaš njihove strahove, njihovu tugu. Ali primaš i radost, nije sve uvijek tako crno: ljudi izliječeni, ljudi slave godišnjice, javljaju ti kad im se djeca žene, hvale se unucima: ljudi koji se nakon nekog vremena vraćaju životu. Lijepo je vidjeti kako ponovno vjeruju. Prestaju bolovi, ponovo hodaju, ponovno uživaju u životu. Razvijamo poseban odnos, katkad uzajamni, katkad naprosto zavisni jedni o drugima, živimo u nekom malo posebnom svijetu.

Trag na duši

Onkolozi, onkološko osoblje i njihovi bolesnici žive zajedno. Doživotno. Poznajemo se. Poznajemo obitelji, znamo čega se boje i kako žive. Znamo što vole i ne vole, ponekad nam otkrivaju i najskrovitije djeliće srca i male tajne. Pratimo ih kroz bolest i kasnije kroz život. I ako se bolest vrati, gledamo ih i njegujemo u okrutnosti završetka bolesti koja tada želi oduzeti dostojanstvo čovjeku. Znamo kad ih je strah mraka, kad ih je strah onog što donosi sutra. Znamo i kad dolazi sutra, a kad je vrijeme i dolazi to čega se svi jednako bojimo, smrt. I tada smo vrlo često zajedno. Držimo ih za ruku, dajemo ono posljednje - ljudsku toplinu i utjehu, osjećaj da na odlasku čovjek nije sam. Tješimo obitelj. Primamo na sebe njihovu ljutnju na neizbježno, koje nismo mogli spriječiti. Samo smo ljudi, a ne bogovi. Koji put tako je malo potrebno i tu dajemo najviše što možemo. Znamo da vam to nije dovoljno. Koliko to svi željeli i očekivali, nije moguće stvoriti čudo, nije moguće biti nadčovjek. Ne možemo ispuniti očekivanja supruge, djece, obitelji, svih koji ostaju. I mi smo toga svjesni, često frustrirani i sami svojim ljudskim ograničenjima, iako tako često i sami želimo da možemo učiniti čudo. Svaki nas odlazak boli i ostavlja trag na duši. Ljudi u plavom i bijelom samo su ljudi. I ne zaboravljaju, što god vam o njima pričali. I ne očvrsnu, ne postaju bezosjećajni s vremenom. Bol uvijek boli, bolest je uvijek neprijatelj, smrt je uvijek konačni poraz. Ostavlja trag u duši, teret i takav tupi umor koji se ne da riječima opisati. Od njega se spavanjem ne možeš odmoriti. Mi to ne zaboravljamo, ne zaključavamo vas u ladice kad odlazimo kući nakon posla. Naš je posao dnevni, noćni, prati nas dok vas susrećemo u gradu, dok susrećemo obitelji ljudi koje smo liječili, dok znamo da će svaki treći čovjek po statistici oboljeti od raka i trebati našu pomoć… I ako nam ponekad primijetite taj sivi odsjaj u očima i ako vam se na tren činimo odsutni, nemojte se ljutiti. Nemojte misliti da smo bezdušni ili da nas nije briga. Ponekad, samo malo, moramo zaštititi svoju dušu od nekih vaših sitnih boli danas, da uzmogne skupiti snage, izdržati i vratiti vama snagu tada kad nas stvarno trebate.

Mr. sc. Ira Pavlović Ružić, dr. med.