Simbolika hrane

Hranjenje je ritual

Hrana kao tema svakodnevno je prisutna u brojnim časopsima, emisijama, u svakodnevnom govoru. Razgovara se o receptima, “zdravoj i nezdravoj hrani”, skupoći određenih namirnica ili njihovoj kvaliteti. Majke često pričaju o napretku svoje bebe kroz rast i tjelesnu težinu, tuže se na izbirljivu djecu. Roditelji, kada dolaze po dijete u vrtić, najčešće pitaju kakvo je bilo: je li jelo, je li spavalo…

S druge strane, svi smo svjedoci neopisivih gužvi uoči svakog blagdana: kupuju se velike količine hrane, kolica su prepuna, redovi pred blagajnama golemi. Kao da će taj jedan dan kada su trgovine zatvorene potrajati vječno! Opet, većina poslova uključuje razne ručkove, večere. Proslave rođendana, vjenčanja, obljetnica, dobivanje diplome - baziraju se na hrani. Čak i smrt uključuje običaj da se ponudi nešto za jelo.

MAJKA «IZVOR» HRANE

Rijetko se pitamo zašto hrana ima tako važno mjesto u našem životu, a pretpostavljam, još rjeđe razmišljamo o simbolici hrane. Već sasvim malo, tek rođeno dijete svoj osjećaj mira i sigurnosti gradi na blizini majke ili osobe koja ga njeguje, ali koja je i “izvor” hrane. Nešto veće dijete, koje još nije usvojilo govor, često upravo preko hrane iskazuje svoje zadovoljstvo ili ljutnju. Naime, čvrsto zatvorena usta djeteta znak su odbijanja ne samo obroka, već često i situacije. U toj životnoj dobi hranjenje je ritual, specifičan odnos koji se gradi između majke i djeteta. Taj odnos temelji se na majčinoj sposobnosti da prepozna potrebe svoga djeteta i da im izađe u susret. Dijete koje plače jer se osjeća usamljeno, jer se nečeg plaši ili osjeća bol, svojim ponašanjem poziva majku da ga utješi. Utjeha, ovisno o situaciji, može biti sigurnost majčinog zagrljaja, umirujući majčin glas, ritmičko ljuljanje, igra s djetetom ili bočica s hranom. Kroz pravilan odgovor majke, dijete uči o sebi, uči razlikovati svoje potrebe. Ako je bočica s hranom odgovor majke i na tugu, i na bol, i na želju za igrom, kao i na glad, onda se može očekivati da niti djete neće prepoznavati raznolikost svojih potreba. Također se može očekivati da će, kada odraste, svoje emocionalne potrebe pokušati umiriti hranom, bilo da je uzima u velikim količinama, bilo da je odbija. Kako dijete raste, prestaje potreba za takvim simbiotskim odnosom između njega i majke, uključuju se drugi članovi obitelji, dijete je samostalnije, aktivnije sudjeluje za stolom. U ovom brzom ritmu života u kojem živimo, često se događa da djeca jedu u vrtiću, a roditelji kada stignu. Međutim, dijeliti obrok ne znači samo u društvu pojesti nešto. Obitelj na okupu, u kojoj svatko na svoj način pridonosi - spremanjem hrane, postavljanjem stola, sudjelovanjem u razgovoru koji se vodi, pruža osjećaj pripadanja, osjećaj sigurnosti i mira.

OTUĐENI JEDU SAMI

Poznato je da osobe koje boluju od anoreksije nervose ili bulimije rijetko jedu s ostalim članovima obitelji, čak rijetko jedu hranu koja je pripremljena. Obično same spremaju hranu za sebe i jedu u svojoj sobi ili kada su same za stolom. U podlozi je tih oboljenja, između ostalog, i jak osjećaj nepripadanja ili otuđenosti u odnosu na vlastitu obitelj. Isto tako, često se čuje, naročito kod manje djece, kako su izbirljiva, kako ne jedu određene vrste hrane, kako obrok dugo traje, uz puno nutkanja, pričanja, molbi i prijetnji, a pritom tu istu hranu jedu kod susjeda s velikim zadovoljstvom i ne pokazuju preveliku izbirljivost. Takva situacija, zapravo, direktno govori o tome da dijete preko hrane ukazuje na emocionalno nezadovoljstvo ili nezadovoljenost unutar obitelji. Može se govoriti i o tome da se dijete osjeća isključeno ili (emocionalno) zapostavljeno te da kroz tu “igru” s hranom zapravo dobiva željenu pažnju. Od pamtivijeka hrana ima važnu ulogu u životu čovjeka. Konačno, nužna je za život. No, ne treba zaboraviti i to drugo, simboličko značenje hrane. Vjerujem da se svatko od nas barem jednom u životu sjetio nekog mirisa ili okusa nekog jela iz djetinjstva, iz “bakine kuhinje”, i s tugom konstatirao kako toga danas više nema. Zapravo, taj neki miris ili okus povezan je s čitavim nizom ugodnih sjećanja na emocionalno stanje zadovoljstva, brige, pažnje, zaštićenosti i sigurnosti. Sa svakim zalogajem koji dijete unosi u sebe ono unosi i dio atmosfere koja vlada u obitelji. Zajednički obroci, barem vikendom, vrijeme provedeno zajedno za stolom, gdje svaki član ima svoje mjesto (fizički i simbolički), razgovori koji nemaju ton ispitivanja i kritiziranja, planiranje obiteljskih druženja, kao i obveza svakog člana, podrška, humor ili suosjećanje - neophodni su začini dobrog obiteljskog obroka.

Tamara Tić Bačić, dr.med.