PRESAĐIVANJE ROŽNICE II
Šest godina poslije
O važnosti presađivanja rožnice u svrhu liječenja oka već sam pisala davne 1998. godine. Pokušala sam tada dati kratak prikaz važnosti prozirnosti rožnice, nabrojiti najčešća stanja koja je mogu zamutiti i dati osnovnu informaciju o tome kako joj se prozirnost može vratiti.
Ovo sada nije o samoj metodi liječenja, nego o tome kako to liječenje uopće provesti u uvjetima nedostatka reda i dobre volje u našem zdravstvu i, čini mi se, u društvu u cjelini. Osjećam da mi kao liječniku nije zadatak samo podučiti vas kako očuvati svoje zdravlje, nego i kako uopće ostvariti pravo na njega.
Rožnica - prozor u svijet
Oni čija je rožnica zdrava ne razmišljaju puno o njoj. Ne razmišljaju o tome kako je oko naš prozor u svijet. Njima je normalno da je rožnica, prednji dio oka, prozirna kao staklo na prozoru. Nema čak ni krvnih žila koje bi joj donosile hranu i kisik. Žilice bi stvarale sjenu. Zdravi ne razmišljaju o tome koliko je priroda bila pametna kad je stvorila idealno prozirno tkivo da bi što više svjetla moglo ući u oko. Nažalost, rožnica oka mnogih ljudi nema idealnu prozirnost. To oni i te kako dobro “vide”. Zapravo, ne vide. Ne vide se u ogledalu, ne vide što rade, ne vide kuda idu, ne vide dovoljno da bi živjeli punim životom. Oni bi najradije to “prozorsko staklo” zamijenili. Bilo da su ih napale bolesti uzrokovane bakterijama i virusima (herpes), bilo da su im nesretnim slučajem oči polivene nekom kiselinom ili lužinom, ili pak vrelom tekućinom, odnosno parom, pa izgledaju poput «ribljeg kuhanog oka», bilo da se radi o novorođenčetu koje, zbog greške u embrijskom razvoju, ima zamućenu rožnicu... u svakom slučaju kvaliteta vida bit će umanjena i takva osoba bit će hendikepirana u životu. U svako doba života može doći do razmekšavanja i stanjenja vezivnog tkiva rožnice. Tada se na njezinom najizbočenijem središnjem dijelu pojavi “kila”. Podsjeća na stožac (ke­ra­to-konus) kad se oko gleda iz profila. Tvrdom kontaktnom lećom izbočeni se dio rožnice nastoji “ispeglati” i poduprijeti, ali istureni centar rožnice često izbaci leću iz oka. Takva osoba obično pola dana traži ispalu kontaktnu leću. Kad je ne uspije naći, ne vidi raditi, ne vidi voziti... jednom riječju ne funkcionira. O troškovima nabave nove leće, kad je izgubi, da i ne govo­rim. Najgore je što stanjena rožnica može perforirati i pri uobičajenom fizičkom naporu. Tada će sadržaj oka curiti van, a bakterije prodirati unutra. Oko je u pravilu izgubljeno.
Pitanje vremena
	Jedini način da se rožnici vrati prozirnost i pravilan oblik jest presađivanje (keratoplastika). Prošlo je šest godina otkad sam u Narodnom zdravstvenom listu napisala: “U Rijeci već godinama postoji projekt za osnivanje Banke očiju i formiranje tima oftalmokirurga koji bi se bavio keratoplastikom. Međutim, do realizacije još nije došlo zbog nekih tehničkih problema. Pitanje je vremena kad će se i u nas uspješno započeti presađivati rožnicu da bi se pomoglo brojnim pacijentima kojima je vid kroz zamućenu rožnicu oslabljen, a samim tim i kvaliteta života umanjena.”
Svijet je prepoznao problem
Prema podacima Svjetske zdrav­stvene organizacije, u svijetu ima oko 40 milijuna stanovnika s raznim vrstama zamućenja rožnice kojima bi se moglo pomoći. U preko 70% slučajeva radi se o osobama do 30 godina starosti, koje bi svojom aktivnošću mogle prido­nositi napretku, a sada su samo teret i socijalni problem svojeg društva, oterećenje za proračun čak i u zem­ljama bogatijima od naše. Svakim danom usavršava se ope­rativna tehnika keratoplastike: metode uzimanja, konzerviranja i presađivanja rožnice s umrlog davatelja na potencijalnog primatelja. Davatelj organa (rožnice) može biti svaka punoljetna umrla osoba koja se za života nije izričito izjasnila protiv davanja organa nakon svoje smrti. Ako je potencijalni davatelj organa bila maloljetna osoba, pristanak za uzimanje organa za presađivanje trebala bi dati punoljetna osoba koja je za života za nju skrbila. Najuspješnije je presađivanje kad se rožnica uzme od umrle osobe unutar nekoliko sati od nastupa smrti i odmah presadi potencijalnom primaocu. Međutim, tkivo uzete rožnice ne podudara se uvijek s tkivom zamućene rožnice primatelja. U tom slučaju doći će do “odbacivanja”, tj. ponovnog zamućenja presađene rožnice. Operacija neće biti uspješna. Zato se u naprednim zemljama nastoji stvoriti “banka rožnica”, za razmjenu rožnica uzetih s umrlih osoba, koje se potom konzerviraju i čekaju na potencijalnog primatelja. Različitim testovima utvrdi se tkivna podudarnost davatelja i primatelja, kako bi primatelj dobio rožnicu što sličniju svojoj i time preživljavanje presatka (transplantata) bilo što uspješnije, odnosno nova rožnica ostala prozirna. I ne samo to. Danas se zna da se presađenim tkivom mogu prenijeti razne zarazne, neizlječive bolesti. Stoga se sa sve većom pažnjom pristupa provjeravanju uzetog tkiva. Razumljivo je da spašavanjem samo jednog organa ne želimo dovesti u opasnost cijeli organizam primatelja organa, bez obzira na to koliko mu transplantacijom željeli spasiti oboljeli organ - u ovom slučaju oko.
A gdje smo mi
U Hrvatskoj se presađivanje rožnice još uvijek, nažalost, ne radi masovno. Tristotinjak pacijenata čeka na listi primatelja ne bi li se odnekud stvorila koja rožnica. Ne zanima ih otkud, iz Hrvatske ili iz inozemstva. Oni znaju da rožnica ima. Dovoljno je pročitati crne kronike lokalnih novina. Nažalost, pune su poginulih zdravih mladih ljudi, sve potencijalnih davatelja organa. Tristo ljudi s bolesnom rožnicom, deset školskih razreda, šest punih autobusa sada ne radi, ne igra se, ne živi punim životom. Prima naknadu za bolovanje, tuđu pomoć, invalidninu... i ČEKA. Što? Koga?
Umjesto da idemo naprijed...
Zahvaljujući medijima, javnost je već upoznata s birokratskim igrama oko uzimanja, testiranja, razmje­ne i presađivanja rožnica. Kažu: “Po zakonu ih se ne smije uvoziti.” Priznajem da me je to saznanje šokiralo. Prije petnaest godina Očna klinika riječkog KBC-a ugostila je “Project Orbis”. Mjesec dana su u avionu “Orbis” na krčkom aerodromu američki oftalmolozi besplatno liječili naše ljude i pritom učili nas, lokalne oftalmologe, raznim operacijama. Između ostalog, izvršeno je i nekoliko presađivanja rožnica koje su stigle iz američke “banke očiju”. Bile su propisno konzervirane i spakovane u metalne kontejnere. Osobno sam bila zadužena da kontejner na dan operacije preuzmem i donesem u avionsku operacijsku salu. Ne sjećam se da je itko postavio problem u vezi najprije s izvozom tkiva iz Amerike, a zatim s uvozom tkiva u našu zemlju. Možda sam tada kršila zakon, ali o tome nisam uopće razmišljala. Bila sam sretna što ćemo nekome moći pomoći. Vjerujem da pacijenti kojima je tako vraćen vid i danas slave što su dobili rožnicu nekog Amerikanca. Istina, petnaest godina unatrag važili su drugačiji zakoni. Nakon toga donijeli smo nove. Trebali bi biti bolji od prijašnjih. Jesu li? Možda je netko doista nehotice u zakonu previdio mogućnost raz­mjene tkiva iz svjetskih resursa. Možda je zakon doista nehotice izglasan ne uzimajući u obzir da je razmje­nom organa sa svijetom mogućnost podudarnosti tkiva znatno veća nego ako se ograničimo samo na nas četiri milijuna Hrvata. Ne mogu vjerovati da bi netko namjerno ograničio raz­mjenu tkiva samo unutar naših državnih granica i tako usporio transplantacijski program, ostavivši onih tristotinjak s liste čekanja da i dalje čekaju.
Odgovorni, gdje ste?
Namjera, nemarnost, neznanje - svejedno. Reći da zakon ne dopušta uvoz rožnica i pustiti da se prašina slegne, nije rješenje za onih tristoti­njak što čekaju. Pitam se bi li tako odlučili da njihov bližnji npr. ima keratokonus. Možda bi im se i omaklo pri donošenju zakona, ali bi odmah promijenili propis kad bi nekom tko im puno znači prijetila perforacija rožnice. Ili bi, mimo zakonske odredbe, diskretno bila izvršena transplantacija u nekoj od naših očnih klinika. Ne bi se uopće pitalo otkud rožnica. Samo daj, što prije, da se oko spasi. Možda bi se našla i poneka tisuća eura da se presađivanje uradi u inozemstvu. Tamo su uvjeti u bolnicama dostojni čovjeka, kako i doliči platežno sposobnim Hrvatima.
Ima li rješenja
A što ako u nas postoji vrhunski stručnjak koji, ne samo da je sposoban, nego je i voljan u najkraćem roku pronaći odgovarajuću rožnicu i pomoći bolesnoj osobi? Odlično! Jest, ali ima kvaka. Što ako taj radi u privatnoj ustanovi? U čemu je razlika? Naime, zakonom je zabranjeno presađivati organe u privatnim bolnicama, valjda zbog straha od mani­pulacije ljudskim organima. Moguće je da se, iz iskustva drugih zemalja gdje je postojalo trgovanje organima, naš zakonodavac nastojao zaštititi od sličnih pokušaja, pa je ograničio presađivanje organa samo na državne ustanove, koje može kontrolirati. I tada je moguć kompromis. Vrhunski stručnjak može po potrebi doći i operirati u državnoj ustanovi, pod nadzorom. To što sada radi u privatnoj praksi nije ga učinilo manje stručnim. Što je najvažnije, spreman je pomoći. ODMAH! I onda kad se naša birokracija kilavi. A “tamo neki”, anonimni bolesni ljudi čekaju. DOKLE?
Mr. sc. Inge Bošković Dragičević, dr. med.