Čovjek ili tehnika

I RAZGOVOR JE LIJEK

Razvoj tehnike danas dostiže gotovo neslućene visine. Ono što je do jučer bilo nemoguće, danas je stvarnost. Razumljivo, tehnička dostignuća čovjeku olakšavaju život, čine ga ugodnijim i omogućavaju mu da određeni posao obavlja točnije, brže i s manje napora.

Tehnički napredak, ostvaruje se i u medicini. U današnjim liječničkim ordinacijama, u laboratorijima i operacijskim dvoranama sve više je aparata, uređaja, instrumenata, kompjutora, opreme koja nas zadivljuje svojom funkcionalnošću i efikasnošću. Čovjek – liječnik, medicinska sestra, tehničar ili laborant sve više se pouzdavaju u medicinska tehnička pomagala, a neki isključivo na njima temelje svoj rad. Kada tehnika (zbog i najmanjeg kvara, greške u radu ili nestanka električne struje) zakaže, čovjek postaje gotovo nemoćnim, osuđen je na čekanje otklanjanja nedostatka. Suvremena medicinska dijagnostika ne može se ni zamisliti bez medicinskih tehničkih pomagala, aparata i uređaja, sve sofisticiranijih i složenijih. I medicinska edukacija ide za tim da suvremeni zdravstveni znalac bude što bolje tehnički «potkovan», jer bez tehničkog znanja teško će se snaći u svom radu.

Što bi liječnik bez tehnike?

Kada bi se suvremenom liječniku oduzela medicinska tehnička pomagala, bi li mogao obavljati svoj odgovorni posao? Može li današnji liječnik normalno funkcionirati bez medicinskih uređaja i aparata? Dakako, na oba pitanja odgovor je negativan. Tako je danas, a kako je bilo u prošlosti? U prošlosti, i to ne onoj dalekoj, nije bilo dijagnostičkih (i drugih) aparata i uređaja, a liječnici su, ipak, bili izvrsni dijagnostičari, pouzdani prognozeri zdravstvenih tegoba koje bolesnik – laik nije mogao sam prepoznati i odgonetnuti kako bi bio usmjeren na najkraći i najbolji put do ozdravljenja. Dok se na Dalekom istoku još uvijek primjenjuje palpacija (pregled dodirom), vizualno proučavanje lica i kože pacijenta, istraživanje izgleda očiju i jezika, praćenje otkucaja srca na zapešću ruke i razgovor s bolesnom osobom, medicina se na Zapadu uglavnom pouzdaje u medicinske aparate, uređaje i pomagala. U prvom slučaju liječnik mora biti vrhunski poznavatelj čovjekova ustroj­stva, njegova psihičkog i fizičkog tijela, dok kod medicine zapadnog usmjerenja, uz temeljnu medicinsku edukaciju, liječnik mora biti vrstan poznavatelj rada medicinskih aparata i uređaja i čitanja njihovih rezultata.

Medicinska tehnika u službi profita

Medicinska tehnika je realna, precizna, vrlo pouzdana i u svakoj istoj situaciji daje isti rezultat. Međutim, ona pregledava fizičko tijelo, jer se temelji samo na stvarnim, opipljivim uzorcima. Razumljivo, medicinskom tehnikom može se «ući» i u psihičko tijelo, ali samo djelomično, u onom dijelu koji govori o fizičkoj aktivnosti mozga, ali ne i samoga psihičkoga tijela. Medicinska tehnika omogućuje i brzu dijagnostiku, skraćuje vrijeme rada liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika. Sama brzina dijagnosticiranja može pomoći i pacijentu. Skraćuje mu vrijeme od otkrivanja bolesti do izbora metode liječenja, a ubrzava mu i ozdravljenje. Na Zapadu suvremena medicina sve češće i više primjenjuje medicinsku tehniku zbog ostvarivanja profita, jer je u uvjetima tržišne ekonomije i utrke za kapitalom potrebno što brže ostvariti što veću zaradu. Uz medicinsku tehniku ostvaruje se brz pro­tok pacijenata kroz liječničke ordi­nacije što rezultira i dobivanjem više novca. U uvjetima tehnizirane me­dicine vremena za razgovor između liječnika i pacijenta sve je manje, kontakt liječnika i pacijenta svodi se na praćenje rada medicinskog aparata ili uređaja. U šumi medicinskih aparata, strojeva i uređaja, čovjek kao psiho-fizičko biće, kao da se posve izgubio. Da se i naša praktična medi­cina sve više temelji na medicin­skim instrumentima, aparatima i uređajima, pokazuju i svakodnevne reklame privatnih liječnika (ordinacija i poliklinika) u dnevnim novinama ili oglasnim revijama. U tim oglasima vrlo rijetko možete pročitati nešto o liječniku, dijagnostičaru i specijalisti koji nudi zdravstvene usluge, ali zato se ne izostavlja navesti kako «ordinacija raspolaže ultrazvukom, rendgenom, kompjutoriziranom opremom i (sličnim) medicinskim aparatima i uređajima». Oglašivači, očito, drže da će zanimanje pacijenata više privući medicinska tehnika nego vrsnost liječnika.

Pacijent želi vidjeti liječnika

Svojedobno smo pročitali kako je, u nekom zapadnoeuropskom gradu, bio otvoren dijagnostički centar sa svim mogućim medicinskim aparatima i uređajima u kojem se pacijentima nudila usluga poput onih kakve vozači dobivaju u najsuvremenijim auto-servisima. U spomenutom medicinskom «servisu» pacijent je na ulazu trebao dati osobne podatke te s evidincijskim listom obilaziti sobe opremljene medicinskom tehnikom. Liječnici, medicinske sestre, tehničari i laboranti samo su kontrolirali rad aparata ili uređaja, a razgovora s pacijentima nije bilo. Razgovor je u tom «medicinskom servisu» bio gubljenje vremena (i novca). Dok bi pacijent na izlazu pio kavu ili čaj, svi nalazi bili su uneseni u njegov evidencijski list koji mu je predan nakon plaćanja računa. Takav medicinski dijagnostički centar nije ostvario želje (velik profit) investi­tora, jer pacijenti među medicin­skim aparatima i uređajima gotovo da i nisu vidjeli liječnike. Pacijenti su uglavnom bili razočarani pa pregled u tom medicinskom dijagnostičkom centru nisu drugima preporučivali, što je i utjecalo na pad «prometa». Ako liječnik, mjereći krvni tlak utroši dvije, tri minute vremena, pacijent očekuje da će s njim razgovarati o tom problemu bar dvostruko više vremena. I razgovor je lijek, nema nikakve sumnje. Razumljivo, suvremena medicina ne može bez medicinske tehnike, ali ona ne smije štetiti odnosu liječnik – pacijent. Stoga, na pitanje – čovjek ili tehnika valja odgovoriti: i jedno i drugo. Bez medicinske tehnike suvremeni liječnik je osakaćen, ali uz nju ne smije se i sam pretvoriti u hladnu tehničku napravu.

Je li čovjek stroj?

Bez obzira kako i koliko dugo funkcionirao, čovjek nije stroj. Današnja znanost govori o čovjeku kao najsuptilnijem biću i nikomu ne pada napamet da ga uspoređuje sa strojem, mehaničkom napravom. Međutim, u XVII. stoljeću, u glavi Renéa Descartesa najvećeg francus­kog filozofa i utemeljitelja novovjeke filozofije u obliku strogog racionalizma, rodila se ideja o usporedbi čovjeka sa složenim strojem. Descartes je čovječje tijelo prikazao kao složeni mehanizam u kojem svaki organ (pluća, želudac, jetra, bubrezi itd.) predstavlja jedan stroj koji obavlja strogo određene radnje (funkcije). Od toga do mogućnosti zamjene ljudskog organa mehaničkom napravom, razumljivo, samo je jedan korak. Premda su znanstvenici odavno odustali od prikaza ljudskog tijela kao mehanizma složenog od niza manjih strojeva, još uvijek se radi na izumima umjetnog srca ili umjetnog bubrega – mehaničkih naprava koje bi zamijenile dotrajali ljudski organ. Suvremena medicina ne može se ni zamisliti bez uređaja koji privremeno zamjenjuju određene ljudske organe i u određenim slučajevima donose čovjeku spas. Međutim, bez obzira koliko umjetnih, mehaničkih naprava ugradili u ljudsko tijelo, čovjek se nikada neće moći poistovjetiti sa strojem. Jer, svaki stroj istog tipa samo je jedan u istom nizu, a svaki čovjek je jedinstvena jedinka.

Borislav Ostojić