PSIHOLOGIJA

ZDRAVO DIJETE BIT ĆE I ZDRAV ČOVJEK

Dijete nije odrasla osoba u malom, ono je samo dijete. Treba oko dva desetljeća da se formira odrasla osoba. Temelji zdravim navikama stvaraju se u mladoj dobi; tako fiksirane navike zadržavaju se cijeli život i jamac su dugom i zdravom životu. Na razvoj i stvaranje navika u mladoj dobi u većoj mjeri djeluju primjeri i uzori iz okoline, tzv. stečena svojstva, a u manjoj mjeri trajnu ulogu imaju genetska, nasljedna svojstva.

Već u trudnoći stvara se humoralna veza s majkom. U ranom djetinjstvu, to su prve tri godine života, dominantan utjecaj na dijete ima majka, za sada uz podršku oca majci i djetetu. Tako odgoj i razvoj djeteta počinju u obitelji, uz oba roditelja. Dijete prihvaća i dobre i loše kriterije roditelja i bit će onakvo kakvi su roditelji. Obitelj je najsnažniji čimbenik odgoja i razvoja; njeno se snažno djelovanje nastavlja u predškolskoj i u mlađoj školskoj dobi. U djetetu se stvara osjećaj pripadnosti obitelji, ono prihvaća u svoju svijest primjere i uzore materijalnog, mentalnog i etičkog načina života te osnovne ljudske zajednice i njenih članova. Dijete upija njihove postupke i utjecaj, njihov način života, na primjer: odnose u obitelji, proces socijalizacije, higijenske navike, način ishrane, aktivnosti, razgovore i komunikaciju, igru, ritam sna i odmora.

I DIJETE JE ODGOVORNO

Dijete oponaša odrasle i njihov način života, uzor mu je njihovo djelovanje, njihovi primjeri, bili dolični ili nedolični. Ako odrasli imaju te običaje, i dijete pere ruke i zubiće, sprema uredno igračke, poštuje i prihvaća pravilan vremenski raspored ishrane, sna, zajedničkih obroka, stvara saznanja o svijetu u kome živi. U drugoj fazi djetinjstva, u predškolskoj dobi, svi se nabrojeni utisci pojačavaju i umnažaju, prihvaćaju i upijaju. Dijete postaje aktivnije u težnji da zadovolji svoju znatiželju. Ono traži iskaze zajedništva i vezanosti uz obitelj. Otac pomalo biva prihvaćen jednako kao i ranije majka. Dijete radije prihvaća obitelj nego dječji vrtić, iako ono i bez vrtića širi svoje društvene horizonte u odgovarajućim društvenim kontaktima s djecom iz susjedstva i kruga šire obitelji. To je vrijeme kad članovi obitelji moraju često biti na okupu i kad njihovi kontakti s djetetom moraju biti prisniji: igranje s djetetom, šetnje i izleti cijele obitelji, zajedničko uživanje obroka i provođenje higijenskih navika, odlazak u dječje kazalište, bavljenje športom s djetetom, pokazivanje kako se biraju i obrađuju namirnice i kako se kuha. Tako se razvijaju higijenske navike, osjećaj za urednost i čuvanje igračaka, odgovornost da se pomogne pri kućnim radovima, briga za prirodnu okolinu, za kretanje. U mlađoj školskoj dobi, između 7. i 11. godine života, još je dominantan utjecaj obitelji, ali se on postepeno smanjuje zbog utjecaja okoline, prvenstveno zato što se javlja nov i vrlo važan čimbenik – školska sredina. Dijete je sve rjeđe u obitelji. U školi je opterećeno prenapregnutim programima naobrazbe, zato je u školi komponenta odgoja svedena na malu mjeru. Time su roditelji opterećeniji nego u ranijoj dobi jer je u manje vremena što su s djetetom, na njima sve veći teret odgoja djeteta, koje je uz to izvrgnuto pojačanim vanjskim utjecajima i doživljajima, pozitivnim ili negativnim, ugodnim ili neugodnim. Dijete je sve razumnije pa nastoji procijeniti, ispravno ili neispravno, prihvatljivost novih vanjskih uzora, onih iz škole ili oko škole. Roditelji to moraju otkriti i pomoći djetetu pri izboru, svojim autoritetom, ne autoritarnošću.

POTICAJNO OKRUŽENJE

Autoritet označava ugled, autoritarnost moć. Gdje prevladava autoritarnost, nedostaje pravi autoritet, zato dijete odbija autoritarni odgoj. Dijete prihvaća pomoć roditelja pri učenju ako se ona temelji na znanju roditelja, ne na njihovim grdnjama. Roditelji će autoritetom svog primjera uvjeriti dijete u potrebu kretanja, izleta, športa, vlastitim izbjegavanjem sjedilačkoga života pred televizijom, u autu. Dijete će uvrstiti u svoje kasnije životne navike zdravu ishranu, pažljivo promatrajući izbor namirnica i način pripreme hrane. Dijete se ne može natjerati da prisustvuje zajedničkom uživanju dnevnih obroka, nego tek primjerom autoriteta, kad vidi roditelje da u obrocima uživaju zajednički, ne svatko za sebe. Nenametljivi komentari televizijskih emisija stvaraju u djetetu poimanje o autoritetu roditelja pri njihovom odabiru televizijskih programa. To je sve pravi zdravstveni odgoj, gdje se primjerom dnevnih običaja u dijete usađuju navike kretanja, pravilne ishrane, ispravnih moralnih zasada, solidarnosti s najbližima, usađuje se vjera u vlastite procjene vrijednosti raznih navika i življenja široke strane okoline. Takav pristup djetetu, i u ranoj i u školskoj dobi, stvorit će od njega tjelesno i mentalno zdravo biće; to su temelji koji predstavljaju pravi pristup prevenciji od kasnije ateroskleroze i posljedičnog moždanog ili srčanog udara, od poremećaja sustava za kretanje u obliku degenerativnih bolesti kostiju, zglobova i kralježnice, od pretilosti i kasne šećerne bolesti, od stresnih poremećaja i posljedičnih neurovegetativnih bolesti, neurotskih nestabilnosti i smanjivanja mentalne moći. Tako se u mladosti osigurava zdrava, čila i duga starost. U SREDNJOJ ŠKOLSKOJ dobi, između 7. i 14. godine života, distanca između roditelja i djece još je veća, odgojni napori roditelja tim teži, a pomoć roditelja pri izboru djetetovog društva potrebnija. Najteža je borba djeteta, i roditelja, u dobi kad hormonalni vrtlozi uzdrmaju težnje da se dijete pretvori u zdrava odrasla čovjeka. To je STARIJA školska dob, između 14. i 18. godine, dob bremenita pubertetskim adolescentnim previranjima i opasnostima. Mlada osoba niti je dijete niti je čovjek, na granici je nezrelosti i zrelosti. Još je više opterećena obrazovnim programima, roditelji još opterećeniji potrebom da na se posve preuzmu odgoj djeteta mladog čovjeka. Još se upornije nastavlja zdravstvenim odgojem, kome je temelj uzor i primjer roditelja s punim autoritetom. Mladi je čovjek pred velikim opasnostima: prerani spolni život, promiskuitet, ovisnosti od pušenja i alkoholizma do marihuane i teških droga, odvajanje od obitelji i škole u društva neprikladnih istovremenika, stanja depresije ili agresivnosti. Velik je to izazov za odgovorne roditelje da, u kratko vrijeme što su dnevno zajedno s djetetom, pruže potrebni maksimum u njegovu odgajanju.

RODITELJI ILI TELEVIZIJA

Nameće se ključno pitanje: je li tako zamišljen i željeni put iz djetinjstva i mladosti u dob odrasla čovjeka u suvremenim okolnostima ostvariv? U predindustrijsko doba, kad su zajedno živjele tri generacije porodice, uz prosječne ekonomske prilike, to je bilo ostvarivo. U industrijsko doba, do nedavno, porodica se svela na roditelje i djecu, svi su bili radno prenapregnuti i već je bilo teže ostvarivo. U sadašnje doba elektronike obitelj je na pragu raspada, život se pretvorio u rad, obitelj se svela na roditelje i, obično, tek na jedno dijete. Dijete mora učiti sve i svašta, kako bi u zrelosti imalo kvaliteta da radi i zaradilo još više i još više, kao što i roditelji rade da bi imali sve, i to što ranije: i stan, i auto, i tehničke potrepštine. Ujutro svi žure na posao ili u školu, radi se što duže da se što više zaradi. Dijete dođe kući, roditelja nema jer rade. Jedino dijete osamljeno je, televizija mu zamjenjuje roditelje, a mobitel mu je veza sa svijetom. Dijete nema kad osjetiti da je voljeno. Kad se na večer svi skupe – umorni su. To je prijelomni trenutak – roditelji se ne smiju obazirati na umor, moraju komunicirati s djecom. Dok pripremaju jelo, mole djecu da im pomažu, uz razgovor. Djeca im pomažu pri pospremanju stana. Usput naprave koju kratku vježbu. Pomažu djeci pri učenju onoga što djeca ne znaju. Ručak ili večera zajednički su, pri tome slušaju dječje doživljaje i daju svoje primjedbe. Potom, umjesto sjedenja pred televizijom, slijedi žustro hodanje ili trčanje s djecom oko kuće. I to je to! To je za dijete svakako sudbonosnije nego da sluša gunđanje o umoru, da gleda oca gdje sjedi pred televizijom i majku pred štednjakom, da roditelji trube djeci da ih puste na miru, da svi kukaju o svemu. Ključni je problem želja da se ima što više i što prije – i ima se na kraju, ima se svega osim sreće, zadovoljstva i zdravlja. Dva su čimbenika koji trebaju omogućiti zajednički obiteljski život, makar s nešto manje materijalnih dobara. Prvi je da političari, koji upravljaju državom i ljudima, omoguće koji slobodan čas pripadnicima obitelji; drugi je velika ljubav roditelja prema djeci, temeljena na skladu u obitelji. Teško je osigurati oba čimbenika, ali širom svijeta ima primjera da je to ipak moguće, bar u razvijenim zemljama: izabrati prave političare i odgojem usaditi u ljude osjećaj ljubavi i odgovornosti od malih nogu. Tada se obitelj neće raspasti, a njeni članovi propasti. Bit će bogati bez bogatstva.

Prim. dr. Ivica Ružička