Emocionalna inteligencija

RODITELJI KAO MODELI

Rijetko koji roditelji nisu poželjeli da im djeca budu uspješna i sretna. Zbog toga im sve češće nastoje osigurati što bolje uvjete učenja i razvoja. Uključuju ih u igraonice i predškolske grupe da bi se socijalizirali i zarana počeli razvijati sposobnosti. Još ne znaju čitati, a već odlaze na tečajeve stranih jezika i informatičke radionice.

Domovi su prepuni didaktičkih igračaka koje potiču razvoj inteligencije. Sve je to važno jer većina ljudi pretpostavlja da je znanje + inteligencija = uspjeh i zadovoljstvo. No, da li je to zaista tako?

Inteligencija i uspješnost

Prije dvadesetak godina ta je pretpostavka navela poslodavce da pri zapošljavanju budućih zaposlenika koriste testove inteligencije i znanja s određenog specijalističkog područja. Odabrali su ljude s najboljim rezultatima i očekivali pun pogodak. No, praksa je pokazala nešto neočekivano: mnogi ljudi s visokim kvocijentom inteligencije u praksi, dakle na poslu i u privatnom životu, nisu bili ni uspješni, ni zadovoljni. Pokazalo se da klasična inteligencija jednostavno nije dovoljna za postizanje uspjeha i zadovoljstva u životu. Visok stupanj klasične inteligencije znao se čak pojavljivati kao ometajući faktor jer su natprosječno inteligentni ljudi u svojim glavama vrlo brzo povezivali različite elemente, shvaćali i brzo se orijentirali, pa nisu mogli prihvatiti da za to isto, nekim drugim, prosječnim ljudima treba mnogi više i truda, i vremena. Zbog te, kako kažu, «sporosti» i «nesposobnosti», prosječni su ih ljudi znali nervirati. Nisu mogli biti strpljivi, tolerantni i kooperativni. Pokazali su se izvrsni kao istraživači i inovatori. No, tamo gdje je trebalo motivirati ljude, rukovoditi projektima, taktizirati i stvarati sinergiju grupe, bili su čak izrazito neuspješni, prekritični i nerealnih očekivanja. Osim toga, vrlo ineligentni ljudi pokušavaju primijeniti logiku i na područja u kojima vladaju emocije. Zbog toga često ostaju iznenađeni ljudskim ponašanjima. Tragajući za ključem uspješnosti i zadovoljstva, istraživači su počeli proučavati uspješne ljude u različitim područjima življenja i otkrili da su najčešće prosječno inteligentni, obrazovani, ali se pored struke bave i nekim hobijem, plijene pažnju šarmom i toplinom, čuju i respektiraju sugovornike, otvoreni su za različite informacije i stavove, kooperativni su, ustrajni i srdačni, taktični i strpljivi. I, konačno, znatno su češće u kontaktu sa svojim emocijama, respektiraju ih i razmjenjuju u komunikaciji. Sposobnosti i vještine koje oni imaju nisu dio nastavnih sadržaja. Razvili su ih zahvaljujući svojim uzorima.

Proces modeliranja

A tko su najveći djetetovi uzori? Roditelji! Tek kasnije to postaju druge odrasle osobe koje se bave djetetom, zatim odgajatelji i učitelji te konačno vršnjaci i idoli. Djeca se s njima identificiraju, nesvjesno ih oponašaju i usvajaju njihove obrasce mišljenja, osjećanja i ponašanja. Čak i kad se bune protiv njih, kad pokušavaju biti dijametralno suprotni od njih, ipak najprije usvajaju osnovni model. I zato se kaže da je primjer najsnažnije odgojno sredstvo. Želite li da vaše dijete razvije strpljenje kao svoju osobinu, nemojte ga tjerati da bude strpljivo. Pokažite mu svojim primjerom, pa tek onda objasnite zašto je važno biti strpljiv. Riječi koje nisu podržane vašim postupcima, proći će pored djeteta. Nije lako biti strpljiv. Kad dijete čini neku nesmotrenost, udahnite i svjesno otpuhnite prije reagiranja. To će vam pomoći da se priberete. Djetetu nije svojstveno da bude dobar slušač. Ono je centar svog svijeta i taj prirodni egocentrizam ne bi trebalo suzbijati prije šeste godine. No, to ne znači da mu ne trebamo biti dobar primjer. Ako ga zamolimo da nas sasluša do kraja, ako ga mi ne prekidamo svojim izjavama, ako ne završavamo njegove rečenice, ni ono to neće naučiti raditi. Ugodan glas, obojen toplinom, radošću i ljubavlju, ostavit će trajan zapis u kasnijim djetetovim izražajnim repertoarima. Tolerantnost je također osobina koju možemo razvijati u svom domu. Kada djeci pričamo o drugačijim običajima, pokazujemo znatiželju za neobične načine življenja, objašnjavamo zašto nam je nešto neobično bez vrednovanja, kada sami toleriramo različite stavove i poglede, primjerom učimo dijete da njegovo nije ni bolje, ni lošije od tuđeg, već je naprosto drugačije. Tako ga pripremamo da može u svoje repertoare uključiti sve što smatra plemenitim i dobrim, bez obzira na to iz kojeg je izvora. S vremenom će naučiti da može razumjeti druge i onda kada se ne slaže s njihovim izborima. Pozivajući dijete da samo da prijedloge i vodeći ga pitanjima prema konstruktivnim rješenjima, učit ćemo ga da svoju pažnju usmjeri na zajedničke ciljeve. Ako umjesto naređivanja zamolimo pomoć od svog djeteta kako bismo ostvarili zajedničku dobrobit, dijete će se ponositi što sudjeluje u zajedničkom projektu. Postat će toliko kooperativno koliko smo mi odrasli spremni prihvatiti njegovu suradnju. Ustrajnost je osobina o kojoj bitno ovisi buduća uspješnost. Djeca bombardirana mnogim informacijama nerijetko svašta započnu pa nakon nekog vremena odustanu od svojih aktivnosti. Iako ih nije mudro prisiljavati na nešto što im se ne sviđa, nakon pete godine važno ih je poticati i motivirati kako bi svladavali zaokružene cjeline. Npr. ako krenu na zbor, treba im objasniti da se ne mogu ispisati bilo kad, već da ta aktivnost traje najmanje školsku godinu. Ustrajnost se razvija završavanjem bojanja jedne stranice prije nego se krene na sljedeću, pri izradi različitih predmeta od papira ili priručnih materijala, pisanju zadaće i sl. Naša ustrajnost da budemo uz dijete dok ne usvoji korisne navike, urodit će i njegovom ustrajnošću. Potkupljivanje djeteta i obećanja da će nešto dobiti ako nešto učini, ili da će nas usrećiti ako na nešto pristane, pomiču njegovu pažnju s aktivnosti na izvanjske dobiti. Učimo ga da je to što čini nevažno ili nezanimljivo, teško ili čak glupo, ali je to potrebno otrpjeti radi drugih dobiti. Ako mu pak objasnimo zašto radimo to što radimo, koji je smisao neke aktivnosti, ako sami izrazimo zanimanje, uzbuđenje i radost zbog primjene njegovih sposobnosti, dijete će razvijati unutarnju motivaciju. To je jedina motivacija koja nas pokreće i rad pretvara u užitak. Npr.: kako je super kad ti i ja obrišemo prašinu, pa nam cijela kuća miriše po čistoći i nigdje nema onih teških mirisa ustajalosti. Sjedni pokraj mene i pogledaj, udahni punim plućima miris čistoće... Na isti način i naša će taktičnost, mudrost, srdačnost, društvenost, komunikativnost i mnoge druge vrijedne osobine naprosto prijeći s nas na našu djecu, ako ih živimo u svom domu i ako uspijemo podijeliti s djecom osjećaje i ljepotu svog unutarnjeg svijeta. I, kako kaže Robert Fulghum: “Ne zabrinjavajte se što vas djeca često ne slušaju, brinite što vas stalno promatraju.”

Vesna Špalj, prof.