NASILJE
MEĐU DJECOM – BULLYING
IGRA
OTVARA OČI
Krivi
smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš je
najveći zločin zaustavljanje djece, negiranje temelja života.
Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu.
Njima ne možemo odgovoriti «sutra», oni traže «danas».
Gabriela Mistral
najveći zločin zaustavljanje djece, negiranje temelja života.
Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu.
Njima ne možemo odgovoriti «sutra», oni traže «danas».
Gabriela Mistral
Tek kad se dogodi nasilje s težim tjelesnim ozljedama, poput premlaćivanja štićenika u Odgojnom domu u Malom Lošinju, uzbuni se javnost, dnevni listovi na senzacionalan način prikazuju događaj, nadležno ministarstvo prozove odgovorne osobe, nastavnici i odgajatelji nalaze razna opravdanja, traže se i prozivaju krivci, poduzimaju represivne mjere protiv počinitelja, a medicinski zbri-njava i liječi žrtva. To su palijativne, kratkoročne mjere. Nakon izvjesnog vremena sve padne u zaborav do nekog novog incidenta. Nedostaju nam dobro osmišljeni, dugoročni i verificirani programi prevencije, sprječavanja i suzbijanja nasilja.
A zašto problem tajiti i skrivati? Zataškavanjem ga nikada nećemo riješiti, spriječiti ni ukloniti. Naprotiv, treba ga javno iznijeti, iskreno priznati njegovo postojanje, otvoreno i jasno progovoriti o pojavi svih oblika zanemarivanja i zlostavljanja nemoćne i nedužne djece i mladeži, bilo da to čine vršnjaci, stariji adolescenti, roditelji, odgajatelji, nastavnici ili tko drugi. Priznanje postojanja zlostavlja-nja djece prvi je, ali važan korak u njegovu rješavanju. Zatvarati oči pred tim golemim zlom, okrutnim, nečovječnim, obiteljskim, odgojnim i društvenim problemom, znači podržati ga i biti prešutnim sudionikom u njemu.
Roditelji i učitelji moraju graditi povjerenje s djecom, družiti se i razgovarati s njima. Svaku osnovanu sumnju u zapuštanje, nasilje i zlostavljanje djece i mladeži treba pomno pratiti, razmotriti, analizirati, identificirati pa, ako stvarno postoje neki elementi nasilništva, prijaviti socijalnoj službi, policiji ili drugim nadležnim organima. «Nemojte se toga plašiti, napravite čitavu buku oko problema zanemarivanja, nasilja i zlostavljanja jer nedužna djeca sama to ne mogu učiniti» _ poručuju javnosti protivnici nasilja i borci za prava, slobodu i dobrobit djece. Bit će vam zbog toga zahvalna. Kad odrastu, nagradit će vas nenasilnim odgojem svoje djece – vaših unučića. Zar od toga može biti bolja nagrada i veće priznanje?
Tko su uobičajene žrtve nasilja u razredu? Zašto? Kako im pomoći i poučiti ih kako mogu izbjeći nasilnika, njegovo zadirkivanje, izazivanje i zlostavljanje? Kako doprijeti do psihe zlostavljača i žrtve? Kako zaviriti u njihovu dušu? Kako otkriti što se u njoj skriva? Kako ih razumjeti, shvatiti i kako im pomoći? Možda dječaci i djevojčice (zlostavljači) teško pate. Možda im nedostaje pažnja, ljubav, razumijevanje, topla riječ, pa to iskazuju nasiljem?
Kako potaknuti promatrače da ne gledaju šutke nasilnika koji zlostavlja i muči žrtvu, već da joj priskoče u pomoć, pozovu odraslu osobu ili problem pokušaju riješiti na neki drugi način? Kako uspostaviti suradnju s nasilnikom i žrtvom? To su pitanja na koja treba odgovoriti, otkriti uzroke nasilja i agresivnosti. Kad se to spozna i pronađu kompromisna rješenja, kojima će se spriječiti nasilje u školi, razredu i društvu vršnjaka – učinkovitije se može pomoći žrtvama i nasilnicima. Ako se to ne može učiniti vlastitim snagama, pomoć valja tražiti u savjetovalištu, konzultirati defektologa, psihologa, pedagoga, ili zlostavljača uputiti na ambulantnu ili stacionarnu opservaciju u centar za odgoj djece i mladeži.
U liječenju i resocijalizaciji nasilnika u školama koriste se mnoge tehnike. Jedna od njih je psihodrama, koja se u praksi pokazala vrlo učinkovitom. Njome se prikazuju obrađene i za terapeutske potrebe prilagođene scene iz nasilja. On prvo odigra svoju, zatim i ulogu žrtve. Tako doživi nasilje s više aspekata. Kroz opis, doživljaj i viđenje sebe u «koži» nasilnika i žrtve u odigranoj sceni i stvarnom događaju, te uživljavanjem u žrtvin emocionalni, fizički i socijalni položaj – nasilnik shvati njezinu patnju i bol, osudi nasilnost, okrutnost, nepravdu koju je učinio svom kolegi/kolegici. Važna je ta prosudba, doživljaj i prikaz događaja gledan očima nasilnika i žrtve, bez prisile, osobnim uvidom, uvjerenjem i savješću.
Poduka nasilnika u shvaćanju nasi-lja s motrišta žrtve i nazočnih vršnjaka, te njegovo uživljavanje u njihove emocionalne reakcije, budi snažan osjećaj krivnje, osudu nasilja, želju da se to ne ponovi. Time on učvršćuje uvjerenje da je nasilje nečovječan čin koji svi osuđuju. Kad učitelj stekne dojam da su te spoznaje postale njegovim uvjerenjem, daje mu zadaću da štiti mlađe učenike od nasilnika, ali bez sile i fizičkog obračuna. Tako nasilnik postaje pomagačem u prevenciji i sprječavanju nasilja i zlostavljanja među učenicima.
Opis njegovih doživljaja sluša cijeli razred. Tko želi, može iznijeti svoje mišljenje, stav, eventualno dati prijedlog, izraziti zadovoljstvo njegovim zaključkom, ponuditi mu pomoć itd.
Na kraju sastanka, zaključak, ujedno i jasna poruka, sudionika može biti: Osuđujemo svako nasilje. Mi ne prihvaćamo nasilje. Nenasilje je naše opredjeljenje. Nasilnicima nije mjesto među nama. Dajemo im šansu da korigiraju svoje ponašanje i priključe nam se u borbi protiv nasilja. Budimo prijatelji. Volimo se... U našemu razredu svi imaju pravo na mir, ljubaznost, poštovanje. Nitko nikoga ne smije vrijeđati, čak ni onda kad je najljući.
Nakon izvedene scene, zamijene uloge: zlostavljač postaje žrtvom, žrtva nasilnikom ili promatračem. Sudionici ponove dramsku igru, zatim opišu svoje viđenje problema i način reagiranja s pozicije svake odigrane uloge. Usporedbom osjećaja doživljenog kroz ulogu žrtve i ulogu nasilnika, zlostavljač izvodi jedino mogući zaključak: nasilje je zlo!
Izvođenje scene, rasprave, promjene sadržaja, ponašanja i druga zbivanja oko prikaza događaja treba snimiti na videovrpcu. Snimci odigranih uloga u zlostavljanju i nasilju među učenicima, njihova raščlamba, kritička analiza i prikaz kako se interpersonalni sukobi, krize i problemi mogu riješiti na nenasilan način, dragocjen su didaktički materijal koji će korisno poslužiti u kasnijim analizama i raspravama o vršnjačkom zlostavljanju i nasilju. Videomaterijali će izvrsno koristiti u resocijalizaciji, korekciji ponašanja nasilnika i poduci žrtava o tome kako izbjeći potencijalne zlostavljače, njihove provokacije i nasilje.
Kroz psihodramu i razgovor o iskazanom nasilju treba prikazati, analizirati i protumačiti zašto se neko dijete ponaša nasilno. Zašto se tuče, prijeti, provocira, ucjenjuje, zastrašuje? Zašto žrtva trpi poniženje, mirno podnosi vrijeđanje, zašto ga ne prijavi? Kako reagirati, što poduzeti kao promatrač? Možda ih ti izmišljeni likovi podsjete na nekog iz stvarnog života, njihova okružja, možda su i sami bili žrtvom nasilja ili su pak zlostavljali druge.
Evo jednog primjera. U parku sam promatrao igru «tate i mame». Djevojčica (mama) kuhala je ručak, a dječačić (tata) vratio se umoran s posla. Mirno je sjeo, objedovao i biranim riječima hvalio jelo koje mu je «servirano» za ručak. Djevojčica (mama) ga je promatrala, a zatim mu rekla da se tata ne ponaša tako. Promijenili su uloge. Ona je, u ulozi tate, osula čitavu bujicu uvredljivih i pogrdnih riječi. «Kakvo ti je ovo jelo? Opet je zagorjelo. Dok se ja mučim na poslu, ti ne misliš na ručak. Cijeli božji dan sa susjedom ispijaš kavicu i tračaš. Zašto pivo nije hladno? To više neću trpjeti.» Uz grdnju, prijetnju i psovku razbacivala je «hranu po kući». Zaprepašten njezinim nasilnim ponašanjem, dječak se nije snalazio. Ostao je bez riječi. «Tako se ponaša tata!» - rekla je djevojčica i zatražila da po njezinu receptu odigra ulogu oca. Ni u ponovljenoj sceni nije znao glumiti nasilnika pa je igra prekinuta. Ovdje nije teško zaključiti iz kakve obitelji potječe djevojčica, a iz kakve dječačić. Roditeljski su se uzori duboko ucijepili u svijest djeteta, ostavili snažan pečat na formiranje mlade ličnosti i njezino ponašanje u svekolikim socijalnim situacijama i okolnostima.
Dug je i mukotrpan put od događaja, razrade ideje, uprizorenja psihodrame, prikaza scena i otvorene rasprave do nalaženja pravih rješenja i promjene ponašanja mladih osoba u svakodnevnom životu. Dug je i naporan, ali i vrijedan uloženog truda.
