Sestrinstvo
POMOĆ NA PUTU IZLJEČENJA
Medicinskim sestrama posvećen je 12. svibnja svake godine, MEĐUNARODNI DAN
SESTRINSTVA. To je prilika da se osvrne na njihov rad i ulogu u njezi bolesnih
i u zaštiti zdravih ljudi. Začetnica je modernog sestrinstva Florence Nightingale,
ona je inicirala ulazak profesionalno obrazovanih žena u zdravstvenu njegu bolesnih.
U
središtu je zanimanja sestrinstva čovjek, zdrav ili bolestan; on je svrha,
cilj i predmet sestrinstva. Zdravlje je potpuno tjelesno, duševno i društveno
blagostanje, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti. Promjene u zdravlju,
promjene normalnih zbivanja u organizmu – to je bolest. Bolesnik je zbog
tih promjena dominantno drugačija ličnost, osoba koja je u brizi, u strahu,
u mori, u nezadovoljstvu, suočena s nenaviknutim i neželjenim zbivanjima,
osoba koja pati tjelesno i duševno, čiji je društveni položaj pokoleban,
koja postaje više ili manje ovisna o drugima, najviše o djelatnicima u medicini,
prvenstveno o liječnicima i sestrama, ukupno o svim pripadnicima medicinskih
timova. Bolesnik žudi da ga znanje, ljubav i autoritet članova liječnikova
tima liši tog sraha izlječenjem.
Ona
je zdravstvena radnica posebno izučena da, u skladu s liječnikovim uputama,
samostalno njeguje bolesnika, da provodi zahvate medicinske tehnologije
pri liječenju i rehabilitaciji bolesnika, da time sudjeluje u vraćanju zdravlja,
da unapređuje i čuva zdravlje ljudi koji nisu bolesni, jednom riječju: da
primjenjuje sva dostupna znanja iz područja sestrinstva. Ona pomaže bolesnom
ili zdravom u obavljanju onih aktivnosti koje pridonose zdravlju ili oporavku,
ili blagoj smrti. Potrebe su bolesnika i psihološke, i emocionalne, i intelektualne,
i socijalne, i duhovne, i tjelesne naravi. Sestra podučava članove bolesnikove
obitelji o osnovnoj zdravstvenoj njezi. Dužna je trajno unaprjeđivati svoje
znanje i prihvaćati nova saznanja u medicinskoj zaštiti na svom području
rada. Ona tako za liječnika ostaje najvažniji član njegova tima, za bolesnika
najprisniji dio tima, za zdravog čovjeka savjetnik o tome kako da ostane
zdrav i dugoljetan. Liječniku je cilj liječenje, sestri pomoć na putu izlječenja.
Sestrinstvo
je zvanje kojemu je danas osnovna zadaća njega bolesnih i zaštita zdravih
osoba. Bolnička sestra uglavnom se brine za njegu bolesnika u bolnici i
suradnica je liječnika u nastojanju da se bolesnik što prije izliječi i
oporavi. Posao izvanbolničke sestre obuhvaća skrb oko zdravstveno i socijalno
ugroženih osoba, zdravstvenu njegu i odgoj bolesnika kod kuće, suzbijanje
i sprječavanje bolesti i unaprjeđenje zdravlja u komuni te medicinski i
administrativni rad s liječnikom u ordinaciji; izvanbolnička je sestra okosnica
patronažne službe.Sestrinsko zvanje poteklo je, od davnina, iz njege bolesnih i skrbi za siromašne, nemoćne i napuštene. Ta se humanitarna djelatnost temeljila na filantropizmu, ili na religioznim pobudama pojedinaca, ili je bila dio zavjeta nekih vjerskih redova. Efikasnost takvih djelovanja bila je manjkava, uglavnom zbog neukosti onih koji su ih obavljali ili zato što su nositelji društvene moći podcjenjivali njihovo značenje. Preokret takvog stanja predstavljalo je osnivanje škole za bolničke sestre u Londonu, djelo Florence Nightingale, čime je započelo stručno obrazovanje i profesionalizacija sestrinskoga zvanja.
Od tada se naglo razvija i usavršava bolničko sestrinstvo, što se nastavlja i danas. Poslije Prvog svjetskog rata, s jačanjem socijalno-političkih pokreta, u većim se razmjerima razvija javno zdravstvo, a time se jače razvija vanbolničko sestrinstvo. Školovanje sestara zato obuhvaća sve više nastavnih jedinica i zato traje sve dulje. Sestra se mora obrazovati i za bolnički i za vanbolnički rad. Njen posao mora biti sve kvalitetniji, njeno znanje na nekim područjima zdravstvene njege i javnog zdravstva sve obimnije i sve više znanstveno utemeljeno. Nadalje, sestrinstvo se s monovalentnog, npr. skrb za tuberkulozne, dermatovenerološke, onkološke i druge bolesnike, preusmjerava na polivalentno, pa se sve sestre, sve duljim školovanjem, osposobljavaju za sva područja sestrinskog rada – od njege svakog bolesnika do zaštite zdravlja svekolikog zdravog stanovništva, od medicinske tehnologije do zdravstvenog odgoja i prosvjećivanja. Sestra se školuje svestrano, tako da lako i stručno može prijeći s jednog na drugo područje svojeg rada, npr. s bolničkog na vanbolničko, ili suprotno. Osposobljenost za razne uže djelatnosti, npr. za dužnost glavne sestre, za nastavnički rad u sestrinskim školama, za menedžerstvo, za organizaciju sestrinske ili ine zdravstvene službe, za praćenje epidemioloških zbivanja, za samostalni terenski, obiteljski, patronažni rad, za planiranje rada itd. - sve to pomalo stavlja u prvi red potrebu za sestrinskom naobrazbom za višu medicinsku sestru.
Takva potreba razvoja sestrinskoga zvanja i odgovarajuća promjena načina školovanja, kao odraz promjena u društvu, u zdravstvenoj politici i skrbi, u napretku medicinske tehnologije, odrazila se i na razvoj sestrinstva u našem području. U Zagrebu je prva Škola za sestre pomoćnice osnovana 1921. godine, s izobrazbom za bolničke sestre, ali i uz uključeni socijalno-medicinski smjer, na što je velik utjecaj imao Andrija Štampar sa svojom filozofijom narodnoga zdravlja. Sestrinstvo je više praktične nego teorijske naravi, zato je u izobrazbi za razvoj sestrinstva najvažnije prenošenje praktičnih znanja kojima su ovladale iskusne medicinske sestre. U skladu s razvojem rastućih potreba za visoko i svestrano obrazovanim sestrama, u Zagrebu je 1953. godine osnovana Viša škola za sestre, za odgajanje visokokvalificiranih samostalnih suradnika u radnoj ekipi na polju javnog zdravstva. Od 1990. godine počinje u Hrvatskoj prekretnica u filozofiji sestrinstva koja se, uz snažan poticaj više medicinske sestre Dragice Šimunec, predsjednice Hrvatske komore medicinskih sestara, pretače u realne poteze: 1992. godine osniva se pri Ministarstvu zdravstva Ured za sestrinstvo te, odvojeno od toga, vaninstitucionalne udruge medicinskih sestara; i Ured i udruge potiču prihvaćanje i provođenje europskih sestrinskih standarda, najuzornijih u Engleskoj; godine 2003. osnovana je Hrvatska komora medicinskih sestara i donesen je Zakon o sestrinstvu; od tada je “zdravstvena njega” postala djelatnost, kao što su to, na primjer, stomatologija, farmacija itd. Forsira se školovanje za više medicinske sestre: u Zagrebu u “Zdravstvenom sveučilištu”, u Rijeci, Splitu i Osijeku u sklopu Medicinskih fakulteta, s trajanjem studija od šest semestara. Manjka, naime, oko 2 000 viših medicinskih sestara, dok je brojčano stanje sestara sa srednjom izobrazbom manje aktualno. Hrvatska sestrinska komora ima sada oko 20 000 članova. Bez licence Komore sestra ne može raditi. Medicinskih sestara sa završenim trogodišnjim studijem ima oko 300. Medicinske sestre po završenom školovanju bilo kojeg stupnja, poslije jednogodišnjeg pripravničkog staža i po položenom stručnom ispitu, dobivaju od Komore licencu za rad, koja se obvezno obnavlja dopunskim usavršavanjem koje osigurava potrebne bodove. Svaka županijska komora ima program teorijskog i praktičnog usavršavanja, s desecima nastavnih tema.
Licencirana medicinska sestra srednje izobrazbe provodi planirane postupke. Tih sestara, zbog obujma tih postupaka, treba najviše. Više medicinske sestre, koje su završile studij sestrinstva, planiraju zdravstvenu njegu bolesnika na temelju planirane terapije što je određuje liječnik na temelju dijagnoze što ju je on postavio. Takav redoslijed postupaka mora se, u interesu bolesnika, strogo poštivati. Samo jedan primjer: intravenoznu injekciju smije sestra davati samo uz prisutnost liječnika; u kući bolesnika ne bi trebala davati nikakve injekcije. U kuću bolesnika smije ići samo patronažna viša medicinska sestra s polivalentnim znanjem. Temeljni je rad sestre zaštita bolesnika i promicanje zdravlja, uz pažljiv psihološki pristup jer je svaki bolesnik drukčiji. Medicinska sestra treba znati sve potrebne vještine. Patronažna medicinska sestra veza je između obitelji i svih liječnika koji čine primarnu zdravstvenu zaštitu. To je obilježje rada polivalentne patronažne sestre.
Sestra mora dobro vladati određenim medicinskim vještinama, kao što su previjanje vanjskih ozljeda, primjena lijekova putem injekcije, primjena sonde za ispiranje želuca, davanje klistira, aspiriranje sekreta iz dišnih putova, kateterizacija, primjena kisika, sterilizacija itd., sve to bez zadiranja u područje rada liječnika. Rad mora biti odgovoran, moraju se poštivati radne navike, bez nemara i neznanja, uz strogo poštivanje svih zahtjeva etičkog kodeksa medicinskih sestara. Jer, sestrinska struka nije samo struka, to je i poziv koji moralno obvezuje liječiti bolesne i pomagati zdravima.
