UMJETNOST ŽIVLJENJA
 
ČOVJEK SE RAĐA TRI PUTA
 
Činjenica je da se «bolji život» mora graditi. Gradimo ga idući iz iskustva u iskustvo, ma kakvo ono bilo. Svi mi na svijet dolazimo dramatično, s tišim ili glasnijim krikom. Time dajemo svima do znanja da postojimo i da krećemo u borbu za život.
 
 
Topla majčina utroba bila nam je tijesna za dalji duhovni i tjelesni rast, porođajem smo izišli van, a kako će naš život dalje teći zavisi od mnogo čimbenika, kao npr. od psihofizičke kondicije s kojom smo rođeni, načina na koji smo rođeni, kako smo njegovani kao bebe, od kvalitete odnosa s majkom, a potom s ocem i sa svim drugima koji su nas podizali, od uvjeta u kojima smo rasli i razvijali se, od opće atmosfere porodičnih odnosa, od načina obrazovanja i stvaranja osnovnih životnih stavova koje smo sami stvorili na osnovi ranih iskustava, a kasnije od stavova koje su nam ugradili roditelji, a potom i društvo preko učitelja. Naš život zavisi od svega toga i treba ga proživjeti na najbolji mogući način. Život je nekome skloniji, s više radosti i cvijeća na životnoj stazi, a nekima s više patnji, trnja i boli. Tko ne proživi prošlost, osuđen je na ponavljanje. Priroda ima svoje zakone i, dok smo mali i nesposobni za samostalan život, ona nas štiti na različite načine, kao npr. psihološkim mehanizmima obrane, koji nas čuvaju od prejakih duševnih boli, koje nam život nanosi od namjernih i nenamjernih, svjesnih i nesvjesnih, tjelesnih i duševnih ranjavanja od onih od kojih zavisimo. Kad odrastemo, imamo svoje iskustvo, svjesne i nesvjesne stavove, koji nam omogućavaju da lakše ili teže odemo dalje. Zavisno od najranijih iskustava i na njima zasnovanih osnovnih stavova i osjećanja, gradimo svoj odnos prema sebi, prema porodici, prema prijateljima, prema okolini. Oni koji imaju bazične stavove da je život lijep, da su oni dobri i da su drugi dobronamjerni, grade svoje odnose drugačije od onih koji smatraju da je život patnja, da su oni loši i da su drugi zli. Osnovni stavovi stvoreni su na ranom životnom iskustvu, a služe kao stepenice i kao orijentiri u životu. Oni imaju potrebu da se potvrđuju kroz iskustvo i tako nam uljepšavaju ili zagorčavaju život dok ih ne osvijestimo. “Novac ide na novac, bogatstvo na bogatstvo, a bijeda na bijedu, nijedna nesreća nikad ne dolazi sama” - istine su, izvori mudrosti o prirodi, stavovima s kojima se krećemo kroz život. Ono u što vjerujemo i dešava nam se. Krug određenog stila življenja nastavlja se iz generacije u generaciju zbog dugog hoda po kružnoj stazi bazičnog stava. Neki se tvrdoglavo drže svojih stavova iako im oni donose nezadovoljstvo, tjelesne i duševne boli, životne neuspjehe i razočaranja. Da bi nam život bio bolji, moramo sagledati sebe, vidjeti da li su nam stavovi konstruktivni ili destruktivni, da li zbog njih napredujemo u životu ili stagniramo, da li su nabijeni pozitivnim ili negativnim emocijama i reakcijama, da li oni imaju onu vrijednost, važnost i značenje, koje su imali dok smo bili mali, kad smo ih stvarali, ili na njima istrajavamo iako su nerealni i nefunkcionalni u sadašnjem životu, dok želimo kroz njih živjeti svoj život opterećen prošlošću i da budemo u pravu, ili da ga prihvatimo onakvim kakav zapravo jest iz trenutka u trenutak, iz situacije u situaciju.
 
 
ŽIVOT JE PROMJENLJIV I RAZNOVRSTAN
 
Život je promjenljiv, i lijep je, i ružan, i veseo, i tužan, i težak, i lak, i ne da se staviti u okove. Život je tijek, a stav je okov za život i vrlo često izraz jednog, davnog, bolnog iskustva, koje smo potisnuli, zaboravili i uramili. Koliko god je on štit od starog zaboravljenog bola, on je izvor bola kroz ponavljanje sličnih, manje strašnih iskustava i time je on okov za spontan i pun život. Sami moramo otkriti koliko nam naši stavovi koriste ili štete u ostvarenju punoće i radosti življenja. Borba je sastavni dio života, a život je ono što od njega učinimo. Kako ga shvaćamo, tako i živimo. Kakve stavove imamo o njemu i sebi, tako prolazimo u životu. Ako o životu imamo čvrste, betonske, okorjele stavove, teško se probijamo kroz život, jer on se ne da uhvatiti ni u jedan stav. On teče, mijenja se, pulzira, raznovrstan je, šarolik i pun mogućnosti, pa oni što se čvrsto drže nekog stava (pozitivnog ili negativnog), ne žive, ne trče trku života, ne pulziraju u njegovom ritmu; oni su okamine, fosili, zarobljeni u sjećanju, ne žive sadašnjost, već prošlost, ne uklapaju se u tijekove života, vrte stari film pa imaju utisak da život teče bez njih i pored njih. Oni ne žive, ne rastu, ne razvijaju se, boje se života kojemu se ne prepuštaju niti prilagođavaju. Oni su živi mrtvaci. Potreba za sigurnošću jedna je od najjačih ljudskih potreba i istovremeno jedna od najvećih prepreka u životu. Zbog nje činimo razne gluposti i ispadamo smiješni, jer život čini neizvjesnost, a ne sigurnost. Potreba za sigurnošću stalno se u nama bori s potrebom za promjenom, koja nas plaši. Na nama je izbor: da li ćemo se držati nekih stavova, koji nam daju osjećaj sigurnosti i tako ćemo statirati u životu, trpeći niz neizbježnih frustracija zbog takvog načina života, ili ćemo energiju potrošiti rješavajući pitanje hoću – neću, ili ćemo donijeti odluku da hrabro idemo kroz život, poštujući i uklapajući se u neminovnost promjena.
 
 
BEZ RIZIKA NEMA USPJEHA NI NAPRETKA
 
Bez hrabrosti da krenemo u rizik i oprobamo se u nečemu novom nema ni osobnog napretka, razvoja ni uspjeha. Kako nas nepoznato plaši, tako nam otvara i mogućnosti: ako ne pokušamo, nikad nećemo saznati što smo i koliko mogli učiniti i uživati u životu. Ponekad nas neka muka, teškoća i zlo natjeraju da skupimo hrabrost, da donesemo odluku, da učinimo nove pokrete usprkos neizvjesnosti, i tada nam se otkrivaju naše skrivene moći i sposobnosti. Tako su naše muke i nedaće postale naši učitelji i pokretači života, jer nikad se ne zna zašto je nešto dobro. Život je želja za životom i pun je mogućnosti i onda kada nama i ne izgleda baš tako. Oni što od života traže previše, nerealni su i nezahvalni, izlažu se riziku razočaranja i nepotrebnog uzrujavanja, odbijaju od sebe prijatelje, jer očekuju da će se događaji u njihovom životu odvijati na predvidiv način te da će se drugi ljudi ponašati u skladu s njihovim željama i planovima, a kada od toga nema ništa, obuzme ih jad i savlada stres. Kada te osobe smanje svoja očekivanja, posao i život postanu im lakši. Očekivanja koja se ne događaju po planu neće ih dotući u nesporazumima i sukobima mišljenja, neće reagirati negativno, bit će pribrani pa će riješiti ono što ih muči i živcira; nešto što treba, zaboravit će i potražiti drugačiji način rješavanja problema. Važno je znati da je život raznolik i šaren, ne ide “po špagi”, a ljudi su različiti po prirodi, pa svatko isti problem shvaća i tretira na drugačiji način, a kada se desi nekakav nesporazum, nisu svi u jednakoj pregovaračkoj poziciji.
 
 
ŽIVOT JE ONO ŠTO NAM SE DOGAĐA
 
Bez strasti, interesa i ljubavi prema nekom zanimanju ne može se potpuno živjeti. Neki ljudi vole pecanje, drugi pijacu, treći troše vrijeme pored TV-ekrana, četvrti vole sportska natjecanja. Svi oni pasivno primaju život. Starenjem, srca se polako pune bolom, rezignacijom, besmislom, a to se amortizira pretjeranim spavanjem i prejedanjem – jedinim kanalima životne radosti. Neki ljudi utapaju patnju i bol u alkoholu ili drogi, pa su tako mučeni osjećajem krivice, zbog osude većine, koja lažno ističe superiornost svog vrijednosnog sistema. Antoni De Melo rekao je da je život ono što nam se događa dok smo mi zaokupljeni nekim drugim planovima. Takav život nema smisla ako ga sagledavamo u rasponu od nešto više od sedamdesetak godina koliko u prosjeku traje život sadašnjeg čovjeka. Oni se pitaju kako im je iscurilo vrijeme, strasne nade i zavide djeci kad ih vide kako radosno jure po parku i hrabro idu iz avanture u avanturu i stječu nova iskustva. Po psiholozima, čovjek se rađa tri puta u jednom životu: prvi put rađa se iz maternice svoje majke, drugi put iz maternice društva, a treći se put rađa iz maternice svoga ega.
Svaki čovjek voli stvarati, izražavati svoju kreativnost kroz pisanje, klesanje, komponiranje, slikanje, igranje nogometa, košarke, rukometa, vaterpola itd. To je priznavanje vlastite želje za nesputanim stvaranjem, ali kod većine ljudi prisutna je nemoć stvaranja. Otkuda takav raskorak između naših želja za stvaranjem i onoga što se stvarno dešava na polju našeg izražavanja? Iako nas patnja prati od prvog krika kroz život i zatvara više ili manje kanale izražavanja našeg bića, neki su stvaraoci, noseći neizmjernu bol u sebi, ipak bili uspješni na kreativnom planu.
 
 
BOL JE PRISUTNA IZ VREMENA RAĐANJA
 
Bol nam se javlja u sadašnjosti, a kada je potisnemo u prošlost, pretvara se u strah od ponavljanja boli i postaje sjenka boli, tajni mehanizam zatvaranja pred izazovima koje život pred nas svakodnevno postavlja, a taj proces počinje rođenjem i ne prestaje cijeloga života. Bol je prisutna iz vremena rađanja, iz prvih bolnih fascinacija prilikom dolaska na svijet, u kome je patnja rastopljena i sveprisutna kao sol u oceanu. Djeca u najranijoj mladosti nisu prepunila rezervoare boli, pa su spontana, veoma radoznala, obožavaju igru u svakom obliku, bezazlena su, imaju više dobronamjernosti nego zlobe upućene drugima. Odrastanjem pune se rezervoari boli, jer se intenziviraju bolni društveni kontakti. Strah od društvene osude ili vrednovanja kao suptilnog oblika osude jedan je od najdublje ukorijenjenih društvenih strahova. On paralizira gotovo svaku ljudsku kreativnost, a pogotovo onu koja se odvija pod budnim okom javnosti i prepreka je razvoju ljudskih potencijala. Svaki je čovjek odgovoran za svoj strah, a ne društvo, jer je u svakom čovjeku ugrađen mehanizam za natjecanje, za suprotstavljanje drugim ljudima, jer u borbi za opstanak protivnici ili suparnici su ti koji ugrožavaju osobne interese, pa se njima pripisuju nesuradničke namjere i zlonamjernosti, a to je poznati mehanizam projekcije svojih motiva drugima: “nisam ja njihov, nego su oni moji protivnici”.
Kada čovjek misli ružno o drugima i poduzima neprijateljske akcije protiv njih, to kao posljedicu proizvodi strah od osvete. Sebičnost je konstanta u ljudskom životu i agresivnost je stalna aktivnost u međuljudskim odnosima, koja uvijek rađa strah, koji je tamna strana bilo koje ličnosti. Nemir, strepnja, briga, očaj, mržnja, kritika, reuma u kostima, bol u želucu i svađa oblici su straha koji se materijalizira u obliku otjelotvorenog bola. Strah je naša druga priroda, koja regulira sve naše postupke i stilove življenja. Strah od bližnjeg svog određuje naše ponašanje i izbor socijalnih vrijednosti prema kojima se orijentiramo, usvajamo ih ili odbacujemo. Većina ljudi nikada ne prevladava socijalne strahove, nikad se nisu rodili iz svoje socijalne maternice, odlaze iz ovog života prazni, s gorčinom neispunjenih želja.
 
 
STRAH SPRJEČAVA NAŠU KREATIVNOST
 

Što nas sprječava u kreativnom izražavanju i komunikaciji sa svijetom? To je samo strah, strah! Ne možete se osloboditi straha i ući u svijet kreativnosti dok ne razumijete taj začarani krug Ja – Ti. Ja sam ja, Ti je društvo, netko drugi. Dokle za svoje nevolje proglašavamo krivim društvo, dotle se vrtimo u tom začaranom krugu. Društvo je samo površina, ekran na koji projiciramo sve svoje mane, slabosti i zablude. Ja je jedini krivac za sve osobne neuspjehe. Tko to razumije, taj se rodio iz maternice svog ega, zaista se rodio i može početi izražavati svoju istinsku kreativnost. Čovjek okovan strahom ne može biti kreativan jer prisilan rad nije stvaralaštvo, već mučenje i lagano odumiranje. Mi se plašimo osude jer smo osudili druge, proglasili ih svojim neprijateljima. Svijet je za nas bojno polje borbe na život i smrt, na pobjedu i poraz, na uspjeh i neuspjeh, na “ja sam bolji od tebe”. Kad počnemo živjeti život pun ljubavi, bez pritajenog motiva natjecanja i pobjeđivanja, tada se rađamo iz maternice svog ega i otvaramo svoje kanale stvaralaštva, kreacije i izražavanja sebe. Kada niste motivirani da druge povrijedite, možete raditi sve: učiti strane jezike, voziti bicikl, ići u kino ili kazalište, pogledati kakvu utakmicu ili koncert, učiti svirati gitaru, pjevati, ići u crkvu itd. Požurite da polako otvarate svoje biće, da vas smrt ne iznenadi kao što je Horge Luis Borges pjevao u

“Trenucima”:
“Kada bih mogao svoj život ponovo proživjeti,
pokušao bih u sljedećem napraviti više grešaka,
ne bih se trudio biti tako savršen, opustio bih se više.
Bio bih gluplji nego što bijah,
zaista vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatio.
Bio bih manje čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima,
više putovao,
više sutona promatrao, na više planina se popeo,
više rijeka preplivao.
Išao bih na još više mjesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba, a više sladoleda,
imao više stvarnih,
a manje izmišljenih problema.
Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive
svaki minut svog života.
Imao sam jasno i časaka radosti,
ali kada bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima,
jer ako ne znate život je od toga sačinjen.
Od trenova, samo nemoj propuštati Sada.
Ja sam bio od onih što nikad nigdje nisu išli
bez toplomjera, termofora, kišobrana i padobrana.
Kad bih opet mogao živjeti,
lakše bih putovao.
Kad bih ponovo mogao živjeti,
s proljeća bih počeo bosonog hodati
i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona promatrao
i s više se djece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao,
ali vidite imam 85 godina i znam da umirem.”
 
 
TRAŽIMO U ŽIVOTU LIJEPU STRANU STVARNOSTI
 
Svaka neprilika, problem ili bolest prilika je da nešto naučimo o sebi i da se, uz pomoć tih iskustava i te mudrosti, ubuduće lakše nosimo sa životnim okolnostima, jer svaka situacija i svaka osoba imaju svoje lice i naličje, vrline i mane, ljepote i ružnoće. Obraćanje pažnje samo i uvijek na ružnu stranu stvarnosti rađa i ružna osjećanja, a ona truju našu dušu i tijelo, zato trebamo obraćati pažnju na lijepu stranu stvarnosti, što rađa lijepa osjećanja, koja su prirodni eliksir zdravlja. Što treba činiti ako smo već puni važnih iskustava i utisaka, puni negativne energije: bijesa, mržnje, zavisti, ljubomore, agresivnosti?
Smijeh rješava te probleme vrlo uspješno. Neki ljudi pričaju, pišu ili slušaju tuđe viceve, aforizme, grafite, humoreske, i smiju se, smiju i tako se na socijalno prihvatljiv način oslobađaju agresije, izražavaju svoju superiornost bez omalovažavanja određenih osoba, autoriteta, institucija, pripadnika određenih socijalnih grupa, izražavaju svoju potisnutu seksualnost ili se brane od teške i ružne stvarnosti i prevladavaju svoje konflikte, mane i muke. Humor je sigurnosni ventil kojim se djelomično prazni nagomilana negativna energija. Ljudi tako osiguravaju duhovnu ravnotežu i oslobađaju se potisnutog nagona. Vic je relaksacija kod prevelike psihičke napetosti zbog trenutnog uzbuđenja ili zbog dugotrajnog potiskivanja izvjesnih nedopuštenih želja. Smijeh je lijek koji okrepljuje i dušu i tijelo.
 
 
Dr. Petar Radaković