PSIHOLOGIJA

OBITELJ – BITAN ODGOJNI ČIMBENIK

Postignuta iskustva i znanstvena istraživanja pokazala su da dijete mora barem prve tri godine života ostati u okrilju obitelji, jer mu se inače može nanijeti trajnija šteta. Čak i u skromnim obiteljskim okolnostima dijete se razvija povoljnije nego u najboljim ustanovama.

Obitelj je najmanja i najprirodnija zajednica čije članove ne povezuje samo krvno srodstvo, već i zajednički život, međusobna ljubav, poštovanje povjerenje i interesi. Ona je zatvorena cjelina s njena tri najbitnija člana: ocem, majkom i djecom. Majka¬ je utjelovljena briga i ljubav, nosilac radosti, udobnosti i one topline koja je naročito potrebna za duševno zdravlje malenog djeteta. Otac je nosilac pravog autoriteta, pun je iskustva i životne mudrosti. Djeca su u toj obitelji nosioci nade i produžavanja života. U obitelji se najsretnije pripremaju za život u drugim, većim zajednicama.

Identifikacija

Osnovu učenja u mladoj ličnosti čini identifikacija, gdje dijete uzima odrasle kao uzor. U to najranije doba otac i majka su uzor i njih dijete oponaša. Proces identifikacije nesvjesni je proces u kojem dijete usvaja stavove roditelja i sredine u kojoj raste, formirajući na taj način svoju individualnost. Identifikacije se sastoje u tome da se dijete u svemu poistovjećuje sa svojim uzorom, u njemu nalazi sebe, njegove oblike ponašanja unosi u sebe. Identifikacija je jača što je dijete mlađe; time je ono slabo kritično prema svom uzoru i ne zna procijeniti što je dobro, a što je loše. Što je dijete starije, postaje sposobno da razmišlja i ne prima utjecaj odraslih neposredno kao ranije. Uglavnom se dijete identificira s roditeljima jer je njegov odnos prema njima najpozitivniji. U svoju ličnost dijete će ugraditi njihove osobine. Za duševni razvoj djeteta veoma je štetna situacija kada se nema s kime identificirati. Nedostatak identifikacije u ranom djetinjstvu ozbiljno oštećuje formiranje ličnosti i dijete se u takvim okolnostima ne može izgraditi u čvrstu, emocionalnu ličnost. Ono često ostaje kolebljivo u stavovima, povodljivo, često se ponaša impulzivno, emocionalni život ostaje mu siromašan. Specifičnost odgoja obiteljske sredine očituje se u nekim posebnostima koje ostale sredine nemaju. Obitelj je prvi mali svijet djeteta, dovoljan za djetetovu socijalnu komunikaciju, koju ono još dugo neće imati potrebu mijenjati. U obitelji dijete stječe svoja prva iskustva, postaje svjesno sebe i svoga “Ja”, upoznaje reakcije na svoje ponašanje, redovito nailazi na shvaćanje, pomoć, zaštitu, sigurnost i ljubav, koja je prirodan odnos u toj sredini koja učvršćuje odnos između djeteta i roditelja. Dijete živi u obitelji upravo kada je najviše podložno utjecajima i kada mu se u svijest urezuju doživljaji iz obiteljskog života, kao trajan “pečat” njegove ličnosti. Proučavanja ličnosti djece koja su u najranijem djetinjstvu ostala bez roditeljske ljubavi pokazuju da su ta djeca emocionalno oštećena, sklona različitim asocijalnim oblicima ponašanja te teže uspostavljaju nove socijalne kontakte. U obitelji dijete stječe prava iskustva o prihvaćanju ili odbijanju vlastitih postupaka, upoznaje životne teškoće i načine kako ih rješavati, obavlja određene poslove koji mu pripadaju, tuguje i raduje se, razvija osjećaj solidarnosti, međusobnog pomaganja.

Obiteljske tradicije

Obitelj je čuvar tradicije i sve je sadržano u obiteljskim ambicijama, željama, planovima. Često roditelji prebacuju na djecu svoje želje za ostvarenjem nekih ambicija ili velikih zahtjeva koje nisu uspjeli ostvariti. Pretjerana ambicioznost roditelja, koja nije primjerena stvarnim, psihofizičkim sposobnostima i mogućnostima djeteta, može “slomiti” ličnost djeteta. Nepotpuna obitelj nedostatna je za odgoj i formiranje ličnosti djeteta. Važno je da postoje oba roditelja jer se ličnost djeteta izgrađuje na osnovi modela ličnosti oba roditelja i njihovih međusobnih odnosa, pod uvjetom da postoji emocionalna povezanost roditelja. Obitelj s oba roditelja među kojima je stalno prisutan nemir, ili ona u kojoj su jedan ili oba roditelja alkoholičari, ili postoji izvanbračna veza, čak štetnije utječe na formiranje ličnosti od nepotpune obitelji. Takvoj djeci nedostaje čvrstina emocija, često postaju nestabilnog karaktera i osjećajno ugrožena. Zapostavljena i odgojno zapuštena djeca imaju mnoge teškoće i poremećaje u razvoju zbog nedostataka u ličnosti samih roditelja. Prenaglašena, nametljiva briga o djetetu može sputati normalan razvoj ličnosti i razviti preveliku ovisnost o majci ili ocu. Zbog prevelike ovisnosti djece o roditeljim dolazi do teškoća u prilagođavanju djeteta na novu sredinu. Ona se cijeli život kasnije hvataju za roditelje, uvijek pitaju za savjet i mišljenje i nikada neće odrasti kao samostalni ljudi. Iako je prisnost prijeko potrebna u ranom djetinjstvu, ona se mora postupno smanjivati kako dijete raste. Roditelji, bez obzira na to koliko voljeli svoje dijete, moraju shvatiti potrebu za samostalnošću.

Psihološki poremećaj

Kod svih neurotskih pojava u djetinjstvu radi se o interakciji traumatskih doživljaja, utjecaja odgojnih stavova roditelja i šire socijalne sredine te konstitucije i hereditarne opreme djeteta. Sudjelovanje mnogobrojnih faktora objašnjava zašto će jedan utjecaj imati traumatsko djelovanje na jedno dijete, dok će ga drugo dijete doživjeti na način koji ne ometa njegov dalji razvitak i ne dovodi do neurotskih simptoma. Osim toga, veće dijete može raspolagati većom snagom ega i drugim mehanizmima postići obranu od anksioznosti uzrokovane frustracijom. Prema tome, traumatičnost jednog doživljaja, ili štetnost jednog odgojnog stava, nije u svakom slučaju sadržana u njima samim, već ona rezultira iz međuigre svih navedenih faktora. Poznati su opisi najpoznatijih traumatskih doživljaja, kao što su gubitak jednog ili obaju roditelja, ili naglo odvajanje od obitelji, ili hospitalizacija, bolest, rođenje brata ili sestre i sl. Kao jedan od najvažnijih faktora smatramo poremećen rani odnos majka-dijete, i svaki poremećaj toga emocionalnog odnosa dovodi do psihotoksične bolesti, prema tome da li se radi o neadekvatnoj ličnosti i stavu majke ili o više ili manje otvorenom odbacivanju djeteta. Odbacivanje i emocionalno neprihvaćanje djeteta može biti i prikriveno prekomjernom gratifikacijom njegovih potreba i pretjerano popustljivim odgojnim stavom. Smatra se da zbog svoje vlastite neuroze majka prenosi na dijete projekcijom ili identifikacijom, vlastite neriješene infantilne konflikte, a dijete svojom neurozom odgovara na majčina neurotična očekivanja i stavove. Međutim, neuroza majke ne mora neizbježno dovesti do neurotskog reagiranja kod svakog djeteta. Ona može pogodovati razvoju neuroze samo kod djeteta jednog spola ili samo kod mlađeg ili starijeg, što također može biti uvjetovano specifičnim majčinim infantilnim konfliktom koji ona ponavlja u vlastitoj obitelji. Na ponašanje majke prema djetetu i mogućnost uspostavljanja zadovoljavajućeg emocionalnog odnosa s njim djeluje i stav oca, drugih članova obitelji, kao i socijalni i kulturalni faktori. I druge osobe u obitelji, naročito otac, mogu djelovati neurotigeno. Zavisno od toga koliko muškarac osjeća da je potvrđena ili ugrožena njegova muškost u obitelji, poslu ili društvu, on je u stanju manje ili više uspješno obavljati svoju roditeljsku funkciju. Složena dinamika cijele obitelji i raspodjela uloga unutar obitelji također mogu uvjetovati javljanje neurotskih pojava kod djeteta. Vanobiteljska sredina, društvo vršnjaka, odgojne i obrazovne ustanove mogu pogodovati produbljivanju neurotskog ponašanja, pogotovo u slučaju kad je već i dotadašnji razvoj ličnosti djeteta bio nezadovoljavajući.

Primjer

Dijete s nekim fizičkim nedostatkom ili manjom intelektualnom sposobnošću, i zbog toga jačim osjećajem nesigurnosti, može provocirati pogrešan odgojni stav roditelja, na što opet dijete recipročno reagira još izrazitijim neurotskim ponašanjem. Sličnost djeteta s roditeljem, ocem ili majkom, prema kojem je postojala izrazita agresivnost, može uvjetovati emocionalno neprihvaćanje djeteta zbog identifikacije djeteta s tim roditeljem. U praksi se često susreću djeca s različitim konverzivnim simptomima koji se javljaju odjednom ili sukcesivno izmjenjuju. Upućen nam je na pregled dječak koji je unazad nekoliko tjedna pokazivao izrazite psihičke promjene. Dječak je sin starijih, boležljivih roditelja. Već u prvim razgovorima s majkom bilo je očigledno da majka pokazuje izrazito pretjeran zaštitnički stav prema dječaku. Dječak je bio veoma vezan uz majku, u dugotrajnom sukobu s ocem i starijim bratom, što je dovelo i do fizičkih napada na oca u posljednje vrijeme. Nakon kraćeg perioda odvajanja od majke, za vrijeme jedne od njenih hospitalizacija, javio se kod dječaka izrazit strah za njeno zdravlje, sa suicidalnim mislima, zatim bogata konverzivna simptomatologija, vezana pretežno oko srca i glave, s jakim depresivnim afektom. Klinička je slika bila tako intenzivna da je bila neophodna kraća hospitalizacija. Poslije tri mjeseca ambulantne terapije, dječak se osjećao mnogo bolje, ali se pri uključivanju u školu, nakon gotovo pet mjeseci prekida školovanja, javila prolazna enureza (nevoljno, nekontrolirano mokrenje) koju nikada nije pokazivao. Ponekad se takve promjene kliničke slike dešavaju i bez intenzivnijeg terapijskog utjecaja, kao u sljedećem slučaju: djevojčica, treća od četvero djece, dugo godina pokazuje znakove ljubomore na mlađu sestru koja je mezimica obitelji, naročito oca. Nekoliko mjeseci nakon očevog odlaska na rad u inozemstvo popušta u školskom uspjehu i dobiva u školi nekoliko uzastopnih velikih konverzivnih napadaja. Zbog tehničkih razloga djevojčica nije uzeta u redovitu terapiju, već joj je samo ordinirana medikamentna terapija, uz površnu sugestiju. Na kontrolnom pregledu, nakon dva mjeseca, mogli smo ustanoviti da se napadaji više nisu javljali, ali se djevojčica žalila na bolove i slabost u nogama. Kao kod svih neurotskih pojava, tako i kod konverzija u djetinjstvu vrsta simptoma ne govori o uzročnim faktorima, dinamici i dubini lezije ličnosti. Terapija: evidentno je da će u gotovo svakom slučaju biti potreban i psihoterapijski utjecaj na roditelje, majku, oca, oboje, ili čak i na kompletnu obitelj bolesnika.

Mr.sc. George Salebi, dr.med.