Psihologija
Odakle taj osjećaj krivnje
Cjelokupna je tajna, u našem unutrašnjem liku. Potrebno je nešto više reći
i o tom unutrašnjem liku. Riječ je o značajnoj figuri unutar naše osobe, za
koju smo rezervirali mnogo emocionalne energije. Bez obzira na to da li je pozitivan
ili negativan emocionalni odnos koji nosimo prema unutrašnjem liku, osoba koju
taj lik reprezentira za nas je bila značajna. A sad je važna samo njezina unutrašnja
reprezentacija...! To je dio osobe koji na neki način vlada ostalim dijelovima
osobe. Psihoanalitičari nazivaju tu strukturu nad-ja ili superego.
Liječnica
Maja radi u ambulanti opće medicine. Ima dvoje odrasle djece. Njezina voditeljica
za tri godine ide u mirovinu. To je razvedena žena, s vrlo jakim društvenim
vezama, a nekoliko je puta pokretala disciplinski postupak protiv Maje.
Razlozi su bili formalno vezani za struku. Jednom je Maja dala neku izjavu
za tisak, drugi je put otišla na kongres, treći je put ostvarila plan sa
“samo” 98%, dok su druge ambulante bile na razini od 50% ili 70%. Disciplinski
postupak nikad nije proveden jer nije bilo dovoljno optužujućeg materijala
da proces započne.Maja je šeficu voljela kao majku. I slušala ju je. Nakon pokušaja da joj imputira krivnju, Maji je bila jasna šefična ljubomora i nepravedan agresivni stav prema njoj. Godinama je Maja razmišljala o voditeljičinim stavovima. Neprestano se opravdavala, i pred sobom, i pred kolegama. Isticala je svoj rad, nesebične žrtve za bolesnike, za kolege, za cjelokupno osoblje. Postupak voditeljice nije lako podnijela. Osjećala je da se neprestano treba braniti i opravdavati.
Spoznaja velikih defekata u osobi nadređenog nije dovoljna da se nasmijemo njegovim postupcima. Njegove postupke i mišljenja, pa i onda kad su usmjereni protiv nas, uzimamo kao vrijednu i realnu činjenicu. Bez argumenata i bez prisile, takav se stav prihvatio. Dio ličnosti u Maji podržao je voditeljičino mišljenje. I to je superego, kojem nema prigovora.
Rekli smo da je superego onaj dio nas koji uvijek ima pravo i koji treba slušati ako se želi izbjeći patnja što je daje osjećaj krivnje, depresije i straha. Maja je više puta izjavila da joj je voditeljica kao majka. Sad kao pokojna majka, jer Maji je majka u međuvremenu umrla. I taj lik majke, koji je Maja upila tijekom života, predstavlja njezin superego. ”Majci se nikad ne smije suprotstaviti želim li biti sretan u životu”, to je govorila Majina majka za života i Maja je riječi, s ostalim odgojnim paketima, primila u sebe kao dio apsolutne istine. A kako je voditeljica poput majke, svaka riječ i svaka optužba voditeljice bili su identični kao da ih je izgovorio superego, slika Majine majke u njoj. Odbaciti važnost voditeljice, ne misliti na nju, uvidjeti njenu bezvrijednosti (što je mišljenje cijelog kolektiva) - to Maja ne može napraviti. Odbaciti šeficu znači odbaciti majku, što je za Maju previše. Majka je sada pokojna i ona je brižno njegovala njen grob u sebi (u obliku superega).
Primjer Maje primjer je svih nas. Svatko od nas nosi u sebi sliku majke ili oca, ili jednog i drugog. Svatko od nas, preispitujući svoje postupke, razgovara zapravo s njima. Ako smo imali nesreću te nismo upoznali svoje roditelje, tada će neki lik iz djetinjstva, koji nam je bio otac ili majka, imati istu ulogu savjetnika, stražara, idola. To može biti stric, djed, baka, odgajatelj i slično. Svatko od njih dio je naše strukture koji nazivamo superego, a za kojega smo rekli da uvijek ima pravo, barem za naš subjektivni svijet. Sugestija nastaje kad se u našoj blizini pojavi osoba koja svojim izgledom, držanjem ili manirama podsjeti na lik našega superega. Njegove riječi, napomene i stavove primamo nekritički, kao apsolutno točne. Ne prihvatimo li ih tako, imamo osjećaj krivnje pa ćemo drugi put, kod iste ili slične osobe, već ispraviti svoj stav. Tajna je, dakle, u simbolima, signalima koje netko posjeduje i preko kojih može postati dvojnik našeg superega. Poznati te signale znači imati mogućnost raspolaganja odlukama osobe koju poznajemo. Kad se u nama spontano pojavi neka misao ili doživljaj iz sna, i to ima sugestivni utjecaj na nas - to je, nedvojbeno, glas našega superega. Svaka osoba na rukovodećem položaju, u većini slučajeva, uspješan je sugestor (onaj koji sugerira) jer jedna je od kvaliteta superega u većine ljudi njegov ”povišeni položaj”. Kao djeca uvijek smo roditelje, modele superega, doživljavali kao da su na povišenom položaju. Autoritativne osobe, zbog istog razloga, podsjećaju na roditelje - za većinu su ljudi dobri sugestori.
Tridesetogodišnju Silvu, mladu liječnicu, veže simbiotska veza s majkom. Ona je s majkom u neprestanom sukobu. Redovito dolazi na terapiju i prihvaća sugestije dok se ne ugrozi njena veza s majkom. Ali, kad se u terapiji krene putem osamostaljivanja, tj. kontinuiranog rada u struci, ako treba i izvan Rijeke, zatim osnivanja obitelji, tad Silva ima negativnu reakciju na sugestiju. Ona čini protivno: daje otkaz na radnome mjestu, ostavlja mladića s kojim se počela zabavljati. Želeći ostati s originalnim objektom - majkom, suprotstavlja se svome signalnom objektu majke – svome psihoterapeutu.
Primjer Silve pokazuje kako je negativna sugestibilnost također proizvod vezan uz superego. U negativne sugestibilnosti superego se, kao poseban dio osobe, nije potpuno razvio. Još ima neriješenih odnosa u realitetu, koje takav sugerend (onaj koji prima sugestiju) prenosi i na sugestora: suprotstavlja se njemu, pokušavajući barem tako, ostavljajući njega kao objekt, formirati u sebi svoj unutrašnji superego.
