No, činjenica je da ima mnogo ljudi s defektnim zubalom ili potpuno bezubim
ustima u dobrom zdravstvenom stanju. Isto tako, ima ljudi koji gutaju gotovo
neprožvakanu hranu, unatoč zdravim zubima.
Stoga se postavlja pitanje da li je potpuno i zdravo zubalo uvjet za zdravu
probavu i sprječavanje bolesti probavnog sustava. Iz iskustva znamo da nije.
Kako? Odgovor je u složenosti ljudskog organizma i savršenosti prirode koja
ima rješenje za svaki problem. Defektno zubalo slabije usitnjava hranu, ali
to kompenzira produženjem žvakanja. No, produženo žvakanje zamara žvačne mišiće
i čovjek guta nedovoljno usitnjen zalogaj. Taj propust ispravlja se u želucu,
lučenjem veće količine želučanog soka.
Na probavu ne utječe samo žvakanje, već i vrsta i konzistencija hrane. Tako
se mekana hrana, dobro ili loše prožvakana, iskorištava jednako. Ako je hrana
tvrda, veća je razlika u njenom iskorištavanju, a i veća ovisnost o stanju zubala.
No, dokazano je da se organizam, s vremenom i prilagođavanjem, snađe i sa slabo
prožvakanom hranom. |
Zanimljivi
su rezultati analize izmeta i iskorištavanja pokusne hrane u njima: iskorištavanje
hrane gotovo je jednako u osoba s dobrim zubima, s bolesnim zubima, s protezom
ili u bezubih osoba. Razlike su primijećene samo kod posebno teško probavljive
hrane, npr. sušenoga mesa. To dokazuje da je zdrav želudac sposoban kompenzirati
slabo žvakanje. To se ne može očekivati od bolesnog želuca, a ne može se
znati koliko će dugo odolijevati tom pojačanom radu i kada će zatajiti.
Iz svega se vidi da je problem složen, ali to ne mijenja osnovnu činjenicu da
je pravilna probava uvjetovana zdravim zubima ili funkcionalno dobrim protetskim
nadomjestkom.
Žvačni učinak ovisi o mnogo čimbenika: stanju zubi, konzistenciji i vrsti hrane
(kisela ili slana hrana stimulira slinovnice na njihovo jače lučenje, a veća
količina sline bolje razmače i tako mekša tvrdu hranu), žvačnoj snazi, žvačnim
kretnjama i žvačnom tempu. Žvačne kretnje uvjetovane su građom čeljusnoga zgloba,
građom lica i razvitkom žvačnih mišića kao konstantnim čimbenicima, a varijabilni
je stanje zubi.
Kod gubitka zubi žvačni je učinak više ovisan o rasporedu prisutnih zubi nego
o njihovom broju. Važno je da svaki preostali zub ima svog antagonista u suprotnoj
čeljusti. JEDAN PAR ANTAGONISTA VRIJEDI VIŠE NEGO MNOGO ZUBI BEZ DODIRA. Žvačna
vrijednost ne može se izračunati po postotku izgubljenih zubi. Nedostaje li
polovina zubi, ne znači da je i žvačna vrijednost smanjena na polovinu, ona
može biti veća ili manja.
Zbog jednostranog gubitka ili bolesti zubi izbjegava se žvakanje na toj strani.
Takvo žvakanje česta je pojava u civiliziranog čovjeka. Dugogodišnja jednostrana
neaktivnost izaziva atrofične promjene na čeljusti i mišićima te strane te u
čeljusnom zglobu. Istraživanjima je dokazano da kod 80% jednostranih žvakača
dolazi do skraćenja vertikalnog dijela donje čeljusti, za 1-3 cm u 63% slučajeva,
a u 17% i za više.
Žvakanje ljudi bez i jednog zuba učinkovitije je nego u onih s nepovoljnim parcijalnim
gubitkom, tj. bez antagonista. Kod njih ulogu zubi preuzima jezik koji oblikuje
zalogaj i čvrsto ga pritišće uz nepce i meke dijelove usta te tako drobi i usitnjava
hranu. Statistički je dokazano da su želučane promjene, čirevi, smanjena ili
povišena kiselina osam puta češći pri parcijalnom gubitku nego pri totalnom,
osobito ako su preostali zubi kariozni ili parodontozni, pa više smetaju nego
što koriste.
Kad govorimo o kvaliteti žvakanja, ne smijemo zaboraviti na slinu i njenu ulogu
u tome. Ona zalogaj vlaži, čime ga razmekšava i otapa njegove sastojke (probava
počinje u ustima) te olakšava gutanje i njegov prolazak do želuca. Kemijski
sastav hrane utječe na vrstu i količinu izlučene sline (gusta ili rijetka).
Kvaliteta sline bitno utječe i na priljubljivanje i stabilitet zubnih proteza
u pacijenata koji ih nose. Jako pomična proteza ima manji žvačni učinak nego
bezuba čeljust.
Žvačni učinak fiksnihprotetskih radova direktno je proporcionalan obliku griznih
ploha tih zubi (nagibu kvržica) u odnosu na one od antagonista. |