Hormonski sustav i duševne smetnje
 
Psiha je osjetljiva biljka
 
Nakon neke stresogene situacije često čujemo “skočio mi adrenalin”; suočeni s uznemirenom ili agresivnom osobom, kažemo “smiri hormone” i sl.
 
 

Svakodnevno koristimo izraz “hormoni”. Koliko znamo o tome što su hormoni, kako djeluju, što djeluje na hormone i kako ćemo prepoznati da je došlo do poremećaja hormona? U kakvoj su vezi duševni život i hormoni, i obrnuto?
Na neka od tih pitanja pokušat ćemo odgovoriti u ovom članku.
Hormoni su kemijske tvari što ih proizvode žlijezde s unutrašnjim lučenjem. Unutrašnje lučenje znači da se hormoni luče direktno u krv, a krv ih raznosi do tkiva ili organa u kojima kontroliraju određene kemijske procese.


Žlijezde s unutrašnjim lučenjem i njihovi hormoni jesu:
1. hipofiza (hormoni koji potiču lučenje u ostalim žlijezdama),
2. štitna žlijezda (tiroksin),
3. nadbubrežna žlijezda (adrenalin, kortikosteroidi),
4. gušterača (inzulin),
5. spolne žlijezde - ženski (estrogeni i progesteron) i muški (testosteron) spolni hormoni.
Hipofiza je kraljica među žlijezdama s unutrašnjim lučenjem. Radi pod utjecajem dijela velikog mozga koji zovemo hipotalamus i kontrolira lučenje hormona u ostalim žlijezdama.

 
 
Veza živčanog i hormonskog sustava
 
Hormonski i živčani sustav kontrolni su sustavi u ljudskom organizmu i tijesno su povezani, međusobno se nadopunjuju i samoreguliraju u zatvorenom krugu:
1. mozak (hipotalamus) šalje naredbe u hipofizu,
2. hipofiza šalje naredbe u druge žlijezde s unutrašnjim lučenjem koje proizvode hormone,
3. hormoni djeluju na određena tkiva ili organe,
4. hormoni istovremeno djeluju i povratno, na hipotalamus, kako bi se zaustavilo pretjerano lučenje hormona.
 
 
Poremećaj rada hormonskog sustava i duševne smetnje
 
Poremećaj rada hormonskog sustava i duševne smetnje možemo promatrati iz dva pravca:
1. primarne bolesti žlijezda s unutrašnjim lučenjem praćene su određenim duševnim smetnjama,
2. primarni duševni poremećaji praćeni su poremećajem u radu žlijezda s unutrašnjim lučenjem.

1. Poremećaj žlijezda s unutrašnjim lučenjem i duševne smetnje
Bolesti žlijezda s unutrašnjim lučenjem (upalne, autoimune, tumori i sl.) uzrokuju povećano ili smanjeno lučenje hormona. Poremećena razina hormona može se očitovati i duševnim smetnjama.

 
 
Poremećaji hormona štitne žlijezde
 
a) Pojačan rad štitne žlijezde (hipertireoza) praćen je tjeskobom, nemirom, nesanicom, gubitkom na težini uz povećan apetit, drhtavicom, lupanjem srca, pojačanim znojenjem, zbrkanošću, osjećajem opće slabosti i sl. Teži psihijatrijski simptomi uključuju oštećenje pamćenja, poremećaj orijentacije u vremenu i prostoru, manično uzbuđenje, nerealne ideje, bez osnove u stvarnosti, i halucinacije.
b) Smanjeno lučenje hormona štitne žlijezde (hipotireoza) uključuje usporeno mišljenje, depresiju, paranoju i halucinacije. Uz psihičke simptome, ide i porast tjelesne težine, dubok glas, podbuhlost lica, nepodnošenje hladnoće itd.
 
 
Poremećaji hormona nadbubrežne žlijezde
 
Najčešće nastaje poremećaj razine kortikosteroida, i to može biti zbog bolesti same žlijezde, ili zbog uzimanja hormona u svrhu liječenja nekih bolesti (npr. reumatske bolesti, zloćudne bolesti, sprečavanje odbacivanja organa nakon transplantacije i sl.), ili pak zbog prestanka uzimanja hormona.
Sniženu razinu kortikosteroida prate blage duševne smetnje, kao apatija, brzo umaranje, razdražljivost i depresija, a mogu se razviti i zbrkanost i nerealne ideje ili halucinacije.
Povišena razina kortikosteroida najčešće vodi u depresiju, praćenu nemirom, uz sklonost samoubojstvu. Čest je poremećaj pamćenja i koncentracije, kao i simptomi slični shizofreniji (nerealne ideje, osjećaj proganjanja, halucinacije).
 
 
Poremećaji hormona hipofize
 
Pored tumora, poremećaji hipofize vide se i u žena nakon poroda koje su izgubile dosta krvi. Zbog gubitka krvi padne tlak, stanice hipofize propadaju pa ona slabo luči. Budući da rad štitne i nadbubrežne žlijezde ovisi o radu hipofize, dolazi do pada razine hormona tih žlijezda. Simptomi se očituju u duševnim smetnjama tipičnim za poremećaj rada tih žlijezda.
 
 
Najčešći poremećaji spolnih hormona
 
Poremećaj ženskih spolnih hormona (estrogena i progesterona) očituje se dobro poznatim premenstrualnim sindromom – PMS, smetnjama vezanim za porod i klimakteričnim tegobama.
Premenstrualni sindrom (PMS) prate razdražljivost, promjenljivo, često depresivno raspoloženje, a koji put i nerealne ideje spram okoline. Za nastanak simptoma odgovorni su estrogen i progesteron, čija razina padne sedam do deset dana prije menstruacije. Oni reguliraju rad stanica u mozgu koje proizvode serotonin, prijenosnik koji je odgovoran za raspoloženje (“hormon sreće”), pa njegov pad uzrokuje depresiju. Poboljšanje stanja postiže se antidepresivima koji podižu razinu serotonina, ili spontano, s početkom menstrualnog krvarenja.
Klimakterij je razdoblje nekoliko godina prije i nakon početka menopauze. Tipičan je pad razine ženskih spolnih hormona i porast hormona hipofize koji potiču rad jajnika. Prateće su psihičke smetnje nesanica, razdražljivost, nervoza, uz valove hladnoće i vrućine, lupanje srca i vrtoglavicu. Poboljšanje se postiže hormonskom terapijom.

2. Primarni duševni poremećaji i poremećaji lučenja hormona
Kod nekih duševnih poremećaja nađen je popratni poremećaj žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem (npr. kod shizofrenije i depresije).
Shizofrenija i depresija duševni su poremećaji nastali zbog narušene funkcije mozga. Činjenica da aktivnost živčanih stanica utječe na rad žlijezda s unutrašnjim lučenjem, a poremećaj lučenja hormona normalizira se lijekovima za liječenje duševnih poremećaja, upućuje na to da poremećaj rada živčanih stanica utječe i na rad žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem.

Npr., u depresiji može doći do poremećaja više žlijezda s unutrašnjim lučenjem:
• poremećaj u radu štitne žlijezde: ponekad, kad se depresija ne poboljšava na antidepresive, pomaže dodatak male količine hormona štitne žlijezde i onda kad je njihova razina normalna;
• poremećaj spolnih hormona: poremećaj menstrualnog ciklusa u depresiji.

Povezanost živčanog sustava i sustava žlijezda s unutrašnjim lučenjem najbolje se vidi u stresu.

 
 
Hormoni i stres
 
Stresor je svaki događaj koji dovodi do psihičke i fizičke reakcije u našem tijelu. Stres je odgovor na stresogeni događaj.
Stres uključuje aktivnost žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem i živčani sustav, prvenstveno onaj koji nije pod utjecajem naše volje (autonomni živčani sustav), a koji upravlja radom unutrašnjih organa.
Stres može biti kratkotrajan i prolazan (akutan), ili dugotrajan (kroničan).
 
 
Što se događa kad smo izloženi stresoru
 
Ako stresor djeluje naglo i neočekivano (npr. iznenada čujemo prasak) reagiramo bez razmišljanja, pokušavamo se zaštititi iako još ne znamo radi li se o stvarnoj prijetnji. Pritom se javljaju ubrzano disanje, lupanje srca, proširenje zjenica, porast krvnog tlaka, porast razine šećera u krvi.
Znači: najprije uz pomoć osjeta (sluh, vid i drugi) primamo poruku o potencijalnoj opasnosti. Poruka odlazi u mozak, koji odmah pokreće mehanizme za zaštitu, ali i u koru mozga, gdje se obavlja analiza radi li se o stvarnoj opasnosti ili ne.
Ako je situacija procijenjena kao bezopasna, cjelokupna reakcija našeg tijela vraća se na bazično funkcioniranje, a ako je prijetnja realna, pokreću se dalje aktivnosti:
1. Aktivira se autonomni živčani sustav koji djeluje na unutrašnje organe kako bi se povećala energija za obrambenu akciju: više kisika (ubrzano disanje), bolja opskrba krvlju (ubrzan rad srca), više energije (porast razine šećera u krvi…);
2. Aktiviraju se žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem. Dio mozga koji je odgovoran za prepoznavanje opasnosti aktivira hipofizu koja potiče lučenje u štitnoj i nadbubrežnoj žlijezdi. Hormoni štitne žlijezde ubrzavaju razgradnju tvari (metabolizam) i oslobađanje energije. Hormoni nadbubrežne žlijezde (adrenalin, kortizol) održavaju razinu šećera u krvi i srčanu akciju.

U slučaju da stres traje duže ili je snažan, razina tih hormona ne vraća se na normalu kao kod akutnog stresa, već je trajno povišena i opasna po organizam, jer dugotrajno opterećuje pojedine organe i vodi iscrpljenju. Ti hormoni djeluju i na živčane stanice u mozgu pa dugoročno dovode do njihova propadanja.
Kao posljedica kroničnog stresa mogu nastati tjelesne bolesti, kao povišen krvni tlak, preskakanje srca, čir, pojačan rad štitne žlijezde, šećerna bolest, astma, reuma, kožne bolesti itd.
Zbog oštećenja živčanih stanica javljaju se poremećaj pamćenja, smetnje koncentracije, razdražljivost uz teškoće u kontroli agresivnosti, što sve vidimo kod ljudi koji su pod dugotrajnim stresom.
U slučaju infekcije, teških povreda ili drugih tjelesnih bolesti, poveća se razina hormona nadbubrežne žlijezde (npr. kortizol) koji sudjeluju u bržem oporavku i podizanju obrambene aktivnosti. Kod dugotrajnog stresa dolazi do iscrpljivanja, kortizol se luči u premaloj količini, zbog čega pada otpornost organizma i javlja se sklonost raznim bolestima, uključujući zarazne bolesti, upale pa čak i tumore.

 
 
Doc.dr.sc. Ika Rončević-Gržeta, dr.med.