Kombinirana metoda
U kombiniranoj ili bimodalnoj metodi koristi se «znakovni jezik» u kome govor prate odgovarajući znakovi, a struktura verbalnog jezika ostaje nepromijenjena. Biti bilingvalan znači poznavati i rabiti dva ili više jezika.
Npr. u znakovnom talijanskom (Italiano Segnato, I.S., u engl. Signed English – SE) dijete se izlaže samo jednom jedinom jeziku, talijanskom, ali taj mu se prenosi na dva načina: znakovima i govorom. Znakovi u svemu i svagdje slijede strukturu talijanskog jezika i red riječi u rečenici; a kada ne postoji znak koji odgovara nekoj riječi (npr. u slučaju gramatičkih članova, nekih prijedloga, plurala imenica), te riječi i promjene oblika riječi ispuštaju se ili se daju na drugi način u znakovima (na primjer, tako da se prijedlog izravno uklopi u odgovarajući znak – na taj način umjesto prijedloga «a», koji se u talijanskom rabi za dativ, samo se daje znak za «darivati» - regalare).
Ako se pak žele kazati sve riječi neke rečenice, istim redom kao u govornom jeziku, moguće je upotrijebiti «Egzaktan (potpuni, točni) znakovni talijanski» (Italiano Segnato Esatto, I.S.E., odnosno Signing Exact English, SEE), gdje se iskorištavaju posebni, umjetno stvoreni znakovi da bi se pokazale riječi koje znakovnom jeziku nedostaju.
U Italiji je bimodalna metodologija stvorena 1980. godine, suradnjom skupine logopeda. Bimodalno znači dvostruko pa se uistinu u bimodalnoj metodologiji iskorištava akustičko-verbalni način, jer se daju znakovi, ali jezik je jedan jedini: govorni jezik. Posebnost bimodalne metode nije samo u činjenici što logoped u isto vrijeme govori i pokazuje znakove, već i u izboru sadržaja koje daje, čemu se posvećuje najveća pozornost. Ti se sadržaji zasnivaju na istraživanjima o usvajanju i razvoju jezika kod djeteta koje čuje i temelje se na lingvističkoj teoriji koja vodi računa o svim aspektima jezika (fonološkom, morfološko-sintaktičkom, semantičkom i pragmatičkom) i njegovim različitim oblicima: govornom i pisanom jeziku. Osim toga, daje se prioritet razumijevanju jezika, u odnosu na produkciju govora.
U bimodalnoj metodologiji vodi se briga o svim aspektima jezika, jer logoped uvijek radi na tri razine:
- glasovno – akustičkoj stimulaciji
- čitanju s usta
- kongitivno – jezičnom razvoju
Jedan aspekt bimodalne metodologije, koji pobuđuje najveće zanimanje, radoznalost i polemiku, jest gestovna potpora koja se koristi tijekom nekih momenata terapije. Ta potpora definira se kao oblik sadržaja, uz isticanje da je bit te metodoligije u sadržajima koji se prenose; postoji, zapravo, uvjerenje da je korištenje gestovne potpore odlučujuće za prenošenje bogatijih informacija, za komunikaciju koja je afektivno prirodnija te za pružanje djetetu, dok još nema adekvatnih glasovnih instrumenata, mogućnost da postavlja složenije zahtjeve, da prenosi emocije i raspoloženja, da priopćuje svoje doživljaje, pa da sintezom svega toga dobije komunikaciju koja odgovara njegovoj dobi.
Američka su istraživanja već prije dokazala da gluha djeca gluhih roditelja koja uče znakovni jezik od rođenja, završe s boljim obrazovanjem, boljim govorom, boljim profesijama i akademskim postignućima, a ta iskustva danas sasvim normalno primjenjuju razvijenije europske zemlje. Gluha djeca čujućih roditelja, koja su rano počela učiti znakovni jezik, također su u razvoju brzo stigla djecu gluhih roditelja, a popravljala im se sposobnost čitanja i pisanja na engleskom jeziku. U Hrvatskoj se uvelike radi na utvrđivanju osnovne gramatike hrvatskoga znakovnog jezika kako bi se to znanje iskoristilo za unapređenje obrazovanja gluhih, osposobljavanje toliko potrebnih učitelja i interpretatora i dr., kako Hrvatska ulaskom u EU ne bi zaostajala za drugim zemljama članicama.
Pitanje je kako postići normalan razvoj gluhog djeteta i na čemu se treba temeljiti njegova edukacija? Definicija normalnog razvoja gluhog djeteta povezuje se s terminom «age appropriate» («u skladu s godinama»). Ako dijete u petom razredu razumije samo školsko gradivo iz trećeg razreda, tada netko nije dobro odradio svoj posao. Ono treba znati komunicirati u skladu sa svojom dobi, a ako to ne radi, tada se mozak, a time i inteligencija, nisu normalno razvijali. Do šezdesetih godina u Americi su gluhi 18-godišnjaci bez znanja znakovnog jezika imali lingvističku sposobnost manju od 10-godišnjaka. Čak manje od 12% 16-godišnjaka moglo je čitati tek na nivou 14-godišnjaka. Najtragičnije je što nakon završetka škole kod te djece više nije bilo nikakvog napretka.
Danas se od gluhog učenika četvrtog razreda očekuje da zna zaključivati iz pročitanog i imati razvijeno kritičko mišljenje, a ne papagajski prepričati pročitano. Izuzeci su gluha djeca gluhih roditelja. Ona su slična djeci koja pišu i čitaju na dva jezika ili uče drugi jezik. Nije im potrebno specijalno školovanje, tj. ono s pojednostavljenim programom. U šezdesetim godinama u Americi su čak četiri puta češće pohađala koledže nego tipična gluha djeca, koja nisu učila znakovni govor. Gluhe koji danas imaju visoka akademska postignuća, koji znaju čitati s usana, govoriti i pisati, razlikuje znanje američkog znakovnog jezika i engleskog jezika – njihov su se mozak i jezik istovremeno razvijali, kao kod čujuće djece.
Dokazano je da će gluha djeca bez znanja znakovnog jezika uvijek biti u zaostatku, bez obzira na to što kasnije činili, a dokazi su prednosti ranog dvojezičja da gluha djeca gluhih roditelja u 90 posto slučajeva bolje napreduju od gluhe djece čujućih roditelja, a isto toliko ih se kasnije upisuje na studije. Ranim učenjem znakovnog jezika imat će i bolje mišljenje o sebi: dodajmo da je do školske dobi šteta već ogromna i nema vremena za gubljenje. Sa šest-sedam godina djeca već trebaju u potpunosti svladati znakovni jezik – tu se ne počinje, tu je već kraj. Učitelji u Hrvatskoj provode mnogo vremena na pojednostavljivanju programa kako bi ih djeca razumjela, no upravo zato ona će uvijek biti u zaostatku za čujućom djecom. Ono što roditelji vide i čime se zadovoljavaju jest da dijete ide u redovnu školu i to im je dovoljno. Misle da je mali napredak velik napredak, no nisu svjesni da im djeci u školi gledaju kroz prste i čine im medvjeđu uslugu.
Gluha djeca u Americi pohađaju nastavu na znakovnom jeziku, čega u Hrvatskoj također nema. Roditelji su one osobe koje bi trebale zahtijevati za svoje dijete kvalitetniji školski program i trebaju reći da nisu sretni s rezultatima. Kako definiraju uspjeh i kako znaju da se dijete normalno razvija? Ako ne dobivate zadovoljavajući razvoj djeteta, znači da ne dobivate adekvatnu edukaciju. Planiranje ugradnje kohlearnih implantanata, tzv. umjetnih pužnica, ne umanjuje potrebu učenja znakovnog jezika, jer se u međuvremenu, prije i nakon ugradnje, tijekom dugotrajnog «navikavanja» na implantant, gubi puno vremena potrebnog za normalni razvoj funkcija mozga, a znakovni jezik to ne sprječava. U Centrima za rehabilitaciju «Slava Raškaj» djeca ne mogu učiti znakovni jezik, već samo u interakciji s drugom djecom, odraslim gluhim osobama i udrugama. Učitelji bi lakše komunicirali s njima, a osoba koja ih uči govorit, već bi mogla s njima razgovarati. Govoriti gluhom djetetu na hrvatskom jeziku isto je što i pričati mu na zulu jeziku. Koliko bi vama trebalo da ga razumijete? Roditelji bi trebali naučiti makar nešto znakova i djetetu osigurati kontakt s onima koji ga znaju. U Hrvatskoj se mnogi roditelji srame djetetove gluhoće i toga što pokušava govoriti rukama. Edukacija gluhog djeteta mora ići u smjeru onoga što je najbolje za dijete, a ne prema onome što odgovara roditelju.