Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda (NN, 128/99.) donesen je, o čemu smo već afirmativno pisali u NZL-u. Učinak toga je preventivnog akta iznad očekivanog. Međutim, to ne znači da se primjenjuju bez teškoća. Ubrzo je ranjen jer mu je otkriven diskutabilni nedostatak na Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a na jedno slabo mjesto (gotovo rupu) ukazivano je neuspješno još u postupku donošenja.  

Ubrzo po stupanju na snagu Zakona, pokrenut je postupak pred Ustavnim sudom RH na prijedlog zastupnika vlasnika automata za prodaju cigareta. Taj vlasnik osjetio se pogođenim odredbom člana 8., kojom se zabranjuje prodaja duhanskih proizvoda iz automatskih naprava počevši od 1. siječnja 2000., pod prijetnjom kazne 200.000 - 500.000 kuna. Sud se većinom opredijelio za zaštitu poduzetničke slobode i vlasničkih prava te zbog "prekratkog" roka, a u ime "pravničke ravnoteže", propustio iznimno pravo da bi se zaštitilo zdravlje. Jedan od sudaca koji su glasovali protiv, pismeno je obrazložio svoj stav (NN 4/2000), iz koga se vidi da je u "konkretnom slučaju, pravno upitna, znači nedopustiva relativizacija" vrijednosti kapitala i zdravlja maloljetnika.

BEZ PEPELJARE

Spomenuta "rupa" u Zakonu, zbog ugrađene iznimke, treba da opterećuje savjest tvoraca nacrta ovog Zakona, koji u članku 19. zabranjuju držanje pepeljara u javnim prostorima gdje je pušenje zabranjeno. Naime, Zakon isnimno dopušta da se pepeljare mogu nalaziti ako "jesu umjetnički, odnosno ukrasni izlošci pepeljara koji ne služe za predmetnu uporabu". Na taj stav članka 19. u Prijedlogu Zakona br. 459 predložio sam sljedeći

"Iznimka" od odredbe čl. 19. nije u skladu s intencijom predloženog Zakona.

Pepeljara je najspecifičniji simbol uživanja duhana u obliku cigareta. Kao takva, ona je poticatelj pušačkog stila "zaštite okoliša" i pušenja više nego bilo koja reklama. Zbog toga je provedba odluke Svjetske zdravstvene organizacije o zabrani pušenja u svojoj zgradi u Ženevi započela uklanjanjem pepeljara.

Taj namjenski "koš za smeće", kao ni jedan drugi, inspirirao je umjetničke kreacije koje često zaslužuju divljenje. Izvedbu u drvu, kristalu, mjedi, mramoru i filigranu s pozlatom ponekad predstavljaju pravo bogatstvo - materijalno i umjetničko. No, to nije razlog da se njome "iznimno" ukrašava prostor gdje je pušenje zabranjeno!

Pogled na pepeljaru izaziva u pušača uslovnu reakciju, poput one u Pavlovljevim pokusima. Kako će se učestalo dešavati da se pušači nađu gdje se moraju suzdržavati, pepeljare - makar i umjetničke - samo bi pojačavale nelagodnost žudnje. A nepušači su opet često "alergični" na zagađenje koje se oko nje stvaralo i prijeti ponavljanjem.

Ako se pod iznimku željelo podvesti prodajne izloške, onda treba umetnuti iza teksta: jesu "pepeljare u izlozima i na policama trgovina, odnosno na izložbama, gdje nisu ponuđene i na uporabu".

Sadržaj ovog prijedloga amandmana nije dospio do Sabora, tako da se može pretpostaviti da ga treba predložiti Ustavnom sudu, jer je moguće izvorište smutnje i sporenja. Nije isključeno da je to i želja oponenata reguliranju te materije, koji nastoje profanirati bitne odredbe ovog Zakona i onih kojima nije "zaštita zdravlja ex constitutione vrijednosno ispred zaštite poduzetničke slobode i vlasničkih prava". Odnosno, do profita im je.

Oni koji su dužni nadzirati primjenu Zakona također mu nalaze nedorečenosti u podjeli javnih prostora, često zbog banalnog oportunizma, gdje im pepeljara dođe kao "klip za spoticanje". Zato Društvo nepušača Kutina traži neku antipušačku ili humanitarnu udrugu, ili motiviranog pravnika da nas podrži u pojaavljivanju pred Ustavnim sudom.

Na kraju ostaje dojam da se Zakonu ne protive pušači-ovisnici, već "dileri" koji su uložili kapital u promet duhana, taj rudnik za eksploataciju ljudske naivnosti, slabosti - ovisnosti!

Prim. dr. Petar Konjević