LAVOSLAV (LEOPOLD) RUŽIČKA – PRVI HRVATSKI NOBELOVAC
Ružička
je rođen u Vukovaru, 1887. godine. Za tadašnju Austro-Ugarsku Monarhiju
nije neobično da mu je u krsnom listu upisano ime Leopold, na hrvatskome
Lavoslav. Opću je naobrazbu stekao u Osijeku. Diplomirao je kemiju u Njemačkoj,
na Tehničkoj visokoj školi u gradu Karlsruhe, gdje je stekao i doktorski
naslov. Tamo je bio asistent do 1916. Te godine prelazi u Zürich u Švicarskoj.
Tamo je na Saveznoj tehničkoj visokoj školi habilitirao za docenta organske
kemije, a docenturu je obranio i na Univerzitetu u Zürichu. Naslov redovnog
profesora kemije dobio je 1923., na Saveznoj tehničkoj visokoj školi u Zürichu.
Na poziv Univerziteta u Utrechtu, u Nizozemskoj, bio je tamo redovni profesor
kemije i šef Katedre za organsku kemiju 1926.-1929. Od 1929. opet je u Zürichu,
kada je preuzeo mjesto šefa Katedre organske kemije i vodstvo Laboratorija
za organsku kemiju Savezne tehničke visoke škole. Nobelovu nagradu za kemiju
dobio je, kao prvi Hrvat, 1939. godine za istraživanje muških spolnih hormona
i za sintezu testosterona. Umro je u Zürichu, u Mammernu, 1976. godine.Ružička je neko vrijeme radio, i bio dioničar, u laboratoriju tvornice parfema u Ženevi. Tamo se bavio prirodnim kemijskim spojevima, osobito fiziološki aktivnim i mirisnim tvarima. Dao je značajan doprinos kemiji mirisa, sintetizirao umjetne mirise, spojeve s velikim brojem članova u prstenu kemijske strukture. Tada je dodatak vrhunskim parfemima bio mošus, produkt spolnih hormona tibetanske mačke cibetonke. Mošus je bio vrlo skup jer se teško nabavljao, u ograničenim količinama. Njegova je kemijska struktura, otkrio je Ružička, sličila strukturi holesterina, koji se kemijski strukturno ubraja u steroide. Ružička je uspio sintetizirati umjetni mošus. Time je njegova tvornica parfema gdje je radio dobila materijal koji je dodavala u skupocjeni parfem, a uz znatno manju cijenu. Objasnivši kemijsku strukturu muških spolnih hormona aldosterona, pa testosterona, vidio je da su kemijske strukture slične holesterinu, tj. steroidima. Odatle je bio lak put za onoga koji zna misliti i voli raditi, do sinteze osnovnog muškog spolnog hormona testosterona. To je bio prvi umjetno sintetizirani hormon, što je bilo dovoljno za Nobelovu nagradu. Tako je kemičaru uspjelo postići otkriće koje je važnije u medicini nego u kemiji. Naravno da je nastavio proučavati vezu između kemijske konstitucije i fiziološkog djelovanja hormona, ne samo testosterona.
