PREKIDANJE ŠKOLOVANJA

Budi mi prijatelj!

To nije nikakvo čudo: zamislite kako je boraviti nekoliko sati svaki dan negdje gdje vas nitko ne voli. Svakako je riječ o vrlo uznemirujućem trenutku; kroz osjećaj odbačenosti i nedostatka prijatelja prođe gotovo svatko u određenoj fazi djetinjstva ili mladosti.

Primjer u osnovnoj školi: Ivan je učenik četvrtog razreda s malobrojnim prijateljima. Od svog jedinog bliskog prijatelja Darka upravo je čuo da se za ovog školskog odmora neće igrati zajedno. Darko se želi igrati s nekim drugim dječakom. Ivan je pognuo glavu i zaplakao. Ivan viče na Darka: «Mrzim te iz dna duše!» «Zašto?», pita Darko. «Jer si mi lagao. Čitav tjedan govoriš da ćeš se igrati sa mnom, a lagao si.» Zatim Ivan uvrijeđeno odlazi do svog praznog stola, tiho plačući. Darko dolazi do njega i pokušava s njim razgovarati, no Ivan dlanovima pokriva uši. Odlučio je ignorirati ga i izlazi van, kako bi se sakrio iza školskog kontejnera za smeće. Skupina djevojčica koja je sve to vidjela pokušava odigrati mirotvornu ulogu, pronalazeći Ivana i govoreći mu da je Darko voljan igrati se i s njim. Ali Ivan ih uopće ne želi slušati i govori im da ga ostave na miru. Liječi rane. No, ono što je najznakovitije u vezi s Ivanovom reakcijom jest to što nije reagirao na Darkove pokušaje da popravi njihov prijateljski odnos, a to je stav koji produžuje njegove muke i onda kada su već mogle prestati. Takva nemogućnost primanja ključnih signala tipična je za nepopularnu djecu. Društveno odbačena djeca obično loše očitavaju emocionalne i društvene signale. Čak i kada ih čitaju, mogu imati ograničene repertoare reagiranja. Psihoanaliza ističe da ostvarivanje prisnih odnosa kompromisima - izglađivanje razlika i razmjenjivanje najdubljih osjećaja - učimo u svojim prvim bliskim vezama s prijateljima istoga spola. Ali djeca koja tijekom prijelomnog razdoblja osnovnoškolskog obrazovanja nemaju najbolje prijatelje, ostat će bez jedne od temeljnih prigoda za emocionalni razvoj. Jedan prijatelj može značiti puno, osobito kad svi ostali okrenu leđa (pa čak i kada to prijateljstvo nije osobito čvrsto).

On je čudan

Prekid školovanja osobit je rizik za djecu koju društvo odbacuje. Stopa napuštanja škole kod djece koju su vršnjaci odbacili između dva i osam puta je veća nego kod djece koja imaju prijatelje. Dvije vrste predispozicija navode djecu na to da završe kao društveni izopćenici. Kao što smo vidjeli, jedna je sklonost bijesnim ispadima i percipiranju neprijateljskog raspoloženja čak i ondje gdje ga u namjeri doista nije bilo. Druga je plahost, tjeskoba i društvena stidljivost. Ali, bez obzira na te faktore temperamenta, najčešće se odbacuju djeca koja su “čudna”, zbog čije je neprilagođenosti drugima učestalo neugodno. A kada se od tinejdžera tražilo da odglume tugu, bijes ili nestašnost, oni nepopularniji u toj su igri bili najmanje uvjerljivi. Stoga možda i nije nimalo neobično da takva djeca stječu osjećaj da su nemoćna i da nikako ne mogu popraviti sposobnost stjecanja prijatelja. Njihova nesposobnost na društvenome planu postaje proročanstvom koje samo sebe ostvaruje. Umjesto da uče nove načine stjecanja prijatelja, oni jednostavno ustrajno čine isto ono što već nije dalo nikakve rezultate ili iskazuju još nesposobnije reakcije. I premda djeca bez društvenog sluha – koja stalno nailaze na teškoće u čitanju i reagiranju na emocije - na koncu ostaju društveno izolirana, to dakako ne vrijedi za djecu koja prolaze kroz privremeno razdoblje osjećaja izostavljenosti. Međutim, kod djece koja su stalno isključena ili odbijana, taj njihov status izopćenosti ostaje s njima i u daljem tijeku školovanja. Posljedice ostajanja na društvenim marginama potencijalno su velike kada se dijete razvija i postaje zrelom osobom. Ako ništa drugo, upravo u krugu bliskih prijateljskih veza i u burnim igrama djeca profinjuju društvene i emocionalne sposobnosti koje će unositi u veze u kasnijem životu. Djeca isključena iz tog kruga učenja neizbježno su u nepovoljnijem položaju. Posve razumljivo, odbačena djeca govore o pojačanoj tjeskobi i mnoštvu briga, kao i o deprimiranosti i osamljenosti. Zapravo, pokazalo se da to koliko je dijete odbačeno predviđa probleme s mentalnim zdravljem u dobi od osamnaest godina. Uz to, u kasnijim životnim razdobljima, osobe koje imaju malobrojne prijatelje i kronično su osamljene, izložene su većoj opasnosti od bolesti i ranije smrti.

Mr.sc. George Salebi, dr.med.