Obitelj i razvoj predškolskoga djeteta

ZDRAVI PRIMJERI ZA PRAVILAN RAZVOJ

Roditelji i društvo sa sve većom zabrinutošću suočavaju se s poremećajima ponašanja mladih. Temelji ponašanja mladih ponajviše se postavljaju u predškolskoj dobi, između 3. i 7. godine života, kao širenje navika što ih je dijete steklo prije toga, u ranom djetinjstvu.

U predškolskoj dobi dijete se tjelesno razvija i duševno odgaja ili u obitelji (uz možebitnu pomoć bliskih članova šire porodice ili stručnih odgojitelja), ili u dječjem vrtiću (u funkciji partnerskog suodgojitelja, uz obitelj), kako bi se razvilo tjelesno i mentalno zdravo biće. To je najbolja prevencija od kasnijih zdravstvenih, socijalnih, psiholoških i etičkih poremećaja ponašanja. Pozitivni ili negativni primjeri i uzori iz djetinjstva definitivno će formirati odraslu osobu; takvi uzori i primjeri reflektirat će se na stvaranje prihvatljivih ili neprihvatljivih navika i ponašanja u zreloj dobi.

Osjećaj pripadnosti

U mladoj dobi na razvoj i stvaranje navika u većoj mjeri djeluju primjeri i uzori iz okoline, tzv. stečena svojstva, a u manjoj mjeri trajnu ulogu imaju genetska, nasljedna svojstva. U ranom djetinjstvu dominantan je utjecaj majke (uz podršku oca) na razvoj i odgoj djeteta; u predškolskoj dobi oni djeluju na dijete zajednički, kao obitelj. Tako se u predškolskoj dobi u djeteta stvara osjećaj pripadnosti obitelji, trajno se upijaju bilo dolični bilo nedolični primjeri iz obitelji. U predškolskoj dobi u djeteta dominira znatiželja, koju dijete aktivno zadovoljava. Dijete prvo radije prihvaća obitelj nego vrtić, ali se potom u vrtiću poželjno šire komunikacijski društveni horizonti i jača moć dječjeg samopouzdanja i oslanjanja na samoga sebe, no i nadalje se više voli obitelj koja je korijen dječje osobnosti. Dijete prihvaća i dobre i loše kriterije, običaje i vladanje roditelja, i bit će onakvo kakvi su roditelji. Cvijeće treba zalijevati da ne uvene; tako su i roditelji i odgojitelji odgovorni za sva područja pravilnog ranog razvoja i promicanja prava djeteta na: tjelesni razvoj (prehrana, uvjeti stanovanja, kretanje i odmor, zdravlje), psihički razvoj (pružanje sigurnosti od nasilja i zloporabe djece), emocionalni razvoj (djelovanje ljubavi majke i oca, značajno za razvoj djetetove osobnosti), socijalni razvoj (društveni kontakti s ljudima van obitelji; ako socijalna ravnoteža nije zadovoljena, u djeteta se razvija nesigurnost, tjeskoba, osjećaj napuštenosti, agresivnost), kognitivni, obrazovni razvoj (ovladavanje misaonim procesima, razvoj inteligencije, logičko zaključivanje, planiranje, pamćenje, pažnja), etički razvoj (moralne zasade spram bližnjih, razlikovanje dobra od zla). Suvremena obitelj polako se raspada, ima sve manje članova, zajedništvo je sve rjeđe zbog prezaposlenosti, umora i neraspoloženja, u obitelji ima sve više alkoholičarstva i nasilja; uzrok svemu je ambiciozna trka za novcem kako bi se imalo što više što prije, ili pak nezaposlenost i manjkavi prihodi. Zato se od društva očekuje pomoć obitelji, roditeljima: mreža ustanova za skrb, odgoj i obrazovanje djece; obrazovanje roditelja i članova šire porodice za odgoj djece; poticajne subvencije za bolju brigu roditelja oko djece. Bez toga se ne može ostvariti zadovoljavanje nabrojenih prava djeteta. A, prema tome i zbog toga, djeca ne mogu biti bolja nego što je društvo. A društvo je u krizi, u raskolu između dva ekstrema: u nas se polako gubi jedan ekstrem – patrijarhalni odgoj i kršćanski moral, a zamjenjuje ga drugi ekstrem – liberalni raspušteni egocentrizam, što dovodi do moralne krize, raspada obitelji i nestajanja skladnih obiteljskih odnosa koji su temelj odgoju i pravilnom razvoju djeteta.

Pratiti ponašanje djeteta

Roditelji su ipak sa svojom djecom više nego odgojitelji, zato se u roditeljskoj kući formira dječja psiha. Roditelji trebaju bdjeti nad psihičkim potrebama svoga djeteta, kao što bdiju nad njegovim tjelesnim razvojem. U to se doba počinju stvarati poremećena ponašanja: dijete koje doživljava ravnodušnost, uči biti osamljeno. U obitelji se odvija djetetov moralni razvoj: ako su moralni kriteriji i pogledi obitelji dobri, prihvatit će ih i dijete, a ako su loši, i njih će prihvatiti. Uzroci poremećaja ponašanja u predškolskoj dobi su (osim, rijetko, nekih bolesti) prepirke i nesklad u obitelji, promjena stana i nova društvena sredina, zastrašivanje od strane drugog djeteta, rođenje novog djeteta, smrt u obitelji, strogi roditelji, neprikladni TV programi, osjećaj odbačenosti od roditelja, roditeljska nedosljednost, manjak roditeljske pažnje, neprilagođavanje na vrtić, zastrašujuće odgojiteljice. Promjenom svog ponašanja dijete u stvari zove u pomoć. Privikavanje djeteta na disciplinu znači dosljednu primjenu uobičajenih pravila i propisa. Kažnjavanje je nužno zlo kada se pravila ne poštuju, ako se ne uspije obrazlaganjem, dokazivanjem, nagradom, ali bez pretjerane popustljivosti, bez neljudske strogosti niti ponižavanja. Najbolji su seksualni odgajatelji seksualno sretni i zadovoljni roditelji, čija seksualnost nije ograničena na genitalnost nego je oplemenjena humanošću i ljubavlju. Dijete najprije zanima da zadovolji znatiželju «odakle dolaze djeca?», a tek u adolescenciji detalji o spolnosti i emocijama; ne smije se izbjegavati odgovore, već treba odgovoriti na način podoban djetetovu uzrastu. Suparništvo između djece u obitelji normalno je. Sudbina je jedinaca da budu u centru svega i kad odrastu; dječji vrtić naročito povoljno djeluje na njihovu socijalizaciju i smanjivanje sebičnosti. Prije polaska liječniku, djetetu se može otvoreno reći da tamo neće sve biti ugodno. Roditelji svojim primjerom trebaju naviknuti dijete na šetnje i neki sport, i primjerom ih odviknuti od sjedilačkog života pred televizorom, uz zdrave obroke; to je prevencija pretilosti koja je u djece sve češća. Djecu se privikava na radne navike zajedničkim radom, npr. zajedničkim prostiranjem stola, uređivanjem stana, zajedničkim higijenskim navikama, pomoći u kuhinji itd. Djed i baka, po potrebi i članovi šire porodice, samo su pomoć roditeljima, ali ne i zamjena; oni mogu korigirati ponašanje roditelja temeljem iskustva iz njihove roditeljske faze i zbog emocija spram unučadi. Njih potiče na odgovornu pomoć ponovni užitak «roditeljstva», no s druge se strane mogu povući kad se stvari zakompliciraju. Dijete u njima uživa i razvija se uzorom na njihov autoritet u dječjim očima, makar se pritom malo i razmazilo, što roditelji obično uspijevaju korigirati. Stručni pojedinci mogu cijeli dan, dok roditelja nema kući, biti uz dijete i pomoći u njegovom odgoju i razvoju; ne valja birati jeftinije i neprovjerene amatere, već potvrđeno educirane odgajatelje. Igraonice u dječjim odjelima knjižnica velika su pomoć roditeljima, u pravilu na pola dana, obično pod paskom dobro obrazovanih odgojitelja.

Prim.dr. Ivica Ružička