TRANSPLANTACIJA BUBREGA OD ŽIVOG DONORA
 
OD BLIZANCA DO SUPRUGE
 
Svakodnevno se u svijetu, pa tako i kod nas, povećava broj bo­le­snika čiji su bubrezi prestali raditi (terminalno kronično bubrežno zataje­nje). Takvima bolesnicima po­trebno je nadomjesno liječenje (dijalizom ili transplantacijom bubrega).
 
 
Dijalizom (hemodijalizom ili peritonejskom) samo se djelomično nadomješta bubrežna funkcija. Jedino transplantirani bubreg može u potpunosti nadomjestiti bubrežnu funkciju. Kvaliteta života neosporno je bolja u bolesnika s transplantiranim bubregom u odnosu na one koji se liječe dijalizom.
 
 
DONOR U OBITELJI
 

Transplantacija bubrega nije moguća bez donacije bubrega. Donor bubrega može biti živa osoba ili neživa osoba kada govorimo o kadaveričnoj transplantaciji bubrega. Prva uspješno učinjena transplantacija bubrega bila je od živog donora. Godine 1954. Joseph Murray transplantirao je bubreg 23-godišnjem mladiću koji je imao terminalno bubrežno zatajenje, uzrokovano brzoprogresivnim glomerulonefritisom. Donor je bio njegov brat, jednojajčani blizanac. Kod nas je to učinjeno u Rijeci, 1971. godine, kada je majka dala sinu bubreg.
Danas je 33% transplantacija u SAD od živog donora. Živi donor može biti rodbina, tzv. živi srodni donor, ili ne-­ srodni donor. Od živog srodnog donora najčešće je to rodbina prvog koljena (roditelji, djeca, braća, sestre i slično), a moguće je donorstvo kod rodbine takozvanog drugog koljena (tete, ujaci, stričevi). Kod živih nesrodnih transplantacija koje se rade u nekim zem­ljama donori su najčešće supružnici ili emocionalno povezane osobe.


Transplantacija bubrega od živog donora u odnosu na kadaveričnu ima više prednosti:
1. jednogodišnje preživljavanje bu­brež­nog transplantata bolje je kod živog donora,
2. prosječno trajanje bubrežnog transplantata duže je,
3. minimalna je incidencija odgo­đene funkcije transplantata,
4. transplantacija od žive osobe može se planirati te nema čekanja na transplantacijskoj listi,
5. potrebna je manje agresivna imunosupresivna terapija,
6. također postoji emocionalna dobit.

 
 
TKO MOŽE BITI DONOR
 

Svaka osoba ne može biti donor bubrega. Postoje pravila (apsolutne i relativne kontraindikacije) za dona­ciju bubrega.
Apsolutne su kontraindikacije: pojava bjelančevina u mokraći (više od 250 mg/24 h) i/ili hematurija, postojeće bubrežno zatajenje, infekcija HIV-om, hepatitis B i C, povišen krvni tlak, šećerna bolest, aktivna maligna bolest, teški psihički poremećaji, uzimanje droga, kronična bolest pluća ili srca, trudnoća.
Relativne su kontraindikacije: aktivna ulkusna bolest, bubrežni kamenci u povijesti bolesti, abnormalnosti urotrakta, preuhranjenost (više od 30% idealne tjelesne težine), mlađi od 18 godina i stariji od 65-70 godina, pozitivna obiteljska anamneza na šećernu bolest, bolest bubrega i povišen krvni tlak.
Procjena za moguću donaciju organa radi se postupno. Bolesniku (primaocu bubrega) najprije se moraju objasniti prednosti liječenja dijalizom i transplantacijom te prednosti transplantacije od živog donora. Nakon uzetih familijarnih podataka, detektira se potencijalni donor. Određuje se krvna grupa te, ako se radi o prihvatljivoj krvnoj grupi (ABO kompatibilnosti), učini se tkivna tipizacija i križna proba. Između potencijalnih kandidata odabere se najpogodniji, ako ih ima više.

Donor se detaljno pregleda jer to može biti samo zdrava osoba.
Slijede dalje pretrage:
1. laboratorijski nalazi: kompletna krvna slika, biokemijski nalazi koji uključuju ureju, kreatinin, glukozu, kolesterol, trigliceride, kalcij, fosfor, klirens kreatinina,
2. pregled urina, urinokultura, bjelančevine u 24h urinu,
3. kod pozitivne obiteljske anamneze na šećernu bolest radi se test opterećenja glukozom i glikolizirani hemoglobin,
4. testovi koagulacije,
5. virusni testovi na HIV, B i C hepatitis, Citomegalo – (virus, Epstain-Barr-virus,
6. elektrokardiogram, rtg-snimka grudnog koša, ultrazvuk bubrega,
7. psihička procjena donora,
8. ako su navedeni laboratorijski testovi uredni, slijede invazivnije pretrage donora, a to su intravenozna urografija i angiografija (umjesto intravenozne urografije i angiografije može se napraviti spiralni CT).
Pretrage se ne moraju obavljati isključivo navedenim redoslijedom. Svrha je u početku učiniti dostupnije pretrage, one koje su jeftinije i nisu invazivne.
Nakon svih učinjenih pretraga, donosi se odluka o definitivnom prihvaćanju donora. Prije transplan­tacije još jednom se ponovi križna proba. Obično se, ako nema zapreka (neke anatomske anomalije, kao više arterija i sl.), uzima lijevi bubreg zbog duže vene. U našoj zemlji radi se klasična nefrektomija (operativni rez lumbalno), a moguća je i laparoskopska nefrektomija. Zahvat se radi u općoj anesteziji. Donor ostaje 5-7 dana u bolnici. Fizičkim aktivnostima može se vratiti nakon 3-4 tjedna, a potpuni oporavak uslijedi nakon 6 tjedana.

 
 
MOGUĆE KOMPLIKACIJE
 
Moguće su komplikacije kod donora nakon donacije bubrega (nefrektomije). Obično govorimo o ranim i kasnim komplikacijama. Rane komplikacije vezane su uz sam operativni zahvat, kao atelektaza, pneumotoraks, pneumonia, infekcija urotrakta, komplikacije vezane uz ranu, sepsa, duboka venska tromboza ili plućna embolija. Od kasnih komplikacija spominje se pojava protenurije, povišenog krvnog tlaka ili bubrežnog zatajenja. Mora se naglasiti da studije na velikom broju donora nisu utvrdile povećanu incidenciju navedenih kasnih poremećaja u odnosu na kontrolnu skupinu.
 
 
Mr. sc. Lidija Orlić, dr. med.
Prof. dr. sc. Đurđica Matić-Glažar