POKRETNE KOMUNIKACIJE I LJUDSKO ZDRAVLJE
MJERENJEM DO SIGURNOSTI
Ljudi su svakodnevno izloženi različitim vrstama zračenja koja uglavnom, pri
umjerenoj izloženosti, ne utječu na njihovo zdravlje.
Ovisno o energiji zračenja, razlikujemo ionizirajuća i neionizirajuća zračenja.
Neionizirajuća zračenja, gdje ubrajamo i zračenja mobilnih telefona i baznih stanica, imaju niže frekvencije i manju količinu energije. Uz pokretne komunikacije često se u negativnom kontekstu veže pojam elektromagnetskog zračenja. Ono se ne može gledati isključivo negativno jer postoje i drugi izvori elektromagnetskog zračenja koji pokazuju i veća očitanja od onih koji se vežu uz pokretne komunikacije.
Međunarodne agencije, poput ICNIRP i CENELEC, preporučuju smjernice i standarde
za izloženost djelovanju mobilnih telefona i baznih stanica. EU podržava usvajanje
međunarodnih standarda, pa je većina europskih zemalja usvojila te preporuke
i uključila ih u vlastitu pravnu regulativu.U Hrvatskoj je na snazi Pravilnik o najvišim dopuštenim snagama zračenja radijskih postaja u gradovima i naseljima gradskog obilježja (NN 111/2001), a međunarodno priznat standard za ograničenje izloženosti vremenski promjenjivim električnim, magnetskim i elektromagnetskim poljima (frekvencije do 300 GHz, odnosno valnih duljina viših od 1 mm) izdala je Međunarodna komisija za zaštitu od neionizirajućeg zračenja (ICNIRP– International Commision on Non-Ionising Radiation Protection). Svjetska zdravstvena organizacija UN-a (WHO - World Health Organization) preporuča taj standard za cijeli svijet. U usporedbi s tim standardom, hrvatski Pravilnik je čak 2,5 puta stroži (16,8 V/m naprama 42 V/m u EU).
Specific Absorption Rate (SAR), ili specifična stopa apsorpcije, predstavlja mjeru stupnja apsorpcije radijskih valova u tjelesnom tkivu. Granice izloženosti radijskim valovima su SAR-stupnjevi, a izražavaju se u jedinici W/kg (vat po kilogramu). Svrha je međunarodnih zdravstvenih i sigurnosnih smjernica , koje je izdala Svjetska zdravstvena organizacija, da radiovalovi i njihova jačina budu ispod određene razine, kako bi se ograničila izloženost ljudi njihovu djelovanju. Sve bazne stanice u Hrvatskoj koje emitiraju radiovalove znatno su ispod normi postavljenih međunarodnih smjernica.
Pokretni
ili mobilni telefoni, popularni mobiteli, posljednjih su godina postali
dio naše svakodnevice i teško je zamisliti život, posebice poslovne komunikacije,
bez malenih spravica koje omogućuju dostupnost u svakom trenutku, u svakom
segmentu života.Pokretni telefoni dostupni su već 15-ak godina, ali su tek krajem devedesetih u Hrvatskoj postali učestalo sredstvo komuniciranja. Danas u Hrvatskoj postoji više od 2,4 milijuna korisnika pokretnih telefona, broj koji je od ranih devedesetih eksponencijalno rastao. No, usporedno s tim rastom, svijest o mogućem utjecaju na zdravlje postajala je sve jača, a glas javnosti sve zabrinutiji. Stoga je u međunarodnoj znanstvenoj zajednici, tj. cijelom nizu organizacija, nezavisnih skupina, stručnih timova i znanstvenika, proveden niz opsežnih i detaljnih istraživanja o utjecaju elektromagnetskih zračenja na zdravlje čovjeka. Tu ne smijemo zanemariti ni domaće studije na tom području.
Pokretni su telefoni niskonaponski dvosmjerni radiouređaji koji pretvaraju ljudski glas i podatkovne poruke u radiovalove. "2G" generacija, poznatija i kao GSM, trenutno je druga generacija te tehnologije i široko je rasprostranjena. Prva generacija tehnologije, analogna, sve se manje upotrebljava. Treća generacija (3G) pojam je kojim se opisuje nova generacija sustava mobilnih telekomunikacija koja će prenositi podatke usporedno s glasom. Napredna tehnologija, poput UMTS-a i EDGE-a, omogućit će brz pristup Internetu i mogućnost videotelefoniranja.
Kada se uspostavlja poziv, radiosignali šalju se s pokretnog telefona do najbliže bazne stanice koja ih prenosi prema drugim pokretnim telefonima ili u fiksnu mrežu. Pokretni telefoni i odašiljači koji se postavljaju na bazne stanice proizvode radio-frekvencijska polja, slična onima koja emitiraju TV-odašiljači i radiouređaji koje upotrebljavaju taksisti, hitne službe ili TV-mreže.
Pokretni telefoni ne mogu raditi bez baznih stanica (uglavnom ih zovemo odašiljačima). Bazne su stanice niskonaponski radioodašiljači s antenama koje prenose i primaju radiosignale pokretnih telefona. Bez njih je nemoguće uspostaviti poziv. Bazne stanice nužno su potrebne ondje gdje ljudi upotrebljavaju pokretne telefone.
Antene u mobilnoj telefoniji usmjerene su, zrače u točno određenom smjeru, a u svim ostalim smjerovima, posebno prema dolje, zračenje je zanemarivo, kao i nakon nekoliko metara udaljenosti od bazne stanice.
Kako bi se tisućama ljudi omogućila uporaba pokretnih telefona i uspostava poziva, svaki operater podijelio je teritorij na manja geografska područja, znana u telekomunikacijama kao «stanice». Te stanice preklapaju se na granicama kako bi se izbjegle rupe u pokrivanju. Ako su bazne stanice previše udaljene jedne od drugih, pozivi se ne mogu prenositi preko nekog područja i stoga se prekidaju ili «pucaju» kada se korisnici mobilnih telefona kreću.
Stanice mogu biti velike ili male, a bazne stanice uglavnom se grade na razdaljinama od 200-500 metara u gradovima te na 2-5 kilometara u ruralnim područjima. Mogu biti postavljene kao samostojeći objekti u okolišu, potom na krovovima, uličnoj rasvjeti, drveću ili na postoljima za zastave. Odašiljači se vrlo često montiraju tako da se uklapaju u izgled zgrada oko nas. Veličina stanice također ovisi o izgledu okoline. Radiosignale onemogućavaju drveće, zgrade, udoline i brda, tako da je bazne stanice potrebno postaviti na manjoj razdaljini. Bazne stanice ograničene su i brojem poziva koje mogu istovremeno prenositi. Veliki vanjski odašiljači mogu prenositi oko 100 do 150 istovremenih poziva, dok male bazne stanice za unutrašnje prostore mogu istovremeno prenositi tridesetak poziva. U područjima gdje je promet pozivima vrlo visok, potrebno je postaviti dodatne bazne stanice, kako bi se pružila kvalitetna usluga korisnicima.
Postavljanje baznih stanica određeno je potrebom pokrivanja određenog područja zbog visoke uporabe ili lošeg signala. Tip bazne stanice određuje niz faktora. Npr. nove krovne makroantene pokrivaju veća područja od mikroantena, koje se upotrebljavaju da bi pokrile male rupe u pokrivenosti i nadoknadile kapacitete u područjima visoke uporabe.
Dijeljenje mjesta postavljanja i odašiljačkih stupova visoko je na mjestu prioriteta pri izgradnji mreže. Gdje god je to moguće i gdje dizajn mreže to dopušta, operateri se trude dijeliti bazne stanice ili postojeća postrojenja. Nažalost, ne postoji uvijek mogućnost dijeljenja odašiljačkih stupova, što zbog različitih poslovnih politika, a što i zbog, ponekad, opravdanih razloga za zaštitu okoliša.
Operateri su se obvezali da će voditi brigu o vizualnim zamjerkama i zamjerkama vezanim uz izgled okoliša prilikom postavljanja baznih stanica. Kako bi se što više umanjilo narušavanje okoliša, operateri upotrebljavaju najmanje moguće bazne stanice i popratnu infrastrukturu u svakom pojedinom slučaju.
U ovom trenutku u Hrvatskoj je postavljeno nešto više od 2500 baznih stanica. No, bit će potrebno postaviti ih još više s obzirom na porast potražnje za uslugama pokretne telefonije, dolazak trećeg operatera i uvođenje nove generacije, 3G, mobilnih telekomunikacija.
Do danas, uključujući i posljednje istraživanje krajem 2003. godine, čiji su
rezultati objavljeni u siječnju 2004., nisu pronađeni dokazi o štetnom utjecaju
pokretnih komunikacija na ljudsko zdravlje. Sve dosadašnje studije o biomedicinskim
učincima elektromagnetskog zračenja u sustavima mobilnih komunikacija pokazale
su da ono nema štetnih utjecaja na ljudsko zdravlje.Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu izradio je studiju «Mjerenje i procjena utjecaja elektromagnetskog polja GSM900 sustava na zdravlje ljudi» koja kaže: «Rezultati mjerenja na svih 66 pažljivo odabranih mjernih točaka nedvojbeno su pokazali da svih dvanaest baznih postaja GSM900 sustava s antenskim sustavom Kathrein zrači elektromagnetska polja čije su razine znatno ispod najviših dopuštenih vrijednosti elektromagnetskog polja za izloženost pučanstva prema važećim normama navedenim u Pravilniku o najvišim dopuštenim snagama zračenja radijskih postaja u gradovima i naseljima gradskog obilježja (NN 111/2001).»
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) o toj problematici kaže: «Sva do sada provedena istraživanja zaključila su da elektromagnetska polja mobilnih telefona ili njihovih baznih postaja nemaju nikakvih štetnih djelovanja na zdravlje. Međunarodne važeće granične vrijednosti, što ih je utvrdila Međunarodna komisija za zaštitu od neionizirajućeg zračenja, temeljem elektromagnetskih polja, temelje se na pažljivoj analizi postojeće znanstvene literature (o termičkim i netermičkim učincima) i pružaju zaštitu od svih poznatih opasnosti elektromagnetskih polja te su višestruko niže od dopuštenih granica. Sva mjerenja i izračuni pokazuju da su emisije baznih stanica na javno dostupnim mjestima znatno niže od međunarodno priznatih graničnih vrijednosti, uglavnom do sto puta, ili čak i više.»
Ministarstvo zdravstva RH izdalo je mišljenje u kojem navodi: «Prema posljednjim podacima, štetni učinci neionizirajućih zračenja nisu dokazani. Unatoč izrazitom povećanju broja izvora neionizirajućih zračenja, poput bežičnih telefona i pripadajućih antenskih sustava, može se zaključiti da antenski sustavi ne predstavljaju opasnost za zdravlje djelatnika i okoliš. Prema posljednjim ispitivanjima, čini se da u sustavu pokretne telefonije bazne postaje s antenskim sustavima igraju minornu ulogu.»
Rezultati višegodišnjeg rada neovisne grupe stručnjaka o mobilnim telefonima, nastalog na poticaj britanske vlade, u izradi kojeg su sudjelovali najugledniji britanski stručnjaci, poznatijeg kao Stewartovo istraživanje (Stewart Report) iz svibnja 2000. godine, navode: «Do sada prikupljeni dokazi ukazuju da izloženost emisiji elektromagnetskih valova koji su niže vrijednosti od preporuka Nacionalnog odbora za zaštitu od zračenja i Međunarodne komisije za zaštitu od neionizirajućeg zračenja nema štetnog utjecaja na ljudsko zdravlje.»
Osim navedenih istraživanja, do istovjetnih rezultata i zaključaka došli su i istraživači Britanske medicinske udruge (British Medical Association), u međuizvješću «Mobilni telefoni i zdravlje» iz svibnja 2001., zatim Francusko opće zdravstveno vijeće u Zmirouovom izvješću (Zmirou Report, siječanj 2001.) i Nizozemsko zdravstveno vijeće u savjetničkom izvješću (Dutch Report, siječanj 2002.).
Još su u tijeku dva opsežna istraživanja, i to Međunarodni EMF projekt, započet 1996., u sklopu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), gdje sudjeluje preko 50 zemalja svijeta, i projekt Telekomunikacije i program zdravstvenog istraživanja (MTHR- Mobile Telecommunications and Health Research), započet u siječnju 2002. godine.
Znanstvena javnost slaže se u tome da niskonaponski radiosignali koje proizvode mobilni telefoni i bazne stanice nemaju dovoljno energije da bi utjecali na genetski materijal. U istraživanjima se upotrebljavaju složene i osjetljive metode, na osnovi utvrđenih modela za ocjenu opasnosti za zdravlje, kako bi se istražila sigurnost mobilnih telefona i baznih stanica. Osim toga, rezultati istraživanja stalno se ponavljaju od strane WHO i ICNIRP-a, pa možemo biti sigurni u njihovu točnost.
Niz izvješća stručnih grupa iz Velike Britanije, Francuske i Nizozemske donosi zaključak da nema opće opasnosti za zdravlje ljudi koji žive u blizini baznih stanica, a na osnovi činjenice kako je očekivana izloženost tek djelić onih koje se preporučuju u smjernicama. U veljači 2002. godine, Šveđani su također zaključili da nema slijednog dokaza za povećan rizik tumora mozga i upotrebe mobilnih telefona, nakon niza mjerenja izloženosti.
Međutim, kako je riječ o novom području istraživanja, potrebno je pokriti još mnoga druga područja osim onih najočitijih. Takva istraživanja provode se svakodnevno u svijetu, kako bi se pružilo što više relevantnih informacija i otklonile sumnje u štetne utjecaje na zdravlje čovjeka. Ipak, nemoguće je kategorički ustvrditi (a bit će i nadalje) kako «nema opasnosti» jer ne postoji nešto «100% sigurno», a i teško je predvidjeti rezultate budućih istraživanja.
Posebne marke i modeli pacemakera imaju različitu toleranciju na GSM i druge vrste i tipove radiosignala. Stoga bi se oni koji upotrebljavaju takve uređaje trebali posavjetovati sa svojim kardiologom ili poštovati neke generalne preporuke, npr. održavati razmak od 15 cm između obje opreme, ne držati telefon na prsima (u prsnom džepu), pažljivo proučiti uputstvo uz medicinsko pomagalo, kao i ono uz pokretni telefon (tehnički parametri).
Nadalje, radiosignal kratkog dometa iz pokretnih telefona može ometati u radu medicinska pomagala ili aparate, stoga je upotreba mobilnih telefona u bolnicama ograničena. Na udaljenosti većoj od 3 m značajno se umanjuje mogućnost ometanja. Naravno mobiteli se mogu upotrebljavati i u bolnicama, ali je potrebno poštivati istaknuta upozorenja ili upozorenja medicinskog osoblja. Ako kod kuće upotrebljavate neku medicinsku opremu, posavjetujte se sa svojim liječnikom ili proizvođačem opreme oko istovremene upotrebe oba aparata.
