DJEČJE NAOČALE
 
Trošak za roditelje ili ulog u budućnost
 
Roditelji, je li vam poznato ovo: “Opet je izgubio naočale… Nema ni mjesec dana da smo kupili nove naočale, a već ih je razbio… Stakla se nisu razbila pa smo joj ih preselili u novi okvir… Ovaj se okvir neće iskriviti… Sunčane naočale – što će mu to…?”
 
 
Razumijem roditelje: u ovo vrijeme besparice nije lako djeci stalno kupovati nove naočale. Kad treba nova dioptrija, još nam se čini i opravdano. Nije dijete krivo što se dioptrija mijenja. Međutim, kad ih svako malo skrši – to nas već pomalo izluđuje. Opet dodatni trošak s kojim nismo računali! “Što ih malo ne pazi? Sad nek’ sačeka dok ne popravimo auspuh.” Ponekad su prioriteti odlučujući, ali su neki prioriteti krivi. U dane blagdana spiskali smo tisuće kuna na ono što ćemo pojesti. Užitak kratkog daha, ali veseli. S druge strane, kad djetetu treba nabaviti nove naočale, koji put kažemo “NE!”, ili barem:”Ne još!” Tako, nažalost, razmišlja velik broj roditelja.
 
 
Ne šalite se s dječjim očima
 

 

Blagdane smo već i zaboravili, a naše dijete još nema naočala. Možda bismo mislili drugačije kad bismo znali da se djeca rađaju s nesavršenim vidom. Oči se razvijaju sve do šeste godine. Tijekom prvih godina jako je važno očima priuštiti najbolji mogući vid kako bi do dječjeg mozga stizala ispravna slika onog što dijete okružuje. Jedino tako može naučiti kako izgleda svijet oko njega. Dijete uči razlikovati oblike i boje, udaljenost, dubinu, brzinu kretanja predmeta… Uči obrise slova i brojki, doslovce hrani mozak podacima koji će mu kasnije u životu osigurati ispravno rasuđivanje i inteligentno, logično razmišljanje.
 
 
Što ako u ranim godinama vidi mutno
 
Cijeli mu život može krenuti u neželjenom pravcu. Dijete ne zna reći da nešto nije u redu. Vidi koliko vidi i ne buni se. Zapravo, niti ne zna da se može vidjeti bolje. Što je najgore - vrijeme prolazi, a dječji se vid razvija krivo. Mozak, koji cijelo vrijeme dobiva lošu sliku, na kraju se pomiri s tom situacijom misleći da tako svi trebaju vidjeti. Kad jednog dana, na nekom sistematskom pregledu, npr. za upis u određeno zanimanje, liječnik ustanovi da dijete ne vidi dobro, prva pomisao roditelja je – naočale. Kao da će naočale riješiti sve probleme godinama zanemarivanog vida. Nažalost, popravka nema. Razvila se slabovidnost. Lijeno oko i mozak više ne komuniciraju. Zapravo je mozak izgubio interes da bilo što popravi. Navikao se na mutež kojemu je godinama bio izložen.
 
 
Tko je odgovoran
 
Djeca nisu, barem ne dok su jako mala. Odgovorni su oni koji o njima skrbe, najčešće roditelji. Kad okulist prvi put ustanovi potrebu nošenja naočala u djeteta, svu brigu o redovitim kontrolnim pregledima i “servisiranju” djetetova vida snose roditelji. Koliko god im odlasci okulistu bili mukotrpni, a izrada naočala izgledala kao “trošak”, zapravo je sve to “investicija”u zdravlje njihovog djeteta, ulog od kojeg često zavisi što će od djeteta jednog dana postati.
Često se pitam zašto poneki roditelji odgađaju dovesti dijete okulisti na kontrolu, a trče liječniku na prvu crticu temperature. Stav okoline i neznanje. Zamislite da vaše dijete nešto boli. Plače, muka vam je slušati ga, neugodno vam je zbog drugih koji to slušaju. Svi očekuju da nešto poduzmete i, konačno, kad vi to ne možete izdržati, jurite hitno liječniku.
A kad su u pitanju oči, vid, dioptrija… Ne boli. Dijete ne plače. Nitko ne zna da se uopće nešto zbiva. Zaboravili ste da je okulist preporučio kontrolu na koju je trebalo odvesti dijete još prije šest mjeseci. Švercate se, a to nitko ne primjećuje. “Ima vremena” – misle mnogi roditelji. E, baš u tome je štos!
 
 
Nema vremena
 
Svaki bi nedostatak vida trebalo otkriti što ranije. Uspjeh liječenja ovisi o tome koliko je rano stanje otkriveno. Liječenje slabovidnosti počinje otkrivanjem prave dioptrije. Čim smo je izmjerili, treba je na naočalama ponuditi oku. Time smo mu dali šansu da vidi oštro i šalje mozgu ispravnu sliku. Jačamo kondiciju oka i mozga. Naravno, rezultat ovisi o stupnju “lijenosti” oka u kojem smo liječenje započeli. Ovo se ne odnosi samo na onu djecu koja prvi put počinju nositi naočale, nego i na djecu koja su ih neko vrijeme već nosila, ali su ih po tko zna koji put uništila. Roditelji koji im ne nadomjeste naočale u najkraćem roku, dovode u opasnost proces “brušenja” slike. Na sljedećoj će kontroli dijete vidjeti lošije iako je dioptrija možda ostala ista. To se desi onda kad roditelji kažu: “Ne ovaj mjesec!”
 
 
Mogu li stara stakla u novi okvir
 
Mogu ako je okvir identičan onome koji se razbio. Međutim, svako preoblikovanje već nošenog stakla obično rezultira time da se staklo skroji tako da popuni novi oblik okvira, ali neće više svojim centrom biti ispred zjenice. Dijete gleda kroz periferiju stakla i dobiva iskrivljenu sliku. Opet se mozak uči krivome. Osim toga, tko vam garantira da se dioptrija nije promijenila? Stara su stakla preživjela već neko vrijeme, a oko je u međuvremenu poraslo. Bilo bi pametno to ipak kontrolnim pregledom provjeriti.
Stakla nošena neko vrijeme sigurno su se izgrebla. Teško je odrasle naučiti da se naočale ne odlažu staklom na podlogu, a kamoli djecu. Tako će onaj središnji, najistureniji dio stakla imati mutnu sjenu, a naše će dijete kroz nju morati gledati još neko vrijeme dok mu ih ne zamijenimo.
 
 
Staklo ili plastika
 
Stalno govorim “staklo”, jer je taj izraz uvriježen kad govorimo o naočalama. Međutim, danas se uglavnom u okvire ugrađuju različiti plastični materijali. Prozirnost im je besprijekorna, optička svojstva također, a neće se lako razbiti. Naročito nam je to važno kad zamislimo da naše dijete može zaraditi koji udarac loptom direktno u glavu ili se ozlijediti na neki drugi način. Ta plastična “stakla” neće tada ozlijediti oči.
 
 
Koliko djeca vole naočale
 
S djecom koja imaju minus dioptriju obično nema problema. Čim se naočalama nešto desi, ona će sama natjerati roditelje da nešto poduzmu. Ona znaju razliku. S naočalama puno bolje vide i rado ih nose. U pravilu ne skidaju naočale bez prijeke potrebe. Peru ih i čuvaju od grebanja, jer svaku nesavršenost na njima doživljavaju kao “kaznu”. Njima naočale često mijenjamo, ne zato što ih unište, nego im se minus dioptrija mijenja.
Problem su djeca s malom plus dioptrijom ili ona s već razvijenim lijenim okom. Njima je svejedno. Ovi prvi vide jasno i bez naočala, ali se pri gledanju umaraju do te mjere da izbjegavaju sve intelektualne aktivnosti koje im izazivaju napor. Popuste u školi, jer im se ne da učiti. Stradaju ocjene! Ovi drugi gledaju boljim okom, a to što lijeno oko sve više slabi u svojoj funkciji, ne brine ih previše. To oko ionako služi za “ukras”. Naočale ih uglavnom nerviraju i “baš je dobro što su se razbile, ne moram ih nositi”. Super dijete za roditelje tipa “Ne još”.
 
 
Kakve naočale izabrati
 
Važno je u razgovoru s roditeljima ustanoviti kakav je njihov stav i motivacija za nošenje naočala u njihova djeteta. Okulist tada može dati nekoliko korisnih savjeta za izbor naočala koje će doista biti pravo pomagalo za razvoj vida, a ne samo jednokratni hir da se zadovolji savjest. Zašto “savjest”? Prvi put kad okulist djetetu propiše naočale, roditelji često osjećaju krivnju i zabrinutost. Misle kako su oni genetski prenijeli svoj problem s vidom na dijete. Neki su toliko zabrinuti da će previše investirati u prve naočale. Nije potrebno. Ionako će ih vjerojatno brzo uništiti. Kad treba nabaviti nove, takvi “savjesni” zaključe kako su već ionako previše potrošili, pa sad sljedeće neka čekaju.
Nakon par mjeseci evo ih ponovo. “Sad može”, ne više onako luksuzne kao prve naočale, nego najčvršće. Druga krajnost. Nije dobro. Takve se kad-tad ipak razbiju, a većina ih izgleda prerobustno i djeci se ne sviđaju. Tu se postavlja pitanje kome se naočale trebaju više sviđati: roditeljima ili djeci. I jednim i drugim, ali je naglasak na činjenici da se dijete s naočalama treba dobro osjećati. Djeca već od svoje pete godine imaju određenu predodžbu o sebi. Kažu:”Neću one štreberske naočale!” Biraju modne linije kakve vide na poznatim osobama. Treba djecu slušati i donekle im popustiti. U protivnom neće nositi naočale. Skinut će ih čim zamaknu za ugao na putu do škole. Žalibože truda i troška. Oči su opet ostale prepuštene mutnom vidu, a mozak osiromašen za puno vrijednih saznanja.
 
 
Kakva stakla odabrati
 

Roditelji zabrinuti da će često morati nabavljati djetetu naočale, nastojat će odabrati stakla koja se neće izgrepsti, da što dulje traju. Slažem se da treba zaštitni sloj protiv grebanja, ali je upitno treba li baš biti najskuplji. Što će vam vrhunski zaštitni sloj kad će se dioptrija brzo promijeniti kako dijete raste i opet ćete mu mijenjati stakla koja se do tada neće ni stići izgrepsti prosječnom uporabom? Kažem “prosječnom”, jer ako baš zgazimo naočale, tada im ni vrhunska zaštita neće pomoći. Antirefleksni sloj na naočalama uklanja nepotrebno blještanje i poboljšava kontrast. Tako oči vide bolje uz manje uloženog napora. Jako je važan i filtar protiv štetnih sunčevih zraka. Dječje su oči osjetljivije na sunčevo zračenje jer im je leća u oku prozirnija od leće odraslih ljudi. Može se očekivati da djeca više vremena provode na otvorenom, pa su tako svakodnevno izložena većoj dozi zračenja. Rjeđe nego odrasli, djeca nose sunčane naočale. Baš zato, dioptrijske naočale u djece treba iskoristiti kao štit protiv sunca. Poruka je roditeljima: budući da je vid nemjerljivo bogatstvo, ne šalite se s dječjim očima. Nositi naočale nije kraj svijeta za dijete. Naprotiv, to je ulog u budućnost. Roditelji koji to shvate mogu biti mirni i ponosni jer su poduzeli sve da se njihovo dijete pravilno razvije do svojeg punog potencijala.

 
 
Mr.sc. Inge Bošković Dragičević, dr.med.