PUT OZDRAVLJENJA

VJERA UGRAĐENA U PODSVIJEST

Kao što se razlikuju prsti ruke svakog čovjeka, tako se razlikuju i ljudi međusobno. Možemo biti slični po mnogočemu, ali opet se u nečemu razlikujemo. Sličnost je mogućnost, a različitost je pravilo.

Tko voli proučavati prijatelje, znance ili rodbinu, odnosno ljude općenito, lako će uočiti da se oni mogu podijeliti u dvije oprečne skupine. U prvu skupinu možemo svrstati sve osobe koje su pune pouzdanja i vjere i svjesne da su rođene za uspjeh. Njima je ostvarenje onoga što žele, ispunjenje snova i pregnuća posve normalna stvar. U životu im najčešće sve ide dobro, funkcioniraju kao dobro podmazan stroj. Oni su sretni, ispu­njeni zadovoljstvom i nižu uspjehe. U drugoj, pak, skupini nalaze se osobe koje su prepune straha i sumnji. One rijetko vjeruju da će doći do cilja, neodlučne su i nezadovoljne sobom i svojim životom. Njima je stres «vjerni» pratitelj. Ako im se ne nametne iz okoline, one ga same proizvode. Takve su osobe nesretne, često tužne i depresivne.

PRIRODNO JE BITI ZDRAV

Ljudi iz prve skupine doživljavaju bolest kao trenutni poremećaj i uvjereni su da će i najtežu tegobu uspješno prebroditi. Oni vjeruju kako i sami mogu utjecati na tijek izlječenja, ne prepuštaju se rijeci života, da ih nose vrtlozi i bujice. Oni, naprosto, vjeruju u brzo izlječenje, vjeruju u svoju psihičku i fizičku snagu. Druga skupina ljudi posve je drukčija. Oni drže da je bolest rezultat nekih «mračnih sila» koje se na njih okomljuju. Oni se pitaju zašto se bolest baš njima dogodila, zašto su nesretni. Najčešće ne vjeruju u brzo izlječenje, a ako su teže bolesni, onda su uvjereni da će im zdravlje biti nepopravljivo uništeno. Smrt je u njihovoj uobrazilji čest gost. Dok je prvoj skupini ljudi zdravlje prirodno stanje, drugoj skupini je prirodno da su bolesni. Bez obzira na to kojoj skupini netko pripada, trebao bi biti svjestan da je čovjeku prirodno biti zdrav. Tako, i u bolesti, sam organizam čini sve da bi ozdravio. Postoje mnoge bolesti koje organizam sam liječi, nije potrebno uzimati nikakve medikamente, sintetske lijekove ili prirodne pripravke – bolest će nestati. Savršenstvo samoiscjeljenja možemo, osim kod čovjeka, vidjeti u čitavom biljnom i životinjskom svijetu. Dakako, loše bi bilo reći da suvremeni čovjek ne treba uzimati lijekove za lakše i teže bolesti, jer će one – same od sebe – biti izliječene. Jer, nije nam svejedno hoćemo li ozdraviti brzo ili će samoizlječenje trajati dugo. Osim toga, nije svaki organizam fizički i psihički spreman za samoizlječenje, a nije ni lako procijeniti jesmo li spremni, u određenom trenutku, poći putem samoizlječenja.

ČUDESNA MOĆ PODSVIJESTI

Čovjek je odavno ostvario velika postignuća, otkrio je kotač i vatru, elektricitet, atome i atomsku energiju, prijenos zvuka i slike, elektronička računala, koraknuo u svemir, ali još se vrti oko tajne ljudske podsvijesti. Tko uspije prepoznati i osloboditi čudesnu moć vlastite podsvijesti, u svoj će život unijeti snagu, zdravlje, sreću, zadovoljstvo i bogatstvo ispunjenošću vlastitom spoznajom o unutarnjoj snazi duha. Evo dva primjera koji pokazuju koliko vrijedi vjerovati u svoj rad, u snagu svoga umijeća i vlastitosti, općenito, a koliko je štetno sumnjati u sebe. Ivan S. – moj susjed, voditelj privatnog poduzeća za prodaju nekretnina, čovjek je prepun optimizma. Uvijek je veseo, srdačno se pozdravlja s prijateljima i znancima. On uživa u svom poslu, ali i u životu. Njemu posao ide odlično. Brzo prodaje nekretnine (kuće, stanove i gradilišta) i ima toliko posla da je morao zaposliti nekoliko djelatnika. Kad sam ga upitao u čemu je tajna njegova uspjeha u poslu, on mi je odgovorio: «Ja u svoju sposobnost vjerujem. Nikada nisam posumnjao da neću prodati povjerenu mi nekretninu. U svemu što radim – ja sam optimist. Za mene kažu da sam rođen pod sretnom zvijezdom.» Vjera u vlastitu uspješnost, ugrađena u Ivanovu podsvijest, očito mu pomaže da ostvaruje uspjeh. On nikada ne sumnja u sebe. U tomu i jest ključ njegova uspjeha. Možda i nije svjestan da njegova podsvijest radi za njega. Sjećam se Filipa V., druga iz gimnazijskih dana, koji je muku mučio s predmetom povijest, iako je u svim drugim predmetima imao same petice i četvorke. Filip je bio vrlo marljiv učenik, učio je više i temeljitije od svih nas u razredu. Iako bi se odlično pripremio za odgovaranje na pitanja iz povijesti, često bi «zaradio» dvojku ili, najviše, trojku. «Ja unaprijed znam da će mi profesor postaviti neko teško pitanje na koje neću znati odgovoriti. Čim ga vidim, moj mozak se blokira. Ja ne mogu iz povijesti dobiti ocjenu vrlo dobar ili odličan. To znam pouzdano. Kada bi došao drugi profesor, možda bi sve bilo drukčije» - znao nam je govoriti Filip, kao da je želio opravdati loše ocjene iz povijesti. U tim gimnazijskim danima Filipa smo samo tješili, ali nismo znali što se to s njim događa na satovima povijesti. Danas sam potpuno uvjeren da je Filip u svoju podsvijest ugradio «čip» programiran za neuspjeh kod profesora povijesti. I ono što je dobro naučio, što je znao kod kuće ili govorio nama – na odmoru između satova – kada bi stao ispred profesora povijesti, naprosto bi trenutno zaboravio. On nije vjerovao u svoj uspjeh iz predmeta povijest. «Kratki spoj» između njega i profesora povijesti nastao je, najvjerojatnije, već kod njihova prvog susreta. Nakon toga Filip nije znao kako bi uspostavio zadovoljavajući odnos s profesorom, a jaz nesporazuma i nesigurnosti produbljivao se.

PRESAĐUJU LI SE LJUDSKI ORGANI SAMO «FIZIČKI»?

Kad se nekom stroju, aparatu ili tehničkom uređaju pokvari ili istroši neki dio, treba ga samo zamijeniti istim – novim dijelom i on će raditi «kao nov». Dakle, fizičkom zamjenom dotrajalog – novim dijelom – stanje stvari dovodimo u prvotni red. Događa li se isto i s čovjekom prilikom transplantacije nekog bolesnog (istrošenog) organa? Je li dovoljno samo utvrditi organske vrijednosti primatelja i onoga od koga se uzima neki organ za presađivanje? Može li se samo lijekovima zaustaviti odbacivanje presađenog organa? Radi li se samo o fizičkoj ili i o psihičkoj transplantaciji? Na navedena pitanja nije jednostavno odgovoriti jer i ljudski organizam nije jednostavan, već vrlo složen. Kad se neka osoba suoči s činjenicom da je za njen budući život jedini «lijek» novi organ, ona bi se trebala psihički pripremiti za taj medicinski zahvat. Mnogi ljudi koji čekaju na presađivanje bubrega, jetara ili srca znaju za neizvjesnost posljedica takve operacije, znaju da ljudski organizam može odbaciti presađeni organ – iako su liječnici prethodno – laboratorijski – utvrdili podudarnost tkiva i operaciju izveli najnovijom i najboljom metodom. Također znaju da su operacije presađivanja ljudskih organa mnogima spasile i produljile život. Svaki bolesnik «na čekanju» – za presađivanje nekog organa trebao bi u svoju podsvijest «ugraditi» sigurnu vjeru da će se on, nakon transplan­tacije, naći u skupini onih kojima je – novim organom – i čitav organizam postao «kao nov». Trebali bi odbaciti svaku sumnju u ishod operacije. Koliko osoba koje čekaju na transplantaciju ide na psihoterapijske tretmane? Koliko ih se «hrani» vlastitom autosugestijom ili provodi autogeni trening? Isto ono što se odnosi na psihičku pripremu fizičkog tijela za presađivanje organa, odnosi se i na poslijeopera­cijsko vrijeme. Brojna iskustva govore da je rehabilitacija brža i uspješnija ako je fizički dio podržan psihičkim tijelom. Ne nalazi li se ključ (ne)odbacivanja presađenog organa i u podsvijesti, odnosno psihičkom tijelu? Zar u tim medicinskih stručnjaka – kod presađivanja organa – od anesteziologa i kirurga do fizijatra i fizioterapeuta, ne bi trebalo uključiti i bolničkog psihologa ili psihoterapeuta? Nedjeljivost psihičkog i fizičkog tijela te čudesna moć podsvijesti suvremena su saznanja koja treba uvažavati i primjenjivati u praksi. U ljudskoj podsvijesti sadržana je golema energija, samo je treba aktivirati. U njoj može, svaki čovjek, tra­žiti «lijek» za svoje tegobe i proble­me. Hoće li ga naći, ovisi i o njemu samom.

Borislav Ostojić