Okulistika

ČOVJEK I/ILI STROJ

Može li napredak istisnuti naših deset prstiju, znanje i iskustvo?

Pitamo li se ponekad koliko ulažemo u zdravlje naših očiju tijekom života? Kad bismo barem ulagali kao u auto, koji svake godine vodimo na tehnički pregled! Kao u auto kojemu ćemo doliti ulja čim lampica zasvijetli! Zašto bi nam auto bio vrjedniji od vlastitih očiju, od vlastitog zdravlja? Razmišljamo: zašto bismo se unaprijed sekirali kad ionako postoji način da se sve začas sredi ako negdje zapne? Tome stavu "lako ćemo" još više pridonosi napredak tehnike, o kojem nas senzacionalistički bombardiraju mediji. U oftalmologiji, kao i u drugim granama medicine, taj je napredak evidentan. Dobro bi bilo o njemu kritički porazgovarati. Prošli smo put govorili o laseru, čudu tehnike bez kojeg se u oftalmologiji danas ne može. Zaključili smo da on nije svemoguć. Koristimo ga najčešće kad se oči već razbole i vid pokvari. A što smo do tada čekali? Kad to shvatimo, jasno nam je da bi bilo pametnije kontrolirati zdravlje očiju redovito, i to još od malih nogu. Tada nam laser ne bi možda ni trebao.

Čuvati oči još od djetinjstva

Kad smo kod "malih nogu", ima jedan vrlo vrijedan uređaj u oftalmologiji koji se često podcjenjuje, pogotovo u usporedbi s vrhunskom tehnikom lasera. Jeste li ikad čuli za SINOPTOFOR? O njemu ne pišu mediji. Većina onih koji "sve znaju" o laseru, nikad za ovo drugo nije čula. Štoviše, pohvalit će se da su bili na laseru, ali će jedva, stidljivo priznati da su odveli dijete na sinoptofor. Taj pomalo neugledan uređaj u funkciji je već desetljećima. Zaslužio je da ga se spomene iako nije posljednje čudo tehnike. Za svoju ulogu to i ne treba biti. Koristi se za mjerenje kutova otklona očiju u škiljave djece. Sad će se mame i tate sjetiti onog "vojnika i kućice" o kojima su im djeca pričala nakon pregleda. Koristi se i za ispravljanje krivo razvijenog vida u djece. Koristi se za liječenje vida u dječjoj dobi, kad se pravilan vid tek uspostavlja i kad se zanemarivanje vida može osvetiti kasnije. Sjetit će se roditelji da su za vrijeme ferija dovodili djecu na vježbe vida na nekom uređaju koji je u ritmu klik-klak obasjavao oko njihovog djeteta. Jednom riječju, testiranje i vježbanje vida pomoću sinoptofora u djetinjstvu ulog je u djetetovu budućnost. Ono što se sinoptoforom postiglo u djetinjstvu, često određuje što će njihovo dijete u životu postati i kakav će mu kasnije život biti.

Laser za nadobudne

Spomenuli smo prošli put laser u funkciji "skidanja dioptrije". Došli smo do zaključka da nije uvijek pametno dirati u "prirodu". Umjetnim načinom korigirati dioptrijsku vrijednost našeg oka, znači postići privremeni komoditet i bistriji vid bez optičkih pomagala, ali dugoročno nosi neke neželjene probleme kojih vjerojatno ne bi bilo da nismo dirali u oči.

Ono što je moderno, ne mora nužno biti i najbolje

Tako je i s još jednom "novotarijom" današnjice. Mnogi danas dođu na pregled i odmah s vrata upitaju mogu li im kompjutorski odrediti dioptriju. Zašto? Zato što su čuli da se u suvremenim ordinacijama tako radi. Jedan je njihov prijatelj bio na pregledu i - zamislite, tamo su mu na kompjutoru izmjerili dioptriju. "Da, i...", najradije bih mu na to odgovorila, ali se suzdržim. Čovjek ima pravo pitati. Ja sam tu da mu pristojno odgovorim i napravim najbolje što znam. Do pred par godina nisam radila s kompjutoriziranim mjeračem dioptrije, tzv. refraktometrom. Mislila sam da mi to ne treba. Međutim, shvatila sam da pacijenti već sum­njičavo gledaju kad im dioptriju odredim samo pomoću probnih stakala i svojih deset prstiju. Po njima, moderno je bolje. Tko nije u trendu, ne ulijeva im povjerenje. Tako sam i ja popustila. Dopustila sam da se i u mojoj ordinaciji nađe refraktometar. Lijepo ga je vidjeti, a i pacijenti su sigurniji u točnost dioptrije. To oni misle. Međutim, je li to doista tako? Može li tehnika nadomjestiti onih deset prstiju okulista, njegovo iskustvo i znanje kojim poveže sve u skladnu cjelinu, po mjeri dotičnog pacijenta? To nisam isprva znala ni ja, pa sam se odlučila svakom pacijentu priuštiti veselje mjereći mu dioptriju kompjutorski, a zatim ipak sve to još jednom isprobati starom dobrom prokušanom metodom čitanja slova na zidnoj tabli i korekcijom pomoću stakalaca. Dok se igramo stakalcima, za to vrijeme pacijent mi priča. Doznam o njegovim drugim bolestima koje mogu utjecati na vid. Ispriča mi čime se bavi, o problemima koji ga muče na poslu ili kod kuće. Doznam u kojim situacijama osjeća slabljenje vida. Procijenim koliko će uopće biti motiviran nositi optičko pomagalo, kako će se na njega priviknuti ako ga nije dosada nosio. Cijeli jedan roman... Kad konačno dovršimo čitanje slova na zidu, znam da je to ona dioptrija koja će njemu osobno i za njegove potrebe omogućiti najbolju vidnu oštrinu. Nakon toga pogledam na papirić koji je mjereći izbacio kompjutor. Često ustanovim da se naši nalazi razlikuju. Da ne griješim dušu, probam pacijentu staviti pred oči i ono što je izmjerio stroj i pitam ga što mu je bolje. Nerijetko će pacijent odabrati ono "ručno". Svaka čast kompjutoru. On mjeri optički precizno, ali se takva dioptrija često ne može prevesti "u život". Za nekoga tko nikad prije nije nosio naočale, "matematika" koju izmjeri bezosjećajni stroj mogla bi biti prežestoka. Primjerice, radnik na skeli može ugaziti "u prazno" i sigurno neće dobiti naočale s velikim cilindrima izmjerene kompjutorski, pogotovo ako ih prije nije nikad nosio. Zašto? Zato što cilindrična stakla nenaviknutima izazivaju u početku osjećaj ljuljanja pri hodu. Takav građevinar trebao bi uzeti godišnji odmor dok se ne navikne da je podloga po kojoj hoda ravna, a ne nakošena kako mu se u početku čini. Njemu je pametno namjerno ublažiti jakost "cilindra". Možda će vidjeti malo mutnije na daleko, ali će barem sačuvati glavu na skeli. Kompjutor to ne zna! Za razliku od njega, profesionalnom vozaču dobro je dati punu dioptriju čak i cilindra. Razlog je sigurnost pri vožnji. Profesionalni vozač neće pasti. On sjedi dok vozi, ali mu je od životne važnosti da vidi što jasnije u daljinu, naročito noću. Ni to kompjutor ne zna! Pristup će biti posve drukčiji prema jednoj domaćici i penzioneru, nekom studentu, kompjutorašu, elektro­ničaru, frizerki, šalterskom radniku, djetetu... bez obzira na to što im kompjutor izmjeri.

Kompjutor nas ne vidi u dušu

Baš kod djece i mladih treba biti oprezan. Njihove oči imaju izvanrednu sposobnost akomodacije. To znači da oči mogu same izoštriti sliku iako imaju neku "plus" dioptriju. To isto tako znači da mogu same izoštriti sliku markice na kompjutoru koji im mjeri dioptriju. Nesvjesno "prevare" kompjutor, a da toga ni oni sami, ni kompjutor nisu svjesni. Na papiriću kompjutora piše da imaju minus dioptriju. Da li mu vjerovati? Sjednete li takvog pacijenta pred zidnu tablu, pročitat će do naj­sitnijih slova, što sa minus dioptrijom sigurno ne bi uspio. Kako sad to? Is­pada da po kompjutoriziranom nala­zu ne bi smio vidjeti ni pola table. Odgovor zna iskusan okulist. Ako se zaletite i slijepo vjerujete kompjutoru, naočale koje biste napravili po toj dioptriji samo bi povećale problem zbog kojeg ste došli na pregled.

Ne eksperimentirajmo s djecom

Djeca su delikatni pacijenti iz još jednog razloga. Često se s djecom ne može uspostaviti dobra suradnja na pregledu. Bilo bi neozbiljno pouzdati se u nalaz kompjutora u djeteta koje je premalo da bi mirno gledalo u markicu za vrijeme testiranja. Proizvođači opre­me izmislili su refraktometar prilagođen baš za djecu. Pa ipak, dječje se oko nesvjesno napinje i nenamjerno lažno umanjuje stvarnu dioptriju. Zato će savjesni okulist svoj djeci i mnogim mladim ljudima uraditi skijaskopiju, tj. objektivno mjerenje. To je pretraga koju roditelji popularno zovu "kapanje". Naime, nužno je oči pripremiti ukapavanjem atropina (homatropina ili tropikamida). Nekoliko sati nakon ukapavanja, zjenica se proširi i blokira se refleks akomodacije oka koji kod te pretrage smeta. Mjerimo dioptriju očima koje više ne mogu nesvjesno izoštravati sliku. Prije ere kompjutora okulist bi pomoću ogledala i svjetla izmjerio koja bi jakost naočala oku eventualno trebala. I danas je ta metoda dra­gocjena za malu djecu. Odraslijeg pacijenta može se nakon "kapanja" sjesti za kompjutor. Vrijednost diop­trije na papiriću bit će potpuno drugačija od one koju je kompjutor prvobitno izmjerio. Još jedan dokaz da modernoj tehnici nije pametno slijepo vjerovati. Poslije tih saznanja, vjerujem da ćete se složiti sa mnom da je najbolje od malih nogu voditi brigu o svojem zdravlju. Tako nam ni klasični, a ni najmoderniji uređaji za dijagnostiku i liječenje neće biti potrebni. Onima pak čije su oči zdrave, ali im je nužno optičko pomagalo da iz njih izvuku najbolji mogući vid, jedno upozorenje: ako želite, provjerite svoj vid na kompjutoru, ali inzistirajte da vas, prije izrade naočala ili kontaktnih leća, dodatno pregleda specijalist i uskladi jačinu dioptrije s vašim osobnim potrebama. Uostalom - dvaput je dvaput!

Mr.sc. Inge Bošković Dragičević, dr.med.