Agresija
je sinonim za sve snažnije nametljivo ponašanje, bez obzira na to je li
ono poželjno ili ne. Jedan je od najčešćih problema kod djece predškolske
dobi agresivno ponašanje. Agresivno ponašanje je ono ponašanje kojemu je namjera nekomu ili nečemu nanijeti štetu, neugodu, povredu ili pod svaku cijenu nametati vlastite ideje, rješenja ili aktivnosti.
Agresivno ponašanje, u dugoročnom smislu, ne donosi ugodu ni zadovoljstvo
ni okolini ni samom djetetu. To je teško i neugodno ponašanje. Uobičajeno je
razlikovati verbalnu agresiju (vikanje, tužakanje, psovanje, vrijeđanje) od
fizičke agresije (udaranje, čupanje, tučnjava, premlaćivanje i sl.).
Agresija može biti namjerna, odnosno uzrokovana izvanjskom uznemirujućom situacijom.
Ona se naziva i neprijateljskom, npr.: otimanje lutke ili autića, povlačenje
za kosu, pljuvanje, tužakanje, rušenje, razbijanje igračaka i dr. Radi se o
otvorenom neprijateljskom ponašanju. Njime dijete predškolske dobi nastoji ostvariti
neku dobit na štetu nekog ili nečeg drugog.
Nenamjerna agresija uzrokovana je unutrašnjom napetošću. Radi se o nesvjesnom
destruktivnom ponašanju koje odražava djetetove neugodne i intenzivne osjećaje
(strah, tugu, radost, ljutnju...), koje dijete predškolske dobi ne zna imenovati
ni prepoznati, pa se često ponaša neprimjereno.
Autoagresija ili samopovređivanje je agresivno ponašanje čije su najuobičajenije
forme u predškolskoj dobi: čupanje kose, griženje noktiju, griženje, lupanje
glavom…
Potisnuta agresivnost okreće se prema unutra, umjesto prema vanjskom očitovanju.
Često se očituje kroz različite psihosomatske simptome, a kasnije i psihosomatske
bolesti. U djece su to najčešće grčevi crijeva, povraćanje, nedefinirani bolovi,
glavobolje, kožne manifestacije i sl. Razlog je najčešće strah od kazne ako
se agresivnost iskaže, a ako ostane skrivena - to djeca «govore kroz tijelo».
Razvoju, održavanju i podržavanju agresije kod djece pridonose: vršnjaci, obiteljska
atmosfera i uvjeti života, uže i šire socijalno okruženje, kao i biološki faktori.
Među faktorima vezanim za obiteljski život posebno se ističu: način života koji
u djetetu izaziva osjećaj nesigurnosti, neuspješnost i nedosljednost u odgoju
djeteta, emocionalno odbacivanje te česte kazne i zabrane u odgoju.
Sklonost agresivnom ponašanju počinje se stabilizirati već u ranom djetinjstvu
(između druge i četvrte godine). Dijete će izabrati agresivno ponašanje kao
izlaz iz različitih socijalnih situacija. Ako ne nauči nove načine ponašanja,
a okolina ga svjesno ili nesvjesno u tome podržava, povremeno agresivno ponašanje
prijeći će u uobičajen način ponašanja u većini svakodnevnih situacija.
Nelagoda - emocionalno uzbuđenje - agresivno ponašanje - česta nelagoda - povećana
agresija - povećan osjećaj ugruženosti - sve češća nelagoda › agresivno dijete!
Djeca će se ponašati agresivno i kada su umorna ili gladna, kada su u potpuno
novoj, zahtjevnoj situaciji, s puno vršnjaka i malo kontrole odraslih. Tijekom
svakog dana mijenja se razina napetosti, pa time i agresivnost.
1. Nanosi li dijete svojim ponašanjem neku vrstu štete sebi, drugoj djeci ili odraslima, ili uništava li materijalne svari, ili ugrožava li biljke i životinje?
2. Krši li dijete svojim ponašanjem neka, za tu socijalnu situaciju dogovorena pravila ponašanja?
Ako je odgovor na ta pitanja potvrdan i ako uz to svojim ponašanjem dijete u drugih pobuđuje jake i teške emocije (strah, ljutnja, bijes), koje oni teško kontroliraju, to se ponašanje može smatrati agresivnim. Djetetova ljutnja dio je emocionalnog iskustva, a agresija je ponašanje koje je često popraćeno ljutnjom.
Činjenica da je agresivnost neugodna i djetetu koje je iskazuje, olako se zanemaruje. Težina agresivnosti za onoga tko je iskazuje leži prije svega u teškim emocijama koje prethode i manifestiraju se kroz agresivno ponašanje. Takva djeca gube kontrolu nad sobom i situacijom, što otavara put za lošu sliku o sebi i nisko samopoštovanje. Agresivnosti sklona djeca nesigurna su, nesretna, orijentirana jako na sebe i svoje ponašanje.
Roditelji i odgajatelji teško se nose s takvom djecom, često su blokirani, i sami preplavljeni, jer i kod odraslih izazivaju snažne negativne emotivne reakcije, čak i paniku. Zato odrasli uvijek trebaju zadržati kontrolu nad sobom i situacijom, bez obzira na teškoće, jer samo tako možemo i moramo pomoći djetetu koje je bespomoćno, nesretno i agresivno!
POMOZIMO IM DA BUDU SRETNI!
