PSIHOSOCIJALNA PODRŠKA OBOLJELIMA OD RAKA

SUOČITI SE S ISTINOM

Stoljećima je rak bolest koja u ljudi izaziva strah, prvenstveno zbog loših rezultata liječenja, često uz smrtni ishod, ili pak zbog preostalog života ispunjenog boli, strahom i patnjama. Zbog toga su mnogi liječnici, i novinari, a i ljudi općenito, u komunikaciji godinama izbjegavali upotrebljavati riječ «rak», a prava dijagnoza bila je skrivana od bolesnika.

Suočiti se s dijagnozom zloćudne bolesti nikome nije lagano niti jednostavno. Već prva spoznaja da postoji mogućnost da netko boluje od raka razvija stres, koji je kasnije praćen raznolikim depresivnim krizama. Sve se još više pogoršava s potrebom kirurških zahvata ili tijekom dodatne radioterapije i/ili kemoterapije, posebice zbog dobro poznatih neugodnih nuspojava takvog liječenja. Obično onkolozi, koji primjenjuju ta liječenja, svakodnevno pružaju bolesnicima različita obavješte­nja, a i psihosocijalnu potporu, dok je ponekad potrebna i pomoć psihologa ili psihijatra. Posljednjih nekoliko desetljeća u liječenju raka postignut je ogroman napredak. Znatno su učinkovitiji dijagnostički aparati i tehnike kojima se rak može otkriti u sasvim početnoj fazi. Novi su i uređaji za puno preciznije zračenje, s manje štetnih popratnih pojava i posljedica. Kirurške su tehnike poštedne (npr. odstranjuje se samo djelić dojke s tumorom, a ne cijela dojka, kako je prije bilo uobičajeno). Novi, mnogo učinkovitiji lijekovi primjenjuju se u kemoterapiji tumora. Sve je više potpuno izliječenih bolesnika, a isto tako i zaliječenih, koji žive niz godina kvalitetnim životom, zahvaljujući raznim mogućnostima uspješnog palijativnog liječenja zloćudnih tumora. Tako danas u Americi živi oko 10 milijuna ljudi koji su izliječeni ili zaliječeni od raka. Slični su pokazatelji i za Europu, a i u Hrvatskoj je sve više ljudi izliječenih od raka. Naziv «rak» sve se češće i slobodnije upotrebljava, pokušavajući maligni tumor učiniti bolešću kakve su i sve druge, uz smanjenje straha i užasa koji prati postavljanje di­jagnoze. Svakako, i dalje je pri tome jako bitan utjecaj načina života, intelektualnog statusa, socijalne, ekonomske i vjerske kulture na psihosocijalne uvjete življenja s rakom.

PRVI KORAK – SUOČAVANJE S RAKOM

Prvo sučeljavanje s vlastitim obolijevanjem od raka izaziva u svakom čovjeku psihičku reakciju različitog oblika i jačine. U mnogih naših bolesnika tijekom više godina zapazili smo trijas simptoma nazvan «3 S»: Strah, Sram i Skrivanje dijagnoze kako prije, tako i kod prvog pregleda. Strah od fatalne i užasne bolesti uočen je kod svih bolesnika koji su primijetili neke promjene u svom zdravstvenom stanju. Istovremeno je bio nazočan i strah od spoznaje da baš oni imaju «tu» bolest. I konačno, prisutna je i namjera da sakriju bolest od obitelji, okoline i samih sebe, nastojeći tako pobjeći od dijagnoze i od liječenja bolesti. Negativan odnos prema tom oboljenju – raku danas je uvelike promijenjen zahvaljujući značajnim dijagnostičko-terapijskim usavršavanjima, a osobito mnogo boljim i uspješnim rezultatima liječenja. Nažalost, još uvijek ponekad, često i u visoko školovanim i intelektualnim sredinama, postoje osobe s izrazito negativnim odnosom prema raku. Takva reakcija tipa «ne želim ništa znati o raku» ili «to se meni nikako ne može dogoditi» vrlo često dovodi do negiranja očitih znakova bolesti, odgađanja liječenja i, u konačnici, do prekasnog dolaska liječniku, onda kada se pomoći može još vrlo malo ili gotovo ništa.

DRUGI KORAK – SUSRETI S DIJAGNOSTIČKIM POSTUPCIMA I LIJEČENJEM

Pronalazak «nečeg stranog» u tijelu ili na njemu i pregled liječnika, dijagnostička obrada i potom potreba liječenja raka izazivaju u ljudi različite reakcije. Kako većina ljudi reagira na dijagnozu raka i kako prihvaća razne metode liječenja, najbolje se uočava na Tablici. Psihosocijalna podrška bolesniku iznimno je važna u procesu prilagođavanja saznanju da ima rak, da treba liječenje, da treba uspostaviti normalne tokove života, odnosno naučiti bolesnika da «živi s rakom». Treba prepoznati više skupina čimbenika koji utječu na mentalno i fizičko stanje bolesnika tijekom njegove prilagodbe na rak. Iznimno je važno uspostavljanje odnosa povjerenja s liječnikom koji bolesnika «vodi» kroz dijagnostičke pretrage i liječenje. To zahtijeva potpun i iskren razgovor, u kojem je od neobične važnosti uplašenom čovjeku pružiti što više preciznih i jasnih podataka o njegovoj bolesti i dijagnozi, koja je najčešće dovoljno zastrašujuća sama po sebi, a ako je napisana nerazumljivim jezikom (latinski) onda se čini i da sakriva, odnosno laže bolesnika o prirodi bolesti. Potrebno je sa znanjem i sigurnošću, uz suradnju bolesnika, izabrati metode liječenja, objasniti sve popratne pojave i postupke da se oni ublaže. Treba upozoriti i objasniti da je rak kronična bolest koja zahtijeva dugotrajno, katkad i doživotno liječenje. Bolest neminovno donosi promjene u stilu života i ciljevima, a pri tome treba naglasiti da su psihičke krize neminovne i nisu sramne. Bolesnik treba znati da je od velike važnosti njegovo aktivno sudjelovanje i odlučivanje o liječenju. Time mu se vraća sigurnost da i dalje sam kontrolira vlastiti život. Bolesnik treba podršku društva za sučeljavanje s poteškoćama vezanim uz bolest. Često je pri tome neobično važno pozitivno iskoristiti postojeće ili ranije iskustvo s rakom u obitelji ili okolini. Tijekom cijelog procesa liječenja, ali i oporavka, utjecaj i pomoć obitelji ne samo da su značajni sa psihosocijalne strane, nego osobito u nastojanju da se uspostavi što bolja, potpuna stabilnost bolesnika. Članovi obitelji, posebice bračni drugovi koji pružaju bitnu potporu, ponekad i sami trebaju stručnu pomoć jer su uznemireni, prestrašeni i ne znaju kako se ponašati s bolesnikom. Djeca su također naročito važan čimbenik i često osnovni razlog želji i nastojanju da se oporavi i da se bolesnik uhvati u koštac s bolešću i vrati normalnom životu i radu.

TREĆI KORAK – REHABILITACIJA I POTPORA

Treba naglasiti važnost medicinske i fizikalne rehabili­tacije u procesu potpunog ozdravljenja bolesnika. Postoji više različitih postupaka i metoda rehabilitacije. One ovise o lokalizaciji tumora, o izvršenim operacijskim zahvatima i zračenju ili drugim metodama liječenja, kao i o nastalim nuspojavama. Cilj je oporavak bolesnika i uključivanje u normalan život i posao.

ČETVRTI KORAK – UTJECAJ TIMA

Onkolozi i onkološke sestre svakodnevno su izloženi kontaktu s bolesnicima, njihovim pitanjima i nastojanjima da uspostave normalne tokove i odnos prema bolesti. Onkolozi moraju biti pripremljeni za različita pitanja, koja su često osjećajno uznemirujuća i za njih same. I onkološke sestre moraju biti dobro educirane i pripremljene da žive i rade s bolesničkim pitanjima. To je posebice važno u razlučivanju na koje pitanje mogu same odgovoriti, a kada je bolje da bolesnika po odgovor upute liječnicima. Pored onkologa, koji liječe bolesnike i vrlo često također brinu o njihovim psihosocijalnim problemima, pojedine zdravstvene ustanove imaju i specijalne timove obrađuju bolesnike i pomažu im da prebrode te probleme. Takav tim obično uključuje onkologe, psihologe, psihijatre, psihoterapeute, onkološke sestre, socijalne radnike, educirane volontere, a katkad i članove obitelji. U slučajevima jakih smetnji i potrebe specifične psihosocijalne pomoći, bolesnici se upućuju na liječenje kod psihijatra ili psihologa. Depresija i beznađe vrlo se često javljaju barem u jednoj fazi liječenja; ponekad pomoć onkologa tada nije dostatna. Pojavnost i intenzitet različitih depresivnih poremećaja i kriza zavisi od brojnih čimbenika: seksualnih, kulturoloških i religioznih podloga i obiteljske potpore te tipa raka, njegove lokalizacije, kao i tjelesnih oštećenja i posljedica liječenja. Na primjer, 25-30% bolesnica s rakom dojke ili maternice čak godinu dana nakon liječenja još uvijek osjeća strah, koji ponekad graniči s panikom, od eventualnog povratka bolesti. Zbog operacije i liječenja često su prisutni seksualni poremećaji koji u 10% slučajeva dovode do trajnog prestanka seksualnog života. Slične tegobe imaju i muškarci nakon operacije prostate ili raka završnog dijela debelog crijeva. Uz to je stalno prisutan i strah za budućnost. Većina se bolesnika, poslije većih kirurških zahvata kojima se uklanja dio tijela ili organ, ili neke onkološke terapije, osjeća manje vrijednim. Zbog toga im je potrebna brza i promptna potpora, a objektivno informiranje od velike je pomoći da oni uspješno prebrode tu akutnu fazu i krizu. Uloga socijalnih radnika i pomoć okoline također su značajne. Onkološki bolesnici katkad su pogođeni smatrajući se obilježenima jer su bolesni, gube samopouzdanje i samopoštovanje i imaju strah od reakcije okoline (nažalost, i danas okolina vrlo često krivo reagira predrasudama, sažaljenjem ili «otpisivanjem» bolesnika). U tim slučajevima socijalni radnici pomažu bolesnicima da vrate svoj mir, snagu i pouzdanje u sebe kao člana društva. Također postoje mnoge udruge za borbu protiv raka te klubovi bolesnika koji bolesniku pružaju savjete, tiskane vodiče kroz bolest te razne druge informativne brošure, kao i sastanke, predavanja, razgovore. Oni su vrlo uspješni u direktnoj podršci člana drugom članu, u obliku praktičnih savjeta bolesnika bolesniku. Ranije liječeni onkološki bolesnik ili član njegove obitelji shvaćaju slične situacije ili probleme na koje novi bolesnici nailaze. Odličan su primjer za to dobro organizirane udruge žena s rakom dojke koje, nakon operacijskog odstranjenja dojke, vrlo često imaju mnoge psihičke i društvene probleme. Trajna podrška koju žene dobivaju u tim klubovima od bitne je koristi u ponovnom uspostavljanju i obavljanju njihovih svakodnevnih obveza i normalnog obiteljskog života. Njihova dobra resocijalizacija rezultat je dobrog programa tih udruga, ali i pomoći obitelji i društva. Te žene dobivaju dobar poticaj i rezolutnost upravo u društvu sebi sličnih, gdje im se vraća samopovjerenje i sposobnost društvene reintegracije.

Mr.sc. Ira Pavlović-Ružić, dr.med.