Trafficing
Zločin bez kazne
«Kad se netko nalazi u opasnosti, treba ga
prvo spasiti, a onda pitati kako je u nju dospio.»
Njemačka mudrost
prvo spasiti, a onda pitati kako je u nju dospio.»
Njemačka mudrost
Kriminalci kidnapiraju djevojke i djecu, silom ih odvode u druge zemlje radi prodaje i prostitucije. Tako te maloljetnice, žene i djevojke postaju bijelo roblje u vlasništvu bordela, makroa i svodnika koji ih kupe. One toga postaju svjesne tek kad stignu na odredište.
U nepoznatoj sredini prisiljene su na prostituciju jer ne znaju jezik, gazda im oduzme putovnicu i ostale dokumente, drži ih u kućnom pritvoru, ucjenjuje i prijeti. Ako se neka opire, brzo je «urazumi», natjera na pokornost batinama, silovanjem i raznim mjerama prisile.
Trafficing ili trgovina ljudima, uglavnom ženama i djecom, te njihovo beskrupulozno eksploatiranje kroz prostituciju jedan je od izuzetno teških zločina. Zbog pohlepe, svodnici ne skrbe o nedužnim i bespomoćnim žrtvama i njihovu zdravlju, nego ih tjeraju da svakodnevno pružaju seksualne usluge muškarcima koje im oni pronalaze, ne pitajući jesu li oni zdravi, imaju li neku spolno prenosivu bolest. Time ne izlažu riziku i opasnosti od zaraze samo djevojke, nego i sve one ljude koji se koriste njihovim seksualnim uslugama. Najbolji je primjer za to slučaj mlade 21-godišnje Ukrajinke koja je zbog njihove bezdušnosti oboljela od teških bolesti i AIDS-om zarazila mnogo muškaraca.
Vijest o smrti te ukrajinske prostitutke u Mostaru uzdrmala je «savjest» mnogih ljudi koji su se koristili njezinim seksualnim uslugama, pokrenula veliku i zastrašujuću lavinu uznemirenosti, neizvjesnosti, panike i straha od moguće zaraze sidom te ukazala na brojne prijeteće probleme prostitucije i trafficinga koji se u svijetu šire poput epidemije.
Strepnja i strah vladaju kod brojnih muškaraca, u mnogim gradovima BiH, dijelovima Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore u kojima se bavila najstarijim zanatom na svijetu, koji je odavno iz obrta prerastao u pravu industriju seksa. Iako je oboljela od tuberkuloze, sifilisa, AIDS-a i hepatitisa C, dnevno je u prosjeku primala po tri klijenta, a u situacijama veće potražnje i puno više. Prisiljavali su je na to svodnici i vlasnici koji su je kupili. Sada su svi, čak i oni koji nisu imali odnos s tom, već s drugim prostitutkama, uplašeno pohrlili na testiranje jer nitko ne može biti siguran da nije «zaradio» taj smrtonosni AIDS. Ne žive u strahu samo muškarci koji su bili klijenti prostitutki, već i njihove supruge, djevojke, djeca…
Naime, te mobilne, ulične prostitutke rade ilegalno, bez sanitarnog nadzora i ne idu na liječničke preglede, a klijente ne biraju, već seksualne odnose imaju sa svima koje im uputi svodnik. Njihov je cilj zaraditi što više novaca i izbjeći budnom oku policije. Zato se vješto skrivaju i u potrazi za klijentelom često mijenjaju gradove. Kad je manja potražnja, prodaju prostitutke, a kad je veća, kupuju ih ili iznajmljuju od makroa ili trgovaca ženama. Prema tim prostitutkama odnose se kao prema robinjama. To su mlade žene između 21 i 24 godine, lošeg imovinskog stanja i obrazovanja (15% Albanki – žrtava trafficinga – uopće nije išlo u školu).
Prostitutke o kojima je ovdje riječ ne udovoljavaju toj definiciji jer su na prijevaru ili silom odvedene u stranu zemlju i prisiljene na pružanje seksualnih usluga. Tu jesu velike zarade i pravi biznis, ali djevojke dobiju vrlo malo, gotovo ništa, jer prvo moraju otplatiti troškove puta koji se kreću 5 – 10 tisuća eura, podmiriti trošak izdržavanja, odjeće i sl.
Prema podacima nekih američkih ženskih organizacija, čak 86% prostitutki bilo je seksualno iskorištavano, a 98% emocionalno zlostavljano u djetinjstvu. Čak 84% žrtava trafficinga izjavljuje da su ih svodnici prisilili na prostituciju. Gotovo polovica, točnije 49%, žrtve su kidnapiranja (otmice). Kad stignu na odredište, gazde im oduzmu isprave, jezik zemlje ne poznaju, a da bi izbjegle batine, silovanja i teror kojima im prijete svodnici, nemaju drugi izbor nego da se pokore njihovu zahtjevu i bave prostitucijom. Strogo su nadzirane, obično zatvorene u «četiri zida», praktično bez slobode kretanja i veze s vanjskim svijetom.
O nemoći, patnji i očaju svjedoči izvješće da ih je 73% razmišljalo o samoubojstvu, a 65% ga i pokušalo, jer nisu vidjele drugi izlaz iz užasa i paklene industrije seksa u kojoj su primorane svakodnevno seksualno zadovoljiti nekoliko muškaraca, a svodnik ubire zaradu.
Da bi otupjele svoju emocionalnu patnju, tugu i bol, izazvane tim strašnim seksualnim zlostavljanjem, beskrupuloznom eksploatacijom i iskorištavanjem, najčešće se opredjeljuju za konzumiranje alkohola i droga kojima ublažavaju i olakšavaju svoj očaj i robovski položaj.
Trafficing
je globalna pojava koja je u stalnom porastu u cijelom svijetu. Nema točnih
statističkih pokazatelja o broju žrtava trafficinga ni o organiziranoj mafiji
koja se njime bavi.U godišnjem izvješću o trafficingu za 2004., američki State Department procjenjuje da je između 600 i 800 tisuća ljudi u svijetu, pretežito žena i djece, bilo žrtvom trafficinga.
Nakon pada sovjetskog bloka, u srednjoj i istočnoj Europi buknula je industrija seksa koja ni uza sve poduzete represivne mjere ne jenjava. Naime, trafficing je vrlo unosan biznis koji donosi golemi profit pa ga se mafija, makroi i svodnici ni pod koju cijenu ne žele odreći.
U izvješću Amnesty Internationala navodi se da su pripadnici misije UN-a na Kosovu i mirovnih snaga KFOR-a pridonijeli širenju trafficinga na području Balkana. Od lipnja 2003. do lipnja 2004. identificirane su 5.203 žrtve trgovine ljudima na području BiH, Albanije, Srbije i Crne Gore te Rumunjske. Stvarna je brojka, zasigurno, nekoliko puta veća.
Albanija je s 43% vodeća zemlja u trafficingu, slijede Rumunjska, Moldavija, Bugarska – kao zemlje podrijetla, a BiH, Kosovo, Makedonija, Srbija i Crna Gora odredišne su i tranzitne zemlje. Prema procjeni dobrih poznavatelja te problematike, samo u BiH ima oko 4.000 domaćih i stranih prostitutki, među kojima je pozamašan broj žrtava trafficinga.
U Hrvatskoj, koja je zasada zemlja tranzita, a vrlo rijetko i odredišta, ima strankinja (Moldavke, Poljakinje, Rumunjke, Ruskinje, Ukrajinke…) koje su uključene u prostituciju u organizaciji pojedinih kriminalnih ljudi, koji ih nemilosrdno i beskrupulozno iskorištavaju.
U 2002. godini bilo je 5.415 ilegalnih prelazaka naše granice, a u 2003. zabilježen je pad za 25%, odnosno u prekršaju je uhićeno 4.311 osoba. Među njima bilo je 556 žena, od kojih bi neke, da nisu uhićene, zasigurno postale plijenom svodnika i dospjele u prostituciju.
Naša je policija 2002. otkrila 34 žrtve trafficinga, među kojima je bilo 7 Hrvatica. Godine 2003. podneseno je 8 kaznenih prijava za trafficing; u 2004. u Hrvatskoj je identificirano 17 žrtava trafficinga s jugoistoka Europe – iz Bosne i Hercegovine, Moldavije i Ukrajine.
Od 2002. djeluje Povjerenstvo za suzbijanje trgovine ljudima, izrađen je Nacionalni plan i strategija borbe protiv trafficinga. Naša je policija stručno, tehnički i kadrovski dobro opremljena i, u suradnji s Interpolom, vodi uspješne bitke protiv tog ljudskog i društvenog zla koje ženama i djeci nameće ropstvo, narušava ljudsko dostojanstvo, zadaje tešku patnju, bol i očajanje, a pojedinim svodnicima, makroima i međunarodnoj mafiji donosi pravo bogatstvo.
Borba se protiv trgovine ljudima mora voditi na svim područjima i segmentima, od zemalja podrijetla, preko tranzitnih država do zemalja boravka. Zakaže li samo jedno od tih područja, lanac se neće moći prekinuti, ni žrtve spasiti, niti počinitelji procesuirati i primjereno kazniti.
Hrvatski ured, osim planom predviđenih aktivnosti i zadaća, priprema kampanju koja će biti usmjerena ne samo na svodnike i prostitutke, nego i na potencijalne korisnike njihovih usluga, a u suradnji s Interpolom i policijama drugih zemalja uništavati mreže trafficinga.
Nije dovoljno apelirati samo na moralne i etičke norme, deklarativno se izjašnjavati protiv trgovine ljudima i djecom, njihova pretvaranja u roblje i prostitutke, već valja odlučno djelovati na potencijalne opasnosti i njezine izvore, kidati lance trafficinga, otkrivati trgovce ženama i maloljetnicama pa pojavu spriječiti u samom začetku, prije nego što se počne širiti.
U posljednje vrijeme trgovina mladim osobama, djecom i ženama u vidnom je porastu. To je bilo razlogom da se, izmjenom i dopunom Kaznenog zakona RH, pooštre mjere protiv trafficinga. Članak 175. za trgovanje ljudima i ropstvo propisuje kaznu zatvora od 1 do 10 godina, a u slučaju da su žrtve djeca ili maloljetnice, počinitelju se može izreći zatvor od 3 do 15 godina.
Kako spasiti žrtvu i otkriti počinitelja
Trafficing je teško zaustaviti jer je to jedan od, istina izuzetno rizičnih, ali najunosnijih poslova. On beskrupuloznim kriminalcima donosi visoku dobit. Teško im je ući u trag i doći do informacija koje bi ukazivale na trgovinu ljudima i pomoću njih otkriti trafficing.
Djevojke nemaju mogućnost da se same izbave iz dužničkog odnosa. Ne mogu pobjeći ni prijaviti se policiji jer su pod stalnim nadzorom, često zatvorene u «četiri zida» u kojima, čak i pod prijetnjom smrti, pružaju seksualne usluge muškarcima koje im gazda pronalazi i šalje. Žrtve su zaplašene, ucijenjene, nerijetko premlaćivane, silovane, drogirane. Neznanje jezika dotične zemlje dodatni je problem, koji čitavu situaciju čini još težom i bezizlaznijom.
Ako poneka uspije pobjeći, mora se javiti prvom policajcu ili ambasadi, gdje će dobiti potrebnu pravnu, psihološku, medicinsku i svaku drugu pomoć te biti vraćena u domovinu.
