KOCKANJE – VRLO RIZIČNO PONAŠANJE
 
KAD NE ZNAŠ REĆI NE
 
Nije izgubio onaj tko je izgubio,
već onaj tko hoće izgubljeno vratiti!
Talijanska poslovica
 
 
Kockanje (hazard) igra je na sreću, u velike novce. Kockati znači “staviti sve na kocku, pa što sreća donese, igrati se slučajem”. Sklonost kockanju poremećaj je navika i nagona.
Od prapovijesti, kroz sva razdoblja razvitka, u svim civilizacijama, kulturama i društvenim uređenjima, ljudi su koristili igre na sreću i kockanje kao oblik rekreacije, zabave i lake zarade. Tijekom vremena usavršavan je sustav igara, mijenjana su pravila igre, kreirane nove igre, uvedeni suvremeni aparati, strojevi i tehnologije, mijenjao se odnos prema kocki.
Danas pod pojmom kockanja podrazumijevamo skup raznovrsnih igara, ponašanja i aktivnosti usmjerenih na veći novčani dobitak kroz igru na sreću. Ono je postalo biznisom. Ulog može biti malen, primjerice desetak kuna, ali i nekoliko tisuća dolara. Kockanje uvijek uključuje golem rizik uloženog novca, ali i mogućnost dobitka višestruko veće vrijednosti.
Valja razlikovati tzv. društvene kockare, koji igraju radi zabave, uz simbolične uloge (jedna kuna), od patološko-ovisničkog kockanja onih koji se kockom bave u obliku zanata.
U društveno kockanje svrstavamo sve oblike igre na sreću koji služe isključivo za razonodu i zabavu u slobodnom vremenu, a ulozi su simbolični. Oni su zainteresirani za kocku, rado posjećuju mjesta gdje se kocka, promatraju igru, često s prijateljima zaigraju, ali nikad to ne čine s nepoznatima, ne hazardiraju i ne gube niti dobivaju veće sume novca.
Patološko kockanje specijalan je način bijega od problema. Osoba je obuzeta porivom kockanja i nije u stanju prestati do posljednjeg novčića. To je hazardiranje iz kompulzivne potrebe, strasti, ovisnosti i želje da se lako i brzo obogati; hazardira se do zadnje kune.
 
 
A DUG RASTE
 
Na temelju osobnih obilježja, motivacije, stavova, ponašanja, vještine igranja, rizika pri ulaganju, uzbuđenosti pri očekivanju dobitka, reagiranja pri većem gubitku i uključenosti ega, Žarković-Palijan i suradnici (2001.) navode sljedećih šest osnovnih tipova kockara:
1. društveni (socijalni) kockar,
2. ozbiljni društveni kockar,
3. problem-kockar,
4. patološki kockar,
5. profesionalni kockar,
6. kriminalni (varalica) kockar.

1. DRUŠTVENI (SOCIJALNI) KOCKAR osoba je koja radi društva, zadovoljstva, razonode i rekreacije, u slobodno vrijeme, povremeno kocka uz mali ulog. Važno je istaknuti da samo manji dio slobodnog vremena troši na kockanje. Glavni motiv nije mu dobitak novca, nego zabava i osjećaj pobjede. Pobjednici malo zadirkuju gubitnike (to je sastavni dio igre), a dobivenim novcem počaste društvo. Ne zadužuju se, niti se odlučuju da narednih dana vrate izgubljeni novac. Gubili ili dobivali, sudjeluju sumom novca koju su unaprijed dogovorili.
Kad osjete potrebu za nastavak igre i povratak izgubljenog novca, odustaju od igre dok ih taj nagon ne prestane progoniti. Ako ne uspiju, postaju ozbiljni društveni kockari.
2. OZBILJNI DRUŠTVENI KOCKARI nalaze u hazardnim igrama osnovni oblik zabave i rekreacije. Sve slobodno vrijeme provode u kockanju. Iako često kockaju, drže se unaprijed određenih eventualnih gubitaka. Dobivali ili gubili, ne povećavaju niti ne smanjuju dogovoreni ulog. Svi se toga drže, gubitnik ustupa mjesto drugom igraču i nastavlja zdušno promatrati. S obzirom na veći broj gubitnika i izmjene igrača, pojedinac ponekad osvoji velik dobitak. Ako stekne uvjerenje da većim ulaganjem može dobiti više, lako prelazi u problem-kockara.
3. PROBLEM-KOCKARI u početku su oprezni, taktiziraju, a kad ih obuzme kockarska strast, odustaju od vlastitih kriterija i potpuno se predaju kocki. Kad dobivaju, povećavaju ulog da bi dobili još više, a kad gube, čine to isto da bi vratili izgubljeno. Oni ugrožavaju sebe, svoju djecu i obitelj jer često prokockaju plaću ili se puno zaduže. Izmjene gubitaka i dobitaka stalne su. Svaki gubitak budi nadu u povratak uloženog, a s dobitkom, osobito većim, njegovi apetiti i očekivanja rastu. Ta promjena ponašanja i pohlepa postupno ga transformiraju u patološkog kockara. Problem-kockari najčešće imaju povećan rizik od raznih psihijatrijskih poremećaja i antisocijalnih poremećaja osobnosti, skloni su zloporabi i ovisnosti o duhanu, alkoholu i drogama. U nadi i uvjerenju da će im se kockarska sreća “osmjehnuti” i da će dobiti velik novac, skloni su pronevjeri i zaduživanju kod raznih lihvara, očekujući dobitak kojim će podmiriti svoja dugovanja. Kad ih sreća “iznevjeri”, pojedinci počine samoubojstvo.
4. PATOLOŠKI KOCKARI osobe su s kompulzivnom potrebom kockanja. Ne mogu obuzdati svoj poriv i nagon za kockom. Kad gube, uvjereni su u dobitak već u sljedećoj partiji, a kad dobivaju, drže da je to uvod u pravo bogatstvo. U prvom slučaju srljaju u dugove, a u drugom gube i ono što su već “imali u džepu”. Ne misle na obitelj. Obuzeti kockarskom strašću, zanosom igre i iluzijom o velikom dobitku, pojedinci ulažu i obično gube cijelo imanje.
5. PROFESIONALNI KOCKARI kockom se bave u obliku zanata i to im je glavni izvor prihoda. Obično su dobro ovladali “zanatom” i slove za vrsne kockare. Kad čuju za osobe koje imaju novac i da su, usto, voljne kockati, stoje im na “usluzi” i brzo im “isprazne” džepove. Oni u pravilu rade s gotovinom. Čekovi, priznanice, vrijednosni papiri manje ih zanimaju.
Ponekad zaigraju u “sve ili ništa” i izgube sve. Tada počnu varati da bi vratili dugove. Budu li otkriveni, svoju pohlepu mogu platiti životom jer suparnici ubijaju bez milosti.
6. KRIMINALNI KOCKARI (VARALICE) u osnovi su osobe s disocijalnim poremećajem osobnosti. Za razliku od drugih tipova kockara, oni nemaju namjeru ponovo ulagati u kockanje novac koji su dobili ilegalnim ili kriminalnim načinom kockanja. Njihovo ponašanje često ima više veze s prevarom nego s kockanjem - kažu dr. Žarković-Palijan i suradnici u studiji “Neki forenzičko-psihijatrijski aspekti kockanja”.
Neka istraživanja pokazuju da oko 20% odraslih osoba povremeno kocka, a među adolescentima takvih je 1-3%, te da ima 1-2% patoloških i 2-3% problem-kockara.

 
 
DO POSLJEDNJE KUNE
 

Na kockare se gledalo kao na moralno deformirane ljude, a kockanje se držalo socijalnim problemom. Danas im se pripisuje patološko obilježje, a hazard spada u medicinske probleme i definira se po međunarodnoj klasifikaciji bolesti i dijagnostičkim kriterijima.
Prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti, kockanje se tretira kao:
1. kockanje i klađenje koje proizlazi iz načina života,
2. patološka sklonost kockanju koja predstavlja poremećaj nagona i navika, koja se kompulzivno i opetovano ponavlja okupirajući cijelo njegovo biće na štetu socijalnih, radnih, materijalnih, obiteljskih, zdravstvenih i etičkih vrijednosti.


Prema dijagnostičkim kriterijima, da bismo neko kockanje mogli definirati kao patološko ponašanje, ono se mora pokazivati u najmanje pet od ovih deset simptoma:
1. zaokupljenost kockanjem (npr. zaokupljenost prepričavanjem prošlih kockarskih događaja ili natjecanja, planiranjem budućih kockarskih pothvata ili smišljanjem načina da se dođe do novca za kockanje);
2. potrebni su sve veći ulozi ili rizici kako bi se postigla željena razina uzbuđenja;
3. ponovljeni napori da se kontroliraju, smanje kockanje ili prestanu s njim;
4. nemir i razdražljivost s pokušajem smanjivanja ili prestanka kockanja;
5. kockanje je način bijega od problema ili umanjivanja disforičnog raspoloženja (npr. osjećaja bespomoćnosti, krivnje, anksioznosti ili depresije);
6. nakon gubitka novca na kockanju, često se vraćaju sljedećeg dana kako bi ga nadoknadili (lov na dugove);
7. Lažu članovima obitelji, terapeutu ili prijateljima kako bi sakrili stupanj uvučenosti u kockanje;
8. nezakonita djela, kao što su krivotvorenje, prijevara, krađa ili pronevjera, kako bi financirali kockanje;
9. ugrožavanje ili gubitak važne veze, posla, obrazovne ili poslovne mogućnosti zbog kockanja;
10. oslanjaju se na druge za nabavljanje novca kojim bi olakšali očajnu financijsku situaciju prouzročenu kockanjem.

Tu ne pomaže tuđe ni vlastito iskustvo. Iako je stotinu puta izgubio, ponovno će sjesti za kockarski stol, spreman prokockati i posljednju kunu, uvjeren da će dobiti. Ne razmišlja o obitelji i vlastitoj budućnosti. Opsjednut je kockom i velikim dobitkom, koji mu je – kako to kockari kažu – “više puta za dlaku izmakao, ali sad neće”. I opet mu “za dlaku” izmakne, a on nikako da shvati svoju bijednu situaciju i neodgovoran odnos prema obitelji i samomu sebi.
Uzroci kockarskog ponašanja nisu dovoljno poznati, istraženi niti protumačeni. Preokupacija i poriv za kockanjem porastu u vrijeme stresnih situacija i gotovo ih je nemoguće kontrolirati. Kad patološkog kockara obuzme strast za hazardom, poglavito ako stvori lažnu nadu u golem dobitak, spreman je, kad prokocka sav novac, kuću uložiti. Bez obzira na sve posljedice (gubitak svih materijalnih dobara, raspad braka, obitelji), nastavlja kockati još većim žarom. Kockari počesto riskiraju svoj posao, upuštaju se u dugove, pronevjere, pljačke i druge kriminalne radnje, a kad sve izgube, pojedinci se odluče na samoubojstvo.

 
 
Mr.sc. Ivica Stanić