TJELESNA AKTIVNOST
MOŽEŠ AKO MISLIŠ DA MOŽEŠ
Jače, brže, više
Niti to što je bio niži od nas, i mršaviji, niti činjenica da je šepao, Jošku nisu smetali da igra nogomet. I to kakav nogomet! Igrao je na mjestu napadača, svakog od nas prelazio je kao od šale i zabijao golove kad god bi se sjetio. Ono što smo mogli i mi, ali nismo znali kako, Joško je svladao najbolje. Mi smo igrali nogomet kada bi se skupile dvije momčadi po šest igrača, a Joško se s loptom družio i sam.
Bio je Joško omiljen i kod učenica iz razreda. Bio je najbolji nogometaš u razredu, ali i odličan učenik. Joško nikada nije iskazao da pati zbog šepavosti i ostalih tjelesnih manjkavosti. On je mogao učiniti sve ono što smo mogli mi ostali, pa čak i više od toga. I u tjelesnom odgoju imao je čistu peticu.
U to davnoprošlo vrijeme, pred više od pola stoljeća, nismo znali za psihoterapiju, autogeni trening, autosugestiju ili meditaciju. Nije bilo ni fitnesa, ni aerobika, kućnog bicikla, «stepera» i sličnih izuma novijeg vremena.
Joško je sam, nema sumnje, snagom volje i htijenja, možda i pojačanog vježbanja, postigao ono čime nas je nadmašivao. Njegova prednost pred nama u igri nogometa zasigurno je «hranila» njegovo psihičko tijelo koje je našlo sklad s tjelesnim.
Svi smo se divili Jošku i pitali se, dakako, u sebi, kako on može biti bolji, spretniji i brži kad ima tjelesne nedostatke. Tada, kao neodrasli, nismo mogli otkriti ključ kojim je Joško «otključao» svoje tijelo da bi mu dalo više od očekivanog.
Na
ortopedskom kirurškom odjelu, stjecajem okolnosti (sudbine ili slučajnosti)
našla su se dva bolesnika. Zanimljivo je zaviriti u njihove bolesničke liste.
Oba pacijenta imala su po 50 godina. Obojica su stradali u prometnoj nesreći, istoga dana i doživjeli gotovo istu ozljedu – prijelom desne potkoljenice. Razlika je bila samo u mjestu prijeloma za svega desetak centimetara. Čak su bili i približne visine (oko 180 centimetara) i težine (90 kilograma).
Oba su se našla na istom kirurškom stolu. Operirala ih je ista kirurška ekipa i upotrijebljena je ista operacijska metoda.
Kako je sve bilo gotovo isto, moglo se očekivati da će i njihov poslijeoperacijski oporavak biti identičan. Međutim, to se nije dogodilo.
Prvi pacijent iz bolnice je izašao nakon desetak dana, a drugom je došlo do poslijeoperativnih komplikacija, pa je u bolnici ostao duže od tri tjedna.
I taj primjer potvrdio je staro medicinsko saznanje – ne liječi se bolest, već bolesnik!
Ta priča, koju smo čuli od znanca kirurga – ortopeda, zainteresirala nas je, pa smo pitali kako je tekla rehabilitacija spomenutih bolesnika.
Onaj pacijent koji je prvi izišao iz bolnice – prvi je i «prohodao», dok se drugi vrlo teško odvojio od štaka.
Nažalost, nismo imali priliku razgovarati s bolesnicima iz te priče. A da jesmo, vjerojatno bismo saznali koliko je tko od njih dvoje više ulagao u vlastiti oporavak, tko je više i jače želio biti zdrav i opet onaj «stari»; tko je od njih dvojice više vježbao, vraćao mišićima izgubljenu gipkost i snagu, više želio brzo se oporaviti, razmišljao o svom oporavku, «razgovarao» sa svojim tijelom i vjerovao u brzo i uspješno oporavljanje – nije nam poznato, iako bi se moglo pretpostaviti.
Kod trauma nogu i ruku kirurzi obave svoj posao, a fizijatri odrede fizičku terapiju. Šteta što rijetko koji liječnik takve bolesnike upućuje i na meditacijske ili psihoterapijske tehnike. Ne misli se da jačanjem psihičkog tijela možemo utjecati na fizičko tijelo.
Poznato je da je za čovječje tijelo odmor – počesto najbolji i najkorisniji lijek. Ako se tijelo (najprije njegovi mišići) naizmjenično nalazi u ravnomjernim fazama rada i odmora, ono će biti, u pravilu, zdravo.
Stres je, najčešće, generator napetosti, ne samo psihičkog nego i fizičkog tijela.
Čovjek tijekom života stječe znanja i uči razne vještine, ali najčešće malo važnosti pridaje radu na sebi radi očuvanja zdravlja.
Napetost psihe i tijela nije prirodno stanje ljudskog organizma. Stoga je potrebno raditi na tomu da ne samo svladavamo napetost, već da je i predusrećemo.
Kao što čovjek vježbom povećava volumen određenih mišića, podiže njihovu spremnost, snagu i izdržljivost, tako se isto – vježbanjem – postiže sposobnost opuštanja i odmora tih ljudskih neumornih «radnika».
Premda postoje brojne tjelesne vježbe opuštanja i odmora mišića, upravljačiki centar za njihov rad nalazi se u glavi. To bi značilo da na tjelesnost možemo izravno utjecati meditacijom, autogenim treningom i psihoterapijom. Dakako, ne smijemo zaboraviti ljekovitu masažu i dodir rukom.
Uz
mišiće, kosti i zglobovi, «poluge» i «ležajevi» ljudskog organizma čine
zaokruženu cjelinu ljudskog fizičkog bitka. Kad oni propadnu, oštete se
ili izgube odlike temeljne funkcije, sve ostalo u ljudskom tijelu može biti
zdravo, a ono će ipak biti bolesno.I kosti i zglobove treba njegovati, paziti i čuvati. Svako njihovo izlaganje prekomjernom radu i fizičkom naprezanju vodi u njihovo oštećenje.
Rad i zdravlje kostiju i zglobova ovise o kretanju – vrsti aktivnosti koja se obavlja i prehrani kojom u organizam unosimo potrebne sastojke za normalan i prirodan život ljudskog organizma.
Tko ne vodi računa o prehrani, kroz čitav život, a ne samo u mladosti, odnosno u vrijeme razvoja, može računati na zdravstvene komplikacije, u pravilu često nepopravljive i nerješive.
Primjerice, osteoporoza koja često znatno pogađa žensku populaciju (nakon menopauze), uz genetsku predispoziciju, posljedica je i loše komponirane prehrane. A krhkost kostiju i oštećenje zglobova toliko su česti u žena da su svima poznati pa ih ne treba opširnije pojašnjavati. Bolovi, slabija pokretljivost i lomljivost kostiju zdravstvena su tegoba koja se ne može otkloniti, već samo ublažiti medikamentima.
Učestalost tekstova o prehrani u svim vrstama novina i časopisa nije medijska pomodna izmišljotina, već imperativ što dolazi iz života koji je suvremenom čovjeku sve ugroženiji – ponajviše lošom prehranom.
Kad čujete da drugi zvone na uzbunu, pomislite da to možda zvone i vama. Jer, ma koliko bili zdravi, svaka bolest može se dogoditi i vama, a ne samo drugima.
Međutim, spomenuta mudrost može se primijeniti i na naše zdravlje, posebno na udove koji nam omogućuju kretanje u prostoru ili su glavni akteri našeg rada. A, dakako, sve to temelji se na stanju i radu predanih radnika – naših mišića.
Tko u mladosti misli što će biti s njegovim mišićima ili nogama i rukama u starosti? Nitko ili vrlo malo njih. Tko – dok je zdrav – misli kako će – jednoga dana, a možda i prije – zbog pušenja ili specifičnosti posla, nezdravog načina življenja, prekomjernog rasipanja kapitala koji je dobio rođenjem, a troši ga nepromišljeno – postati bolestan, a zdravlje će biti samo najveća i neostvariva želja?
Za mišiće kažemo da su neumorni radnici jer zaista predano i poslušno rade dugi niz godina. Ali nisu ni oni nepotrošivi i neuništivi. I oni se umaraju, stare, slabe… I kod njih je poznat «zamor materijala», «otkazivanje» poslušnosti.
Prije nego se zapitate kako i koliko trošite vlastite mišiće, te da li dovoljno dobro održavate zdravlje vaših ruku i nogu, prošetajte najprometnijom «šetačkom» ulicom u svom selu, mjestu ili gradu.
I bez velikog truda primijetit ćete da svi stariji ljudi, oni iznad šezdeset ili sedamdeset godina, ne koriste štap, ne šepaju, nisu starački pogrbljeni i ne izgledaju umorno i dotrajalo. Njihove kosti, zglobovi i mišići još su u dobroj kondiciji i valjano služe svojoj svrsi.
Dakako, ima i onih koje je život «pregazio» i do potpunog uništenja predstoji im samo jedan korak. Ruke jedva dignu na pozdrav, a nogama stružu po podlozi, vukući se kao jesenske magle.
Ako ste mladi i zdravi, možete razmisliti o sebi i svom zdravlju i odlučiti u koju ćete se kolonu (zdravih ili bolesnih) uključiti. Za budućnost treba raditi u sadašnjosti. Minula vremena nešto su što se ne može izmijeniti, ali se iz iskustva može korisno učiti.
