Poremećaj hormona
Smjene plus i minus faza
Svaki poremećaj endokrinih i metaboličkih procesa, nutritivni deficiti ili
urođene aberacije metabolizma mogu izazvati psihičke poremećaje. Poznato je
da tjelesni poremećaji i bolesti utječu na raspoloženje i na druge psihičke
funkcije te da, s druge strane, burna emocionalna proživljavanja mogu izazvati
funkcionalne poremećaje pojedinih organa i organskih sustava.
Hormonalne promjene, sa svoje strane, utječu na centralni živčani sustav i oblikuju ponašanje pojedinca, što može u povratnom djelovanju izazvati dalje promjene u lučenju hormona.
1. Lučenje kortizola u nekih je depresivnih bolesnika povećano i do dva puta; lučenje hormona rasta, nakon inzulinom izazvane hipoglikemije ili kao odgovor na primjenu klonidina, poremećeno je kod depresije.
2. Lučenje tiroidnog hormona nakon aplikacije TSH umanjeno je kod depresije.
3. Kod žena, česte depresije poslije poroda ukazuju na poremećenu ravnotežu spolnih hormona, što rezultira promjenama raspoloženja.
Depresivni bolesnici često govore o lošim životnim iskustvima, događajima nekoliko mjeseci prije pojave depresije. Oko 80% njih opisuje uvjetovanost depresije životnim događajima. Očito je da dugotrajne životne teškoće, stanja beznađa, bezizlaznosti, nedostatak podrške članova obitelji i društva mogu znatno utjecati na pojavu bolesti. Životni događaj može pokrenuti i maničnu epizodu, ali to je manje uočljivo nego kod depresije.
Manični simptomi vide se kod nekih moždanih procesa, naročito tumora čeonog režnja mozga, u toksičnim smetenim stanjima, u endokrinološkim bolestima (kao što su, na primjer, tireotoksikoza, Cushingov sindrom ili hipotireoidizam) te kod nekih virusnih infekcija (AIDS, tuberkuloza).
Budući da se energetski izuzetno troše, manični bolesnici sve više gube na težini. Pojačano im je lučenje znojnih i lojnih žlijezda pa su im lica obično orošena znojem. Nije rijetka pojava povišene tjelesne temperature, naročito kod izrazito agitiranih formi manije. Povišen kolesterol i pojava glukoze u urinu predstavljaju gotovo redovnu pojavu.
Prve znakove poremećaja ukućani su primijetili po tome što je bolesnica odjednom počela govoriti jako glasno, pjevala je i plesala, stalno nešto radila po kući. Otišla bi u trgovinu kupiti namirnice za ručak, ali ručak ne bi skuhala. Noću je veoma slabo spavala, često je ustajala i vrzmala se po kući. Stajala je pored otvorenog prozora i nitko nije mogao proći ulicom da mu ona nešto ne dobaci. Ponašala se raskalašeno. Dok je prala posuđe, vodu je prolijevala po cijeloj kući. Margarinom se mazala po licu i kosi. Počela je pušiti ogromne količine cigareta, ali ni jednu ne bi popušila do kraja, nego povuče dva-tri dima i baci je, ali odmah pripali drugu. Slabo je jela. Traži, recimo, da joj donesu mlijeko, a kada ga donesu, prolije ga po sebi. Nikome oko sebe nije davala mira, tako da su je na kraju morali odvesti u bolnicu.
Četiri godine kasnije bolesnica je imala novu maničku epizodu. I toga je puta povišen ton govora bio prvi znak pogoršanja. Uskoro više nije prestajala pričati, stalno je hodala po kući, palila cigaretu za cigaretom, mnogo je šetala i mršavila. Iskrala bi se iz kuće, trčala po ulici, zadirkivala prolaznike, svađala se, pljuvala ih i vrijeđala. Često se kupala govoreći da joj to paše i smiruje ju. Kada bi je netko pokušao urazumiti ili bi joj sugerirao da ode u bolnicu, postajala je agresivna. Govorila je da će se osvetiti susjedima za neka njihova zlodjela. Dovoljno je, međutim, bilo da joj netko kaže da su susjedi jako dobri i pošteni ljudi, pa da ih i sama bolesnica počne hvaliti na sav glas, istovremeno grubo se šaleći na njihov račun, te ismijavati i sebe, i susjede, i sve što bi samo na čas ušlo u zapanjujuće brzi tijek njenih asocijacija.
Tijekom petnaestak godina od početka bolesti, bolesnica je sedam puta bila hospitalizirana, zbog ponavljanih maničnih šubova. S vremenom su slobodni intervali postajali sve kraći, a u kliničkoj slici, koja je u biti bila vrlo slična, postajao je sve prisutniji praskavo-distrofični ton, koji je gotovo prekrivao osnovni, patološki efekt.
Dijagnostički postupak pokazao je da se kod bolesnice radi o endokrinom poremećaju (štitne i paratireoidnih žlijezda) koji je doveo do psihotičnog stanja.
Maničnog bolesnika treba hospitalizirati da bismo ga poštedjeli daljeg rasipanja novca, gomilanja dugova, prodaje imovine, agresivnih i seksualnih napada, nemilih sukoba s čuvarima javnog reda. Kako su manični bolesnici, u pravilu, nekritični i smatraju da se trenutno nalaze u punoj formi, da nikada nisu bili zdraviji i sposobniji, oni se najčešće moraju prisilno hospitalizirati. Ako je agresivan, maničnog bolesnika treba što prije smiriti. U tim slučajevima pokušaj verbalne intervencije može biti rizičan i nekoristan pa se zbog toga prednost daje fizičkom obuzdavanju i hitnom farmakološkom tretmanu. Bolesnika treba što prije uključiti u program socioterapijskih mjera i postupaka.
Ovo je četvrti boravak bolesnice u psihijatrijskoj klinici. Suprug, koji se nalazi u pratnji bolesnice, daje sljedeće podatke: bolesnica je prije pola godine otpuštena iz psihijatrijske ustanove; osjećala se dobro i korektno obavljala kućne poslove. Dvadesetak dana pred novi prijem iznenada je postala vrlo razdražljiva, počela se žaliti na malaksalost. Govorila je da je nesposobna za bilo kakav posao i da živi u strahu što će s njom na koncu biti. Noću je loše spavala, a po danu stalno tražila da netko bude pored nje jer se bojala da će se nešto loše dogoditi ako ostane sama. S njom se jedino moglo govoriti o njenoj bolesti. Povremeno bi gorko zaplakala. Molila je da je vode na kontrolu, u bolnicu, makar i s najtežim bolesnicima.
U razgovoru, prilikom prijema, bolesnica je sljedećim riječima opisala svoje stanje: sve je bilo dobro do prije dvadesetak dana, a tada sam naglo smalaksala… ne znam što se sa mnom desilo, ali ne mogu ništa raditi, pa ni misliti… sve mi je teško… neka je tuga ušla u mene, a najgori je strah što će biti sa mnom… da li ću se ikada izliječiti, a mislim da neću… bojim se da djeca i muž ostanu bez mene, a dovoljno sam ih i do sada namučila. Noću ne mogu spavati, a danju me jako strah, tako da mi neki trnci stalno prolaze kroz ruke. Vjerujte, nemam snage niti govoriti pa ne mogu ni opisati svoje patnje koje su tako velike. Na pitanje o tome da li pomišlja da sebi oduzme život, bolesnica je dugo vremena šutjela.
Suprug bolesnice ističe da je od 2003. godine, kada su se javili prvi znaci oboljenja, svaki novi napad gubitka raspoloženja bio gotovo isti po karakteru i jačini bolesničinih tegoba. Jedino su sada nešto kraći periodi između napada gubitka raspoloženja, a kada prođu, nije potpuno ista kao što je nekada bila: kao da strah malo zaostaje u njoj.
Kod te su pacijentice depresivna stanja često praćena neuroendokrinim poremećajima, prije svega poremećenim lučenjem hormona prednjeg režnja hipofize i odgovarajućih žlijezda s unutarnjim lučenjem, čiji rad regulira hipotalamusno-hipofizni kompleks, pa kod depresivnih bolesnika izostaje lučenje kortizola.
Kod endogene depresije sreću se vegetativne smetnje i funkcionalne organske tegobe. Tako, osim na opće simptome i znakove, kao što su gubitak apetita, gubitak na težini, bolovi u glavi, mišićima i trbuhu, smanjena napetost kože, usporen puls, pojačano znojenje i dr., depresivni se pacijenti žale na suhoću usta, poremećenu probavu, zatvor stolice, stezanje oko srca, gubljenje daha, impotenciju, poremećaje sna (teško zaspu, san im je površan, rano se bude). Kod endogene depresije može se naći povišen nivo šećera i kolesterola u krvi.
Kod svakog psihičkog poremećaja ili dijagnosticirane bolesti treba pomisliti i na endokrine poremećaje koji bolest mogu uvjetovati.
