DOBROVOLJNO DARIVANJE KRVI

LJUDSKO TKIVO KAO LIJEK

Prvi pokušaji transfuzijskog liječenja javljaju se još u 17. stoljeću, transfuzijama životinjske krvi, no tek su u 20. stoljeću stvoreni preduvjeti za uspješno transfuzijsko liječenje bolesnika homolognom ljudskom krvi.

Transfuzijska medicina jedinstvena je djelatnost koja objedinjuje znanost, tehnologiju, medicinu, javno zdravstvo i društvenu zajednicu u cjelini. Transfuzijsko liječenje zau­zima sve značajniji segment u cjelo­kupnoj zdravstvenoj skrbi za bolesnika i zadire u gotovo sve kliničke grane. Kao posljedica boljeg odabira davatelja, uvođenja visoko osjetljivih testova u otkrivanju biljega krvlju prenosivih bolesti, automatizacije i robotike u proizvodnji, razvoja dobre prerađivačke prakse, dobre laboratorijske prakse i sustava kvalitete, krv je danas sigurnija nego ikad prije. Međutim, apsolutna sigurnost ne pos­toji i uz transfuziju su vezani rizici i nuspojave koji su posljedica bioloških karakteristika krvnih pripravaka, tehnoloških ograničenja, pogrešaka u ljudskom radu, radu aparata ili u pisanim uputama za rad. I dok se ogromni napori i financijska sredstva ulažu u razvoj tehnologije testiranja krvlju prenosivih bolesti, relativno se malo čini na promidžbi i informiranju javnosti o davanju krvi. Danas su zahtjevi struke na uzimanju krvi znatno drugačiji nego prije desetak godina. Kvaliteta i sigurnost transfuzijskog liječenja počivaju na dovoljnom broju sigurnih davatelja. Davalaštvo krvi istovremeno je i dobar pokazatelj društvenih odnosa, kroz koji se može pratiti briga pojedinca o zajednici kojoj pripada, ali se također reflektira i odnos zajednice prema pojedincu. Davatelj krvi nije samo osoba koja daruje krv na načelima dobrovoljnosti, solidarnosti, anonimnosti i besplatnosti, štoviše, on je aktivan sudionik uključen u liječenje bolesnika. Može se reći da je davatelj krvi prva karika u lancu sigurnog transfuzijskog liječenja jer bez sigurnog davatelja nema si­-gurne transfuzije.

Tko sve može biti dobrovoljni davatelj krvi

Uzimanje krvi i krvnih sastojaka regulirano je zakonski i davatelji mogu biti sve zdrave osobe u dobi od 18 do 65 godina, za koje je liječnik pregledom i laboratorijskim ispitivanjem utvrdio da mogu dati krv bez opasnosti za svoje zdravlje ili za zdravlje primatelja. Liječnik ovdje ima dvostruku zadaću: zaštititi zdravlje davatelja od mogućih posljedica uzimanja krvi i zaštititi bolesnika od prijenosa zaraznih bolesti, ali i drugih rizika koje transfuzija nosi sa sobom. Obveza je davatelja dati krv koja je sigurna za transfuziju, stoga je liječnik dužan informirati ga o svemu što je potrebno znati da bi transfuzija njegove krvi bila neškodljiva. S druge strane, davatelj ne smije zatajiti informacije koje se od njega traže jer o njegovim iskrenim odgovorima ovisi sigurnost transfuzijskog liječenja. Postoje i razlozi zbog kojih se ljudi ne odlučuju na davanje krvi, kao što su strah, bol, nelagoda, zabrinutost za vlastito zdravlje, ali i neobaviještenost o potrebama društva, tj. bolesnika za transfuzijskim liječenjem. Od izuzetne je važnosti različitim promidžbenim akcijama potaknuti ljude da daju krv, razvijajući u svakom potencijalnom davatelju unutrašnji motiv postavlja­njem pitanja: zar nismo zapravo svi mi potencijalni primatelji krvi? U pravom smislu riječi, dobrovoljni je davatelj samo onaj koji ne dobiva nikakvu naknadu, već daje krv iz humanih i altruističkih motiva. U Hrvatskoj, zemljama Europe, kao i u zemljama gdje davanje krvi organizira Crveni križ ili Crveni polumjesec, ono se temelji na načelima dobrovoljnosti, besplatnosti, solidarnosti i anonimnosti. Naime, vidjelo se da krv plaćenih davatelja ima 6 do 10 puta veći rizik od prijenosa zaraznih bolesti nego krv dobrovoljnih davatelja. Transfuzijama se može prenijeti relativno velik broj uzročnika zaraznih bolesti, no nemoguće je provesti sva laboratorijska ispitivanja. Stoga se testiranje provodi za one za koje se zna da gotovo uvijek uzrokuju tešku bolest, koja često prelazi u kronični oblik ili je smrtna. Zajedničko je svim tim bolestima da se mogu prenijeti upotrebom nesterilnih štrcaljki i igala, seksualnim kontaktom, transfuzijama krvi, krvnih pripravaka i derivata plazme te da se češće javljaju u tzv. rizičnih skupina (homoseksualci, narkomani, promi­skuitetne osobe). S obzirom na to da niti jedan test nije apsolutno siguran, tj. negativan rezultat nije garancija da se u krvi ne nalazi uzročnik bolesti, od izuzetne je važnosti da je davatelj krvi potpuno iskren u razgovoru s liječnikom i prilikom popunjavanja upitnika. U Hrvatskoj se svaka uzeta doza krvi testira na biljege hepatitisa B, hepatitisa C, sifilisa i AIDS-a i samo se negativne doze smiju upotrijebiti u transfuzijskom liječenju. Oko 10% davatelja odbija se, privremeno ili trajno. Razlog je odbijanja opasnost od uzimanja krvi za zdravlje davatelja ili bolesnika, što se uvijek objasni i davatelju i, ako je potrebno, uputi ga se njegovu liječniku radi dalje obrade i eventualnog liječenja. Sigurno se mnogi pitaju kako se daruje krv. Radi se o jednostavnom postupku koji traje 8 – 12 minuta, a samom davanju prethodi kratak pregled i razgovor s liječnikom, uz ispunjavanje upitnika i provjeru količine željeza u krvi. Krv se uzima u zatvoreni sterilni sustav plastičnih vrećica, a zatim slijedi kratkotrajan odmor, uz osvježenje i lagan obrok. Većina zdravih osoba dobro podnosi gubitak od 450 ml krvi, bez ikakvih štetnih posljedica.

Koje su moguće reakcije davatelja u tijeku ili nakon davanja krvi?

U 3 do 5% davatelja javljaju se popratne reakcije koje mogu biti blage, srednje teške i teške. Uglavnom su one blage, poput nelagode, nervoze, zabrinutosti, bljedoće, znojenja, vrtoglavice, magljenja pred očima. Srednje teške i teške, kao što su nesvjestica i grčevi, javljaju se izuzetno rijetko. Najčešći su uzrok nuspojava strah, premorenost ili neispavanost pa se organizam ne može brzo prilagoditi kratkotrajnom gubitku krvi. Većina neželjenih reakcija može se spriječiti ugodnim ozračjem u kojem se daje krv. Postoji i mogućnost da je davatelj krvi ujedno primatelj krvnih pripravaka proizvedenih iz vlastite krvi – tzv. autologna transfuzija. Krv može biti prikupljena prije, za vrijeme ili nakon kirurškog zahvata. Najčešće se rabi u planiranim kirurškim zahvatima (npr. ortopedske operacije), gdje je velika vjerojatnost da će uzeta krv biti transfundirana, a nema opasnosti od neželjenih posljedica uzimanja krvi za samog bolesnika. Neosporna je činjenica da davatelj krvi predstavlja aktivnu vezu između zdravog dijela zajednice i bolesnika. Transfuzijska medicina započinje i ovisi o dobrovoljnim davateljima, a čitav niz medicinskih postupaka i liječenja ne bi bio moguć bez krvi i krvnih pripravaka. Biti davatelj povlastica je koja znači odgovornost prema bolesniku, ali i prema vlastitom zdravlju. Nesebično poklanjajući dio sebe, davatelj daruje život. Stoga jedno veliko HVALA svim davateljima krvi. Istovremeno pos­tavljam pitanje svima koji to nisu, a mogli bi biti: «Zašto ne biste odvojili malo Vašeg vremena i darovali Vašu krv bolesniku kojem ona znači život? I da li ste se ikada zapitali odakle dolazi ta krv, da li će možda jednog dana biti potrebna baš Vama?»

Doc. dr. sc. Sanja Balen, dr. med.