BOLESTI ŠTITNJAČE

POVIJEST

Bolesti štitnjače drevne su bolesti čovječanstva. Obilježja tih bolesti nalaze se prikazana u rezbarijama s religijskim likovima na spomenicima kulture Hindusa, starog Egipta, stare Grčke i Rima. Prije nove ere i kasnije, u religijsko-filozofskom shvaćanju života i smrti, guša (struma) i egzoftalmus (“izbuljene” oči) smatrani su posebnim “znakom božjim”. Bolesti smanjene funkcije štitnjače (hipotireoza, miksedem, kretenizam i dr.) smatrane su “kaznom božjom”, odnosno “pravednom” kaznom za grijehe predaka. Na području srednje Europe, koja je bila pod utjecajem austrougarske medicinske škole, tada čuveni kliničar Robert James Graves, 1935., opisao je kliničku sliku egzoftalmičke gušavosti – Gravesove bolesti. Karl von Basedow, 1840. godine, opisao je Basedowljevu bolest. Unatoč poznavanju kliničke slike i patološkoanatomskog supstrata, uzrok i način nastajanja (etiologija i patogeneza) Basedowljeve bolesti niti do danas nisu u cijelosti poznati, iako se uspješno liječe tijekom posljednjih desetljeća. Polovinom 19. stoljeća, operacijski način liječenja bolesti štitnjače uvode u europsku medicinu Theodor von Billroth i njegov učenik Theodor Kocher, koji su izvršili, u to vrijeme vrlo složenu, operaciju odstranjenja štitnjače (tireoidektomiju).

GRAĐA I ULOGA ŠTITNJAČE

Štitnjača (glandula thyreoidea) normalno se nalazi u donjoj polovici prednje strane vrata, leptirastog je oblika, izgledom slična slovu H, s desnim i lijevim režnjem (lobusom), koji su spojeni isthmusom (spojnicom) i koji pokrivaju prednju stranu dušnika. Štitnjača je najveći endokrini organ (luči hormone), s normalnom masom 25-40 grama i kod većine ljudi je neuočljiva. Epitelijalne stanice štitnjače (tireociti) s unutranje strane oblažu folikule i sudjeluju u sintezi hormona štitnjače (T3 i T4) koji ulaze u krv. Za sintezu T3 i T4 potreban je jod, s dnevnom potrebom oko 200 µg, i sadržaj je joda u štitnjači 30-40 puta veći nego u serumu. Oko folikula (mjehura), u međutkivnom prostoru, nalaze se parafolikularne ili C-stanice koje luče hormon kalcitonin. Glavni je učinak kalcitonina deponiranje kalcija u kosti i snižavanje koncentracije kalcija u krvi. Povećanje kalcija u krvi osnovni je pokretač sekrecije kalcitonina. Hormoni štitnjače u stanicama tkiva imaju metaboličku funkciju (prerađivačka funkcija izmjene tvari u stanici), reguliraju rast, održavanje i normalan rad organizma. Za lučenje hormona štitnjače i djelovanje enzima proteinaze odgovoran je TSH koji stvara i izlučuje adenohipofiza. Hormoni štitnjače djeluju na poboljšanje kvalitete kontrakcije poprečnoprugaste muskulature (mišići skeleta), povećanje psihofizičke aktivnosti, ubrzanje srčanog rada i pojačanje snage srčanog mišića (s posljedičnim porastom volumena krvi u cirkulaciji). Kod bolesti štitnjače s povećanjem njene funkcije, kada postoji povećana sinteza i sekrecija tireoidnih hormona (hipertireoza, Basedowljeva bolest, toksični adenom, toksična višečvorasta struma i dr.), kao posljedica nastaju: povećanje bazalnog metabolizma uz gubitak tjelesne mase, pojačan tek, ubrzanje srčanog rada, lupanje srca, pojačana fizička aktivnost uz pojavu finog podrhtavanja prstiju šaka, preosjetljivost i razdražljivost, nepodnošenje topline i pojačano znojenje, a rjeđe se javljaju proljevi, poremećaji menstruacije ili potencije. Kod oštećenja tkiva štitnjače (kronični limfocitni tireoiditis i dr.), ili izostanka stimulacije njenog rada (TSH iz adenohipofize), nastaje smanjenje njene funkcije, sa smanjenom sintezom i sekrecijom tireoidnih hormona, zbog čega je smanjen bazalni metabolizam, uz porast tjelesne mase, uz zadržavanje vode i smanjenje energetske potrošnje, gubitak teka, usporavanje srčanog rada, fizičke i psihičke aktivnosti, promukao glas, pojavu otoka, zamaranje, teže podnošenje hladnoće i prestanak znojenja, pojačano menstrualno krvarenje ili impotenciju. Štitnjača ne obavlja svoju funkciju samostalno, karika je u lancu koji se naziva endokrini sustav i uključena je u krug mehanizma povratne sprege, koji čine hipotalamus - adenohipofiza - štitnjača, s jedne strane, i svih stanica tkiva i organa potrošača tireoidnih hormona, s druge strane.

UČESTALOST I UZROCI BOLESTI ŠTITNJAČE

Bolesti štitnjače zauzimaju drugo mjesto u endokrinološkim bolestima (iza šećerne bolesti). Učestalost i raznovrsnost bolesti štitnjače razlog su da se u okviru endokrinologije razvilo posebno područje – tireologija. Bolesti štitnjače zahvaćaju sve ljudske rase i, po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, danas u svijetu boluje od bolesti štitnjače ili se liječi zbog njih oko 250 milijuna ljudi. Najčešća je bolest štitnjače guša (struma). U Europi je naročito prisutna u pirinejskom i alpskom području, ali je ima i u našim krajevima. U područjima deficita joda (zemlja, voda, hrana) češća je pojava strume koja se naziva endemskom. Za razliku od te gušavosti, sporadična struma nastaje ili zbog strumogenih čimbenika (tvari koje otežavaju sintezu tireoidnih hormona), ili zbog raskoraka između potreba organizma za jodom i njegovog unosa hranom (pojačan rast u pubertetu, trudnoća, dojenje i dr.). Upalne bolesti štitnjače (tireoiditisi) uzrokovane su poznatim ili nedovoljno poznatim čimbenicima. Naglo nastaju akutne (bakterijske) upale i subakutne upale, koje su nepoznate ili moguće virusne etiologije. Kod autoimunih bolesti štitnjače, hipertireoze ili Basedowljeve bolesti, koja je ujedno i najčešća bolest štitnjače s povećanom funkcijom, identificirana su protutijela u krvi za još neidentificirani antigen, a čest je uzrok hipotireoze razvitak kroničnog autoimunog (Hashimotovog) tireoiditisa. Graves-Basedowljeva bolest (hipertireoza s difuznom strumom i oftalmopatijom) nepoznatog je uzroka, pojavljuje se u bilo kojoj dobi, najčešće u trećem i četvrtom desetljeću života. Učestalija je u žena nego u muškaraca (omjer do 7:1).

Dr.sc. Ivan Mihaljević, dr.med.