Transplantacija i psihologija

STRUČNJACI RAZBIJAJU STRAHOVE

Transplantacija je presađivanje organa ili tkiva s jedne jedinke na drugu. Organi se mogu transplantirati sa živa ili s mrtva davaoca. Medicinski i psihološki bolje je presađivati s mrtvog nego sa živog davaoca. Pri zatajivanju funkcije pojedinih organa bolesni se organ primaoca zamijeni zdravim organom davaoca. Život je spašen i obično se nastavlja normalno.

Zahvaljujući vrhunskoj kirurškoj tehnici i opremi, transplantacija organa razvija se u rutinsku metodu liječenja insuficijentnih vitalnih organa. Problem je odbacivanje organa zbog imunološke reakcije primaoca na transplantirani organ, pa se zato, sa sve većim uspjehom, primje­njuje imunosupresivna terapija, sa sve manje neželjenih učinaka i visokim rezultatima preživljavanja. Temelj je uspjehu timski rad i moderna oprema, zato je transplantacija skup zahvat. Glavni ograničavajući čimbenik razvoju transplantacije ostaje – nedostatak organa. Zato je neophodan velik edukativni napor na psihološkom promicanju transplantacije, i među medicinskim radnicima, i među populacijom, da vide nadu i prihvate davalaštvo pristankom da im se po smrti mogu uzeti organi za davanje potrebnima. Davalaštvo će pokrenuti i ojačati: educirana i informirana javnost, koordinirana donorska mreža, medijsko propagiranje donorstva. Ankete pokazuju da oko 50% Hrvata podržava donorstvo, pretežno visokoškolovani i s dobrim primanjima, zato treba upoznati najširu javnost s problemom nedostatka organa za transplantaciju, jer liste bolesnika na čekanju za transplantaciju postaju sve duže.

Davatelj

Rodbinski blizak živi davalac, zbog histološke i imunološke bliskosti svojih tkiva, rjeđe će biti povod odbacivanju transplantiranog organa. Ali, sudbinska drama prethodi odluci živog davaoca da se odrekne svog zdravog i tako važnog organa. Ta se drama teško doživljava, stoga je ujedno i etički problem. Živi davalac postaje invalid, psihofizički je traumatiziran. Davaoci se žale da nakon doniranja organa nitko od medicinskih djelatnika za njih ne brine. Davaocu je odbacivanje njegova transplantiranog bivšeg organa bolna nepravda. Motivi davalaca vrlo su različiti – oni se mogu predomisliti u zadnji čas, češće to čine muškarci, sinovi, braća, pogotovo kad su osnovali vlastitu obitelj i pod utjecajem su bračnog partnera. Iz svih takvih razloga neophodna je psihološka procjena i priprema davaoca prije operacije. Stoga uzimanje organa sa živih mora biti iznimka, temeljena na dobro odvaganim medicinskim razlozima. Pravilo treba biti kadaverična transplantacija, s mrtvih davalaca u kojih je dokazana moždana smrt. Svaki takav potencijalni davalac trebao bi biti registriran u centralnoj donorskoj dobrovoljnoj mreži, s darovateljskom iskaznicom koju bi trebao stalno nositi sa sobom. Nažalost, u nas je neznatan broj ljudi koji imaju darovateljsku iskaznicu. O koristi i neštetnosti kadaveričnog donorstva trebalo bi stalno educirati najširu javnost, ne samo na predavanjima i posebnim radio ili TV-emisijama koje sluša malen broj populacije, nego povremenim kratkim obavještavanjima u najslušanijem TV-dnevniku. Među širokom populacijom postoji psihološka odbojnost spram kadaveričnog davalaštva i strah od sigurnosti dijagnostike definitivne, tj. moždane smrti. Trajna edukacija trebala bi eliminirati takve predrasude.

Primatelj

Središnji je psihološki problem u tome da je potencijalni primalac organa još i prije operativne transplanta­cije težak bolesnik. On je suočen s teškim načinom liječenja, i tijekom bolesti, i jedno vrijeme poslije ope­racije. Zato članovi tima moraju prihvatiti njegove brojne psihičke reakcije. Terapijska intervencija ne smije biti samo operativna, već i psihološka. Primalac se unaprijed boji da u njegov organizam dolazi nešto tuđe, nešto strano, nešto s umrlog davaoca. Dobro je što ne zna za identitet pokojnika od kog je dobio organ. On se unaprijed boji imunološkog odbacivanja transplantiranog organa. On se boji komplikacija od imunosupresivnih lijekova koji trebaju spriječiti odbacivanje, ali nisu bez mogućih nuspojava. Zato se u njemu već na početku boravka u bolnici razvija strah, anksioznost. Sve to narušava psihičku ravnotežu bolesnika, zato je potrebna psihoterapijska priprema bolesnika. Psihoterapijska skrb neophodna je i u posttransplan­tacijskom razdoblju zbog straha od odbacivanja, od imunosupresijskih lijekova, od nezadovoljenog cilja potpunog ozdravljenja, kao i u zdravom životnom periodu. Stalna imunosupresija ometa željene neometane aktivnosti. Operirani se mora prilagoditi na život u novim okolnostima, na izvjesna životna ograničenja koja su u koliziji s njegovim željama i ambicijama. Proces postoperativne rehabilitacije treba zato sadržati i fizičku i psihičku komponentu, treba vratiti poljuljano samopouzdanje. Za cjelokupni transplantacijski postupak važna je: psihološka priprema bolesnika, komunikacijska edukacija transplantacijskog tima, susreti psihologa i/ili psihoterapeuta s obitelji bolesnika. Neophodno je stalno praćenje bolesnikova ponašanja prije, tijekom i poslije transplantacije te njegove prilagodbe na život izvan bolnice i neposredno prije odlaska iz bolnice. Potrebna su objašnjenja medicinskih postupaka i intervencija, uz psihoterapeutsku podršku. Sustavni edukativni program nerazdvojni je dio uspješnog terapijskog postupka. Biološko-medicinski aspekti liječenja transplantiranih bolesnika u nadležnosti su somatskih liječnika, dok je psiholog/psihoterapeut angažiran u zbrinjavanju psiholoških problema, kao i u kreiranju programa zdravstveno-odgojnih aktivnosti. Svi medicinski radnici moraju biti zainteresirani za verbalnu komunikaciju s bolesnikom, za ono na što se on tuži, koliko trpi, što ga brine, za strpljivo slušanje bolesnika i uvažavanje njego­vih patnji, za praćenje reakcije okoline na bolesnikove tegobe i reakcije bolesnika na okolinu. Za bolesnika liječnik već sam po sebi predstavlja lijek, on mu je oslonac i tješitelj, on mu može vratiti samopouzdanje. Konačni je cilj: uspostavljanje psihičke ravnoteže bolesnika.

Prim. dr. Ivica Ružička