RODITELJ I NJEGOV ADOLESCENT
 
RAZGOVOR, POVJERENJE, LJUBAV
 
Adolescencija (lat. adolescentia = mlado doba) razdoblje je prelaska iz djetinjstva u odraslu dob. Iako je teško reći kad počinje, a kada završava, obično se pod tim pojmom smatra razdoblje između 12. i 19. godine (engl.: teen-ages).
 
 
U tom razdoblju mlada osoba:
1. postaje seksualno zrela,
2. razvija vlastiti identitet neovisan o obitelji,
3. suočava se s egzistencijalnim odlukama.

Još unatrag nekoliko generacija, razdoblje adolescencije u današnjem smislu nije ni postojalo. Za život se počinjalo zarađivati u znatno mlađoj dobi nego danas, tako da su se i problemi, i ponašanje, i život tadašnjih tinejdžera znatno razlikovali od današnjih. No, nestanak potrebe za primarno fizičkom radnom snagom i produljenje normalnog obrazovanja uzrokovali su da je prelazak iz djetinjstva u svijet odraslih postao dulji i postupniji. To, dakako, ima mnogo prednosti, jer mlada osoba ima vremena i mogućnosti postupno se pripremiti na budući život, ali može dovesti i do određenih problema. Najznačajniji su među njima kriza ostvarivanja vlastitog identiteta i življenje u konfliktu između potrebe za samostalnošću i ovisnosti o drugim osobama.
 
 
SVIJET NIJE IDEALAN
 
Na prelasku iz razdoblja srednjega djetinjstva u razdoblje adolescencije nastaju bitne promjene u kognitivnom funkcioniranju čovjeka. Mišljenje nije više vezano samo za konkretna zbivanja, objekte i stanja, nego se može odnositi i na neka nepostojeća, potencijalna stanja i zbivanja. Drugim rječima, to je prijelaz iz faze konkretnih u fazu formalnih operacija, prema Piagetovim terminima. Formalno mišljenje omogućuje apstrakciju i predviđanje. Sposobnost formalnog mišljenja ne samo da povećava uspješnost adolescenta u rješavanju problema koje prije nije mogao riješiti, nego dovodi i do idealizma tipičnog za adolescente. Sposobnost zamišljanja dovodi do stvaranja "idealne" slike o svijetu: slike o tome kakav bi svijet, prema mišljenju adolescenta, trebao biti. Kako se ta idealna slika poprilično razlikuje od slike realnoga, "roditeljskog" svijeta, to je čest uzrok sukoba adolescenta s roditeljima i okolinom.

Kod mladih ljudi te dobne skupine česta je pojava dosada. Naime, aktivnosti kojima su se bavili kao djeca sada su im djetinjaste i glupe, a nove nisu još usvojili i razvili. Biološke promjene u pubertetu znatno utječu i na psihičke promjene pojedinca. Već su davno autori nazvali pubertet razdobljem "bura i oluja", imajući pritom na umu promjene u temperamentu i naglost reakcija osoba u pubertetu. Istraživanja su pokazala da pubertet znatno utječe na sliku o sebi, na raspoloženje, na impulzivnost i na odnose s roditeljima i osobama suprotnog spola. Pokazalo se, također, da bilo prerani bilo prekasni ulazak u pubertet može utjecati na neke psihičke i socijalne karakteristike. Psihološke promjene koje se zbivaju u pubertetu većinom su privremene i obično nestaju u sljedećim životnim fazama.
Kod mladih se prema svemu što ih okružuje javlja svojevrsni negativizam. Taj je negativizam češći kod djevojaka nego kod dječaka. To otežava društvenu adaptaciju. Dvije su najčešće manifestacije tog negativizma: prva je želja za izolacijom - dolazi do raskida nekih prijateljstava; druga je neraspoloženje prema radu - dosad marljivo dijete postaje apatično, popušta u učenju i javlja se antagonizam prema odraslima općenito.
U obitelji dolazi do suprotstavljanja autoritetu, prije svega ocu i majci, dolazi do izrugivanja i neposlušnosti. Potom se antagonizam proširuje i na izvanobiteljsku sredinu.
U svojim maštanjima sebe zamišljaju kao junake, i to najčešće kao "heroje koji pate". Misle da su svi protiv njih te u tom maštanju često dočaravaju svoju smrt i onda uživaju u tome kako njihova okolina zbog toga pati. Maštanje je u toj dobi oblik obrambenog mehanizma ličnosti. Nažalost, neki u toj dobi doista i realiziraju svoja maštanja te počine samoubojstvo.

 
 
A GDJE SAM JA
 
Postizanje potpune spolne zrelosti ne znači i izlazak iz burnog razdoblja adolescencije. Problemi s kojima se adolescent sada susreće i situacije koje mora rješavati bitno su različiti od onih s kojima se susretao u dječjoj dobi. Već i seksualna zrelost sama po sebi donosi niz problematičnih i konfliktnih situacija. Tzv. seksualna revolucija ostavila je trajan utjecaj. Još prije trideset godina vrhunac seksualne slobode iskazivao se fotografijama golih djevojaka, a danas u novinskom kiosku možemo naći desetak domaćih pornografsakih časopisa koji se prodaju isto kao i dječji stripovi. Iznajmljivanje pornografskih VHS-kaseta i DVD-a, od kojih neki imaju bolesno nastrane sadržaje, vrlo je jeftino i adolescentima potpuno dostupno.

Znanstvene statističke analize kazuju da je u zapadnome svijetu do navršene devetnaeste godine života 50% populacije imalo seksualni odnos. Formalne edukacije o seksualnosti u školskom sustavu nema. Zapažamo da ima trudnoća, a nažalost i pobačaja u adolescentnoj dobi. U porastu su emocionalne krize te dobne populacije. Statistike bilježe porast spolnih bolesnika. AIDS ipak još nema kod nas razmjere kakve je poprimio u drugim, tzv. razvijenim zemljama.
Problemi povezani sa seksom nisu jedini problemi koji opterećuju adolescentno razdoblje. Glavna je značajka tog razdoblja TRAŽENJE VLASTITOG IDENTITETA. U dječjoj dobi životne vrijednosti i stavovi vrlo su slični roditeljskim. Težnja za ostvarivanjem samoidentiteta dovodi do toga da adolescenti napuštaju dječje, dakle i roditeljske poglede na svijet, a traže vlastite. Temeljna su pitanja "tko sam" i "kamo idem". Roditeljski odgovori sada su nedovoljni. Umjesto identificiranja s roditeljima i obitelji, dolazi do drugih identifikacija, i to s vršnjacima i s junacima iz filmova ili javnosti. Teži se za promjenom svijeta, za buntovništvom bez razloga. Dolazi do tzv. generacijskog jaza, pa su roditelji i njihova velika, ali ipak još neodrasla djeca u sukobu. Sukobi izbijaju zbog bilo čega, najčešće zbog trivijalnosti, kao što je npr. dozvoljeno vrijeme izlazaka ili sl. U takvim sukobima roditelji se trebaju sjetiti da su i oni bili adolescenti, a adolescenti se trebaju sjetiti da će i oni biti roditelji.
Većina adolescenata, na sreću, sve te identifikacijske, obiteljske i socijalne krize s uspjehom prevlada. Nažalost, ima mladih koji ne uspiju prevladati sve konflikte s kojima se susreću, nego se priklone aktivnostima koje mogu ostaviti posljedice za cijeli život. Najopasnija od njih je narkomanija, a prate je maloljetnička delinkvencija, pa neurotski poremećaji, pa suicidnost.
Osobni stav odraslih prema mladima uvijek je ambivalentan. Odrasli uvijek malo zavide današnjim mladima; primjer su uzdasi: “Koliko im je lakše nego li je bilo nama; kakvih sve tehničkih pomagala imaju koje mi nismo imali” i sl.
 
 
ODRASTANJE JE NAPORNO
 
Unatoč velikim razlikama s obzirom na osobne, obiteljske i kulturalne uvjete, možemo ustvrditi da se, u glavnim crtama, svi adolescenti moraju suočiti s četiri temeljne zadaće glede daljeg razvoja:
1. prihvatiti tjelesne promjene i spolnost, ugrađujući u vlastito ja to novo tijelo i njegove nove poticaje,
2. stvoriti novi identitet napustivši dječji identitet, kako bi se mogli uspješno uklopiti u vanjski svijet; normalno je u tom razdoblju postojanje “difuznog identiteta”, to je stanje u kojem se kušaju različite uloge u službi oblikovanja buduće osobnosti,
3. trebaju postati neovisni o roditeljima, ne samo u materijalnome pogledu, nego i na području osjećaja; to djelomično “emocionalno otuđenje” od članova obitelji omogućuje potom ulaganje osjećajne energije u izvanjske osobe, u prvom redu u budućeg životnog partnera, ali također u neki životni plan (primjerice svećeništvo ili redovništvo),
4. trebaju stvoriti ljestvicu vrednota i ciljeva koji će im pružiti odgovore na važna pitanja o smislu života.
Tražimo li uzroke mladenačke neodgovornosti, možemo reći da je zastoj moguć na svakom od spomenutih područja: na fiziološkoj razini - nesnalaženje glede spolnosti, potom izgubljenost glede pronalaska odgovora na pitanje “tko sam ja”, izgubljenost na području osjećaja vezanosti na roditelje i istodobno pobune protiv njih, a na području vrednota - nepronalaženje odgovora o smislu života.
Roditelj adolescenta treba u komunikaciji s djetetom asertivno postaviti granice. Evo zašto je djeci potrebno postaviti pravila i granice:
• Ako svojoj djeci postavite granice, ona će naučiti poštovati granice drugih ljudi.
• Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti.
• Ako djetetu postavite granice, ono shvaća da se o njemu brinete. Djeca koja se odgajaju popustljivo, osjećaju da su zanemarena, kao da roditeljima nije stalo do njih.
• Granice pomažu djetetu da nauči socijalne vještine: što je društveno prihvatljivo, a što nije.
• Djeca moraju naučiti da, ako prijeđu određene granice, slijede i posljedice, koje ponekad u životu neće biti bezazlene.
 
 
PROSTOR ZA KRETANJE
 
Ono što će djetetu uliti sigurnost u postupnom “osvajanju svijeta” jesu granice koje mu postavljaju roditelji. Unutar njih dijete se kreće i nužno je da unutar njih doživljava podršku i ohrabrenje.
Ali, prije svega, pri odgoju roditelj svjedoči vlastitim primjerom, vlastitom osobnošću, a može svjedočiti samo one vrijednosti u koje i sam doista vjeruje.
Zapravo je cijela mudrost, ali ujedno i najteže, odrediti te granice, jer to zahtijeva stalnu komunikaciju između roditelja i ostalih članova obitelji, dosljednost i strpljenje s djetetom i sređen i organiziran obiteljski život. Takvi će roditelji učiti svoje dijete, uporno i smireno, što se smije, a što ne smije, jasno će djetetu dodijeliti njegovo mjesto unutar obitelji u kojoj svi članovi imaju svoje potrebe, a njihove odgojne intervencije uvijek će biti primjerene, podržavajuće i usmjerujuće. Takvo dijete zna da uvijek postoje stvari koje će moći raditi i stvari koje su mu zabranjene, i to bez obzira na trenutno raspoloženje roditelja.
Roditelji koji dijele zajednički sustav vrijednosti i razgovaraju o svojem stilu odgoja, imaju čvrste stavove pa im nisu potrebne “čvrste” metode odgoja. “Čvrsta ruka” često je potrebna tamo gdje nema čvrstih stavova roditelja, a često niti zdrave komunikacije među njima.
Roditelji koji ne znaju jasno reći “da” i ” ne”, zapravo šalju dvoznačne poruke djetetu, dovode ga u nepodnošljivu situaciju, u kojoj je sve nekako neodređeno i nedefinirano. Ono ne može predvidjeti reakcije roditelja i nije sigurno ni u jedan njihov stav. Djeca postaju veliki borci za vlastitu sigurnost čim im je ona ugrožena. Takvo dijete će se povući ili u depresivnost, ili pak u agresivnost. Ono radije bira razaranje nego ostanak u neizvjesnosti jer ima iskustvo da izazove jasnu reakciju svoje majke tek kada npr. udari drugo dijete.
Na djetetov psihički život teške posljedice ostavljaju “ekstremni” odgoji: ili su te granice postavljene preusko te dijete nema prostora za kretanje i iskazivanje vlastitih osjećaja, ili tih granica ni nema.
Naime, dijete se tijekom svog odrastanje mora buniti da bi odraslo, ono se ne može stalno pokoravati. Ono malo-pomalo uči obuzdavati svoje želje i nagone, ako za “protuvrijednost” dobiva ljubav, postupno se učeći samokontroli. Međutim, postoje roditelji koji se ne mogu pomiriti sa zapravo niskom razinom samokontrole svog djeteta, koji svom djetetu ne dopuštaju iskazati nikakve negativne emocije, niti prkos koji je sastavni dio odrastanja. Autoritativni odgoj ne priznaje činjenicu da se dijete ne može stalno pokoravati, da se ono mora buniti da bi odraslo. Neprimjereno uske granice, bez ljubavi, ostavljaju teške posljedice na ličnost, takva djeca često su depresivna, potištena, za svoju patnju osvećuju se drugoj djeci, često manjoj od sebe, i slično.
 
 
RODITELJI NISU SAVRŠENI
 
Nasuprot tome, na drugom ekstremu previše je permisivan odgoj, odgoj bez jasno postavljenih granica, koji stvara sindrom tzv. “malog tiranina”. Takva djeca stalno umnožavaju svoje pretjerane želje, rastući s iskrivljenom slikom svijeta oko sebe, odrastaju u sebičnjake, često sklone samosažalijevanju. U jednom i drugom slučaju riječ je o nesretnoj djeci koja nemaju ono što im je nužno - sigurnost i oslonac.
Istina je da dijete postaje ono što i doživljava: mora biti voljeno da bi naučilo voljeti, mora biti poštivano da bi znalo poštivati, mora osjetiti nježnost da bi i samo bilo nježno. Naravno da niti jedan roditelj nije savršen i da svaki dan učinimo mnogo pogrešaka, ali ljubav koja ne posustaje i ne predaje se kompenzira te pogreške. S druge strane, ako bezuvjetna ljubav izostane, niti jedan savjet o odgoju ne može funkcionirati. Samo dijete koje je sigurno u bezuvjetnu ljubav svojih roditelja može graditi o sebi pozitivnu sliku, imati povjerenje u ljude oko sebe i biti motivirano za dobre odnose. Mudro postavljene granice drugi su potreban uteg na vagi odgoja.
Obitelj je društveni sustav u kojem su svi članovi međusobno ovisni; ona stvara norme s obzirom na prihvatljivo ponašanje, svakom članu naznačuje njegovo mjesto i ulogu, ali također nameće zahtjeve i granice. Pritom je glavno sredstvo nadzora za osiguranje zahtijevanog ponašanja pružanje podrške, odnosno njezino uskraćivanje, što postaje sredstvo socijalizacije.
Što se tiče uloge majke, uglavnom su se razvila dva mita o majci: pretjerano “zabrinuta majka” ne dopušta slobodan prostor za autonomni razvoj osobnosti djeteta, a “odsutna majka” ne brine se za dijete. Normalna majka trebala bi biti negdje između krajnosti.
S obzirom na ulogu oca, treba reći da važnost uloge više varira s obzirom na dob djeteta, odnosno mlade osobe. Očevi koji često komuniciraju s djecom, postaju poslije uvjerljiviji agensi socijalizacije. Kako dijete raste, tako otac postaje sve važniji kao model za učenje socijalnih i psihoseksualnih uloga. Postoji određeni kontinuitet između interakcije oca s djetetom u ranom djetinjstvu i potonjoj dobi: ako otac zanemari dijete u ranom djetinjstvu, teško će u doba adolescencije ostvariti uvjerljiv kontakt s njim. Otac ne može biti zamjena majčinske uloge jer je njegov utjecaj specifičan. Osim tog direktnog utjecaja, otac ima i indirektan utjecaj u smislu podrške majci; njegov pozitivan ili negativan odnos prema majci ima stabilizirajući ili destabilizirajući utjecaj na emocionalnu stabilnost čitavog obiteljskog sustava.
 
 
OBEĆANJE TREBA ODRŽATI
 
Sama je obiteljska struktura već u sebi takva da predstavlja odgojno ozračje. Roditelji nerijetko stavljaju prevelik naglasak na izravan odgoj, željeli bi odmah vidjeti konkretne plodove svojih odgojnih zahvata, stoga obilno dijele pouke, ukore, kazne. Jednako je važan, ako ne i važniji, neizravan odgoj: opće ozračje u kući, odnos uvažavanja i poštivanja između roditelja, odnos prema drugima u društvu itd. Mladi se čovjek razvija u tom ozračju. Nema ništa opasnije od dobrog savjeta popraćenog lošim primjerom.
Kada odrasli optužuju mlade, često očituju svoje životne promašaje. Često tako roditelj u dijete projicira svoje psihičke sadržaje. Roditelj treba naučiti razlikovati “ono što sin ili kći za njega osobno znače” od pitanja “što je zaista njegov ili njezin osobni značaj”.
Odgojni postupci roditelja budućih delinkvenata obično su neprimjereni, tj. odveć strogi i povremeni, temeljeni više na tjelesnom kažnjavanju nego na životnom svjedočenju.
I na kraju ovog izlaganja, donosim roditeljima nekoliko praktičnih savjeta o kojima bi uvijek trebali voditi računa:
Povjerenje se gradi održavanjem obećanja.
Djeca ne smiju služiti za popunjavanje manjaka u roditeljskoj osobnoj sreći i ambicijama.
Važno je prihvatiti dijete onakvo kakvo ono jest, a ne zahtijevati da se ono ponaša u skladu s roditeljskim fantazijama.
Djeci se ne smije nuditi svađa kad traže razgovor.
Djeci treba bezuvjetna ljubav i ne smiju dobivati uvjetovanu ljubav.
Djeca teže svom odrastanju pa ih se ne smije zbog posesivne roditeljske ljubavi prisiljavati da ostaju pokorna djeca prema potrebama roditelja.
Dijete će biti zbunjeno ako se roditelji ne slažu oko pravila. Budite svjesni da vi uvijek imate ulogu modela vašem djetetu. Djeca uče oponašanjem onoga što vide. Riječi neće imati značenja ako dijete ne vidi djela.
Ohrabrujte dijete kad vam povjerava stvari koje su njemu važne.
Razmislimo o svom vlastitom djetinjstvu kako bismo djetetu pružili ono što sami nismo imali, a željeli smo.
Dopustimo male pogreške svog djeteta. Pomirimo se s činjenicom da ne možemo imati potpunu kontrolu.
Razvijajmo rutine. One stvaraju okolinu koju dijete doživljava kao postojanu i sigurnu.
Kada razgovaramo s djetetom, važno je da taj razgovor bude u razini oči u oči.
Jako je važno da dijete stječe samopoštovanje. Ojačajmo dijete tako da mu pokažemo njegovu važnost u funkcioniranju obitelji.
Dijete treba naučiti priznati pogrešku, a ne optuživati druge.
Dijete treba naučiti održavati obećanja. A najbolja je pouka primjer roditelja.
Naučite se govoriti: Volim te. Ti si moj ponos. Znam da možeš. Ta se pogreška može ispraviti. Što misliš o...?
Roditelji koji zanemaruju odgoj svog djeteta propuštaju neponovljivu priliku da opet budu mladi.
 
 
Mr.sc. Dario Miletić, prof.