Rendgenska dijagnostika danas

VIDJETI NEVIDLJIVO

Njemački fizičar Wilhelm Konrad Röntgen otkrio je 1895. godine do tada nepoznate zrake. Nazvao ih je X-zrakama, a kasnije su po njemu prozvane rendgenskima. Otkriće je bilo revolucionarno jer su to bile elektromagnetske zrake do tada nezamislive energije.

Za to otkriće bio je nagrađen prvom Nobelovom nagradom za fiziku. Vrlo brzo po otkriću pokazala se neslućeno velika korist od tih zraka: prošavši kroz ljudsko tijelo, one su na fotografskoj ploči ocrtale unutrašnjost tijela pa je rendgenski aparat postao jedno od najvrjednijih dostignuća u dijagnostici brojnih bolesti. No, već za nekoliko godina uočene su štetne posljedice rendgenskih zraka: stotine pionira rendgenologije oboljelo je i umrlo od posljedica štetnog izlaganja tim zrakama bez ikakve zaštite. Tako se očitovala dvojakost djelovanja tih zraka: i štetnost, i korist. Od tada je osnovni problem pred kojim stoji radiološka znanost - kako naći pravu granicu između koristi i štete. Taj se problem rješava i sada, poslije više od jednog stoljeća. Dijagnostički uređaji sve su bolji i time dijagnostika uspješnija, a uz to su štetne posljedice sve manje, i na pacijentima, i na profesionalcima.

Velika korist, manja šteta

Pri svakoj rendgenskoj pretrazi mora se savjesno paziti da odnos korist – šteta što više preteže u pravcu koristi. Da se to postigne, potreban je timski rad više čimbenika. Dobro izobražen liječnik upućuje na rendgensku pretragu samo kad opravdano pretpostavlja veću korist i što manju štetu. Visoko obrazovan radiolog zna kako će one koji su izvrgnuti rendgenskom zračenju prevenirati od suvišnog ozračivanja i zaštititi od zračenja koliko je to dopušteno, a da ne bude na štetu točne dijagnoze. Za jedne i za druge odgovorni su edukatori na fakultetima koji će ih na ispravan i dovoljan način podučiti i o racionalnom upućivanju na rendgensku pretragu, i o vrhunskom poznavanju rendgenološke dijagnostike. Sva ta edukacija ne završava na fakultetu, ona mora biti doživotna, da se ostane u stalnom tijeku sa svim znanstvenim novostima. Velik je prilog industrije uređaja koji se koriste u rendgenskoj dijagnostici; inovativni duh inženjerskih tehnologa usavršavat će mogućnosti rendgenske dijagnostike, fotografskog pribora i načina zaštite. Sve je to sve skuplje pa politika treba osigurati način pribavljanja sve više i više financijskih sredstava. Pacijent mora biti educiran, upoznat s time da su očekivanja od rendgenske dija­gnostike pretjerana: da ona jedina i prva može dati konačan odgovor o dijagnozi bolesti. Odluka za rendgensku pretragu mora biti vrlo racionalno i znalački odvagnuta, da se postigne ono najbolje za konačnu dijagnozu bolesti, a uz istovremeno najmanje moguće izla­ganje pacijenta suvišnom ozračivanju. No, ako je to za dijagnozu neophodno, ne smije se libiti niti od velikih doza rendgenskog zračenja. Važno je da korist za pacijenta bude veća od štete. Pri odlučivanju o tome da se u traženju dijagnoze pacijentove bolesti koristi rendgenska pretraga, ordinirajući liječnik mora biti kraj­nje kritičan. Mora dobro poznavati, u svakom danom slučaju, odnos između željene koristi i moguće štete. Rendgenska pretraga dolazi tek na treće mjesto u slijedu mogućih pretraga: prvo, liječnički opći pregled pacijenta, drugo, razne laboratorijske i slične pretrage bez štetnog zračenja, a tek kao treće rendgenske pretrage. Pacijent ne smije vršiti pritisak na liječnika, svojevoljno tražeći rendgensku pretragu. Ne smije se protiviti ako liječnik prvo traži jednu od alternativnih (drugih) pretraga, koje uopće ne izazivaju zračenje, npr. ultrazvuk, endoskopske pretrage, poput gastroskopije za pregled želuca i kolonoskopije za pregled debeloga crijeva itd. Korištenje i usavršavanje tih alternativnih pretraga prepolovilo je u razvijenim zemljama broj nekih uobičajenih rendgenskih pretraga. Puno pomaže ponese li pacijent sa sobom stare rendgenske nalaze i bilo kakve druge nalaze. Konačnu odluku o pretrazi donosi radiolog. Rendgenski uređaj kojim se pretraga radi mora biti moderan, sa suvreme­nim tehnološkim rješenjima, dobro održavan i kontroliran, automatiziran pri određivanju doze zračenja za snimanje. Najskuplji rendgenski uređaji obično se koncentriraju u vrhunskim ustanovama. Sve je to povezano s visokom cijenom, zato je rendgenologija jedna od najskupljih u medicini, ali je i visokokvalitetna ako su zadovoljeni svi nabrojeni preduvjeti. Na kraju, u stvari prvo, znanost je ona koja će kreirati veličanstveni napredak medicinske radiologije i koja će koordinirati napore svih čimbenika koji sudjeluju u tom napretku, a koji su netom nabrojeni.

Radiolog – zbroj više specijalnosti

Izbor pretraga iz asortimana raznih rendgendijagnostičkih pretraga doživio je velike promjene tijekom druge polovine protekloga stoljeća. Medicina sada ne koristi u dijagnostici samo rendgenske zrake, nego i neka druga zračenja, zato se taj dio medicine sada opravdano naziva radiologija, a rendgenologija je samo dio radiologije. Tako je ultrazvuk znatno reducirao neke rendgenske pretrage, magnetska rezonancija prodrla je u neka područja koja rendgendijagnostici prije nisu bila dostupna. Sadašnji radiolog nije interpretator promjena na rendgenskim snimkama, on mora biti klinički radiolog; on pomoću metoda interventne radiologije postaje i polukirurški terapeut. On mora biti bar upoznat s endoskopskim metodama dijagnostike. Radiolog aktivno sudjeluje u cijelom dijagnostičkom procesu: treba podatke iz kartona ili povijesti bolesti pacijenta, komunicira s pacijentovim ordinarijusom, razgovara s pacijentom; njegov nalaz nije opis snimke, već pruža s nje decidirane zaključke i potrebne preporuke za dalji dijagnostički postupak. Radiolog je dio tima živih stručnjaka: on ne samo da podučava, on dogovara i aktivno potiče obradu pacijenta. Po ukupnom broju pretraga i dalje dominira klasična rendgenologija, no već je ozbiljno potiskuje ultra­zvuk, svojim sve savršenijim raznim ultrazvučnim aparaturama. Velik broj ultrazvučnih pretraga preuzeli su u svoje ruke specijalisti drugih struka: porodničari, ginekolozi, neurolozi, internisti, kardiolozi itd., što je u skladu s trendom ka kliničkoj radiologiji, svakako uz preduvjet da svatko tko koristi ultrazvuk mora biti o tome temeljito educiran. Stomatolozi su posve preuzeli u svoje ruke rendgendijagnostiku zubi; snimke zubi najčešće su rendgenske snimke. Po učestalosti slijede snimke prsnoga koša, u stvari dijagnostika plućnih bolesti; većinom je dovoljna jedna snimka, a radiolog će prosuditi treba li i koja dopunska. Time se smanjuje ozračivanje pacijenta, a radiologova odluka jamči uspješnu dijagnostiku; pluća nije potrebno snimati odmah pri svakom kašlju koji kratko traje, niti prije svakog stupanja na posao, kao prilog svjedodžbi. Djecu do školske dobi valja snimati na dječjim rendgenskim odjelima, na stalcima koji će otkloniti njihovo micanje pri snimanju. Rendgenologija srca rijetko je potrebna, važniji je EKG, pa i ultrazvuk, gdje se raspolaže za pregled srca prikladnom aparaturom. Sljedeće su po učestalosti razne snimke dijelova kostura, neophodne u traumatologiji, nerijetko uz dopunsko snimanje magnetskom rezonancijom (MR), ili kompjutoriziranom tomografijom (CT). Vrlo se često snimaju zglobovi i kralježnica ljudi srednje i starije dobi, zbog sve češćeg dege­nerativnog reumatizma, ali tu su rijetko potrebne česte kontrolne snimke. Često su potrebne snimke paranazalnih sinusa.

Posebna pretraga za svaki dio tijela

Ultrazvuk je potis­nuo rendgensko snimanje pri sumnji na prirođeno iščašenje kuka. Ortoped će odlučiti da li snimati mlade ljude zbog deformacija kostura. U dijagnostici bolesti probavnoga kanala, naročito želuca i dvanaesnika, radikalnim promjena­ma pridonijele su endoskopske metode pretrage gastroskopom, rektosko­pom, kolonoskopom, tako da su rend­genske pretrage probavnoga kanala brojčano jako reducirane, a i tada s rjeđim kontrolnim pretragama ulkusne bolesti. Bolesti žučnoga mjehura i vodova skoro su potpuno prešle u domenu ultrazvuka, koji je i pouzdan i bez zračenja. Pri pretragama bubrega i mokraćnih kanala još uvijek dominiraju rendgenske metode pretrage, obično neophodne za pouzdanu dijagnostiku, iako ih pomalo potiskuju ultrazvučne pretrage i CT. Mamografija je sve učestalija pretraga jer je suverena njena uloga u ranoj dijagnostici raka dojke, iako vrhunske aparature ultrazvučne dijagnostike polako preuzimaju ulogu rendgenske dijagnostike. Angiografske rendgenske metode pretrage služe za pretragu krvnih žila, krvotoka i srca. Zbog korištenja posebnih i skupih uređaja i izobraženog osoblja, rade se u bolničkim uvjetima, ali se neke od tih pretraga već pomalo mogu zamijeniti ultrazvukom, CT-om ili MR-om. Upravo te tri metode pretrage znatno su potisnule klasičnu rendgenologiju iz neuroradiološke dijagnostike i bez njih bi bili nezamislivi veliki suvremeni uspjesi neurokirurgije mozga i kralježnice. CT je rendgenološka metoda pretrage koja je omogućila dijagnostiku skoro svih organa u tijelu. Mnogo zrači i skupa je, iako napretkom tehnologije zrači sve manje. MR ne zrači jer nije rendgenološka pretraga, nego koristi jako magnetsko polje pa djeluje štetno samo ako u tijelu ima metalnih tijela, baterija ili elektronskih aparata; MR dopušta vrhunsku dijagnostiku mekih tkiva, onih u zglobovima i oko njih, u mozgu, u kralježničkoj moždini, u većini organa, ali korištenje je skupo. Ultrazvuk je svakako bitno jeftiniji od CT i MR, ne zrači, industrija daje na raspolaganje sve bolje UTZ - aparate, tako da se ultrazvuk u stvari može koristiti u svakoj ambulanti ako njime rukuju dobro obrazovani stručnjaci.

Prim. dr. Ivica Ružička