EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

BITI DRUKČIJI

Mnogo je načina i razloga zbog kojih možemo postati dručiji u nekoj socijalnoj grupi. Nekad nas na to prisili kakav hendikep, nekad preseljenje; nekad sposobnosti i mogućnosti, a nekad nemogućnosti; nekad imovinsko stanje, a nekad običaji.

Odrastao čovjek, s izgrađenim samopouzdanjem i vjerom u sebe, može svoju različitost prihvatiti, čak i njegovati. No, djetetu koje njegova grupa »obilježi« zbog različitosti bilo koje vrste, nije lako nositi nametnuto breme. Ono što školsko dijete povređuje i svrstava u kategoriju drukčijih, najčešće je poruga njegovih vršnjaka. Kad mu se rugaju, označavaju ga lošijim, nesposobnijim i manje vrijednim, iako im to nije osnovna namjera. Oni zapravo žele istaknuti sebe i biti važni. Podcrtavajući nečije nedostatke, djeca koja se rugaju poručuju da su bolja od onoga kome se rugaju i da zato zaslužuju pozornost i ljubav. Osim toga, pomičući pozornost na tuđe nedostatke, manje primjećuju svoje.

Utopljen u grupi

Kad se ruganje dogodi u razredu, velika je vjerojatnost da će se inicijatoru pridružiti još koje dijete jer članovi grupe imaju osjećaj da u grupi prestaje individualna odgovornost. Više to nije učinio netko konkretan, već »oni« – individue utopljene u grupi. No, koliko je grupi lakše preuzeti inicirane oblike ponašanja, toliko je djetetu kojem se rugaju teže. Ono nije samo »obilježeno«, već je i izdvojeno i suprotstavljeno cijeloj grupi, kao da grupa umnaža energiju protiv njega. Takvu reakciju razreda može izazvati i nesmotren ili prekritičan komentar učitelja, kao što je »ti si lijen«, »neposlušan« ili »nepopravljiv«. Djeca još nemaju izgrađen vrijednosni sustav, pa se povode za procjenama odraslih. Ona još ne razumiju uzročno - posljedične odnose, pa koriste zaključke odraslih. Zbog toga je odgovornost odraslih dvostruka. Prosuđujući kritizerski i s pomanjkanjem empatije, oni ruše samopoštovanje djeteta i pritom još služe kao komunikacijski modeli. Tako nepodržavajući komentari odraslih postaju dozvola za izrugivanje. Meta izrugivanja naročito lako postaju najmlađa djeca u razredu. Pola godine ili čak cijela godina razlike u toj dobi neminovno se odražava na djetetovu sposobnost reagiranja na zahtjeve. Uspoređujući se međusobno, djeca koja nešto ne mogu kao ostali, pomišljaju da s njima nešto nije u redu. Ako uz to dožive smijeh i ruganje, u njima će rasti otpor prema sredini i aktivnostima koje im stvaraju nelagodu. Najstarija djeca u razredu najčešće s lakoćom svladavaju gradivo, naprosto zbog svoje zrelosti.

Ivanova priča

Sa zebnjom u srcu Ivan se vraćao iz škole. Usred noći majku je probudilo njegovo vrištanje. Pojurila je u sobu i jedva razbudila uplakanog sina. »Ne daj me u školu...Ne daj me u školu...«, jecajući je ponavljao. Kada se sutradan probudio, nije htio pričati o svom snu. Danima je bio potišten. No, mama nije odustala. Povela ga je na izlet na Sljeme. Njih dvoje proveli su dan sami. Ispričala mu je kako se mučila s tablicom množenja koju nikako nije mogla upamtiti, kako joj je zbog toga bilo muka ići u školu i kako su joj se djeca iz razreda rugala. Tada je njen sin odlučio priznati da je njegov problem čitanje. Kad bi ga učiteljica prozvala, njemu bi od straha zatitrala slova i više nije znao gdje je stao, u kojem je redu i što čita. Učiteljica bi se ljutila da je odsutan, a djeca su mu se smijala. Posebno ga je boljelo što mu se smijala i djevojčica koja najbolje čita i što ona sigurno misli kako je glup. Toliko se bojao da će mu se to ponovo dogoditi, da više nije znao za sebe i prije nego li ga je učiteljica prozvala. Mama ga je odvela logopedu, koji je ustanovio da je taj, natprosječno inteligentan dječak, imao problema s disleksijom i djelomice s disgrafijom. Sistematski rad od nekoliko tjedana već je donio prve rezultate. Mama je objasnila učiteljici o čemu se radi i zamolila je da ga neko vrijeme ne proziva. Zatim ga je učiteljica pitala da li bi pročitao pjesmicu koju je već znao napamet i pred svima ga pohvalila, a onda su se dogovorili da će se on sam javiti da nešto kratko pročita kad osjeti da to može. Trebalo je vratiti samopouzdanje. Nakon dva mjeseca, Ivan je s razumijevanjem pročitao svoju prvu knjigu. Odjednom mu je bilo silno važno dobiti odličan iz lektire jer je tako postao sličan djevojčici koja najbolje čita i koja ga je najviše zadirkivala (ili ga je njezino zadirkivanje najviše boljelo). Ako smo prije polaska u školu izgradili odnos povjerenja s našim djetetom, ono će nam se požaliti i očekivati od nas da mu budemo pomoć i potpora. Samo slušanje i suosjećanje već će olakšati njegovu nelagodu jer mu razumijevanje odraslih kojima vjeruje pomaže da vrati samopouzdanje. Nekad će biti dovoljno objasniti zbog čega nastaju njegove teškoće i što ga čini drugačijim, npr. da gleda u križ jer mu je »jedan mišić u oku narastao malo duži«, ili nosi flaster na naočalama da bi se to ispravilo, ili nosi dugačke rukave i kad je toplo da bi se zaštitio od alergije. Bitno je da se to može svakome dogoditi, ali to ne znači da si pametan ili nisi, da si dobar ili nisi, da si prijatelj ili nisi. Kada dijete prihvati mirno obrazloženje svojih roditelja, »citirat« će ga na sličan način i svojim vršnjacima. A čim djeca (i ne samo djeca) osjete da onaj kome su se rugali nema problema s onim zbog čega mu se rugaju, prestaje im biti zanimljiv. Naći će nekoga tko će svojim burnim reakcijama potpaljivati i pothranjivati njihovu »zajedljivu igru«. Ako pak roditelji shvate da je djetetu potrebna pomoć, tada su opet oni ti koji ga trebaju povesti specijalistu ili dodatno proraditi ono što dijete nije uspjelo svladati. Niži su razredi vrijeme kada se formiraju radne navike i navike prevladavanja poteškoća. Te nam navike najčešće ostaju kao obrazac cijelog života. No, zbog brzine u kojoj živimo, najčešće nemamo dovoljno vremena i živaca bodriti dijete u pronalaženju vlastitih stilova učenja i svladavanja izazova, već mu nudimo gotova rješenja. Tako ga naučimo da će ga uvijek netko »spasiti«. Rezultat je nesamostalo dijete, koje nema razloga osamostaliti se.

Perfekcionizam

Druga je krajnost postati drukčiji zbog prevelikog očekivanja roditelja. Nije rijedak slučaj da roditelji djetetova postignuća u školi doživljavaju kao svoja. Oni imaju najbolje namjere: žele djetetu omogućiti ono što sami nisu mogli ili imali. Smatraju da je stvaranje uvjeta jedino što oni trebaju učiniti, a na djetetu je da zauzvrat daje najbolje rezultate. Jer, da su oni imali takve uvjete, gdje bi im bio kraj! Kada dijete iz škole donese dobru ocjenu ili pohvalu, oni smatraju da je to »normalno«. Nemaju ga potrebu pohvaliti, već odmah pitaju za sljedeći zadatak koji je pred djetetom. Ako pak ocjena nije najbolja, u čudu pitaju kako to, zašto nije. Dijete tako uči da je prihvaćeno samo kad je najbolje. Roditelji to rade jer svom djetetu žele dobru budućnost, a nisu svjesni da mu ugrađuju strah od neuspjeha i perfekcionizam koji će ga u životu više kočiti nego što će mu pomagati. A kada se pojavi problem, roditelji s velikim očekivanjima nastoje ga riješiti kaznama i kritiziranjem. Na pritužbe djeteta da mu se rugaju, oni odgovaraju: »Nije to ništa!«. Na taj su način svom djetetu poručili da ga ne razumiju, jednako kao ni oni koji su ga povrijedili. Dalje se povjeravati takvim roditeljima značilo bi samo produbljavati svoju bol. Zato je sigurnije povući se u sebe. To je način kako se gubi povjerenje i gradi jaz između djeteta i roditelja. Otpor u koji dijete počne ulaziti u nižim razredima povećava se u vrijeme puberteta i adolescencije, kada može narasti do odbijanja svega što ima veze sa zahtjevima autoriteta. Kada jednom stvorimo zid između sebe i svoga djeteta, teško ćemo ga srušiti bez pomoći psihoterapeuta, jer najčešće nećemo biti svjesni kako smo izgradili nepovjerenje i kako ga održavamo. Alarm da se djetetu događa nešto što ne smije povjeriti roditeljima jest i lijenost. Djetetu se ne da raditi, usporeno je, često zastajkuje, odugovlači, teško se odlučuje za neku aktivnost. Razlozi su gotovo redovito u neugodnim iskustvima koja nastoji potisnuti i koja ga koče da nesputano prihvati dinamiku života. Ta neugoda može imati izvorište u školi, ali isto tako može biti rezultat konfliktnih odnosa u domu, s roditeljima ili braćom.

Adaptacija, bunt ili autentičnost

Dječja ponašanja uvijek imaju svoju logiku. Što preostaje djetetu »obilježenom« na bilo koji način? Jedna je mogućnost da zatomi svoje osjećaje i misli i pokuša »zaraditi« pažnju i prihvaćanje drugih čineći ono što pretpostavlja da bi im se sviđalo. Druga je mogućnost postati buntovan. Svojom drskošću, stalnim otporom i odbijanjem svega što mu se ponudi ili traži od njega, skretat će pozornost na sebe. No, to će biti negativna pozornost. Stalno će isticati što neće, ali će pri tome potpuno potisnuti što je to što istinski želi. Oba stila ponašanja negiraju autentičnost bića jer zatiru kontakt s osobnim mentalnim i emocionalnim svijetom. I u jednom i u drugom slučaju dijete će prestati biti ono što jest. Prestat će izražavati svoje misli i osjećaje jer će strah od neprihvaćanja uvijek lebdjeti nad njegovom glavom. Polazak u školu velik je izazov i promjena za svako dijete. Što ga tamo čeka, da li će se snaći, hoće li naći prijatelje, kakav će odnos uspostaviti s učiteljem ili učiteljicom, kako će reagirati na školske obveze: od sjedenja u klupi, preko praćenja nastave do pisanja zadaća i učenja? Sve su to dileme koje muče roditelje više nego djecu jer djeca osjećaju uzbuđenje zbog polaska u školu, ali nemaju u svijesti analitiku svih mogućih problema kakvu znaju razrađivati roditelji. A kad nešto očekujemo, onda svoju pozornost usmjeravamo na očekivano, pa će nam promaknuti sadržaji koji se ne uklapaju u očekivano. Tako možemo od malih poteškoća sami generirati velike probleme. To je ujedno prvo što možemo učiniti za svoje dijete: umjesto da budemo prekritični i prema djetetu i prema izvorima mogućih poteškoća, iskoristimo svaku priliku da čujemo svoje dijete, pokažemo zanimanje za ono što nam priča ili pokazuje neverbalno. Podržavajući ga u tome da bez cenzure prepričava svoje doživljaje, stvaramo most povjerenja preko kojeg ćemo saznati i za moguće probleme. Ako se pojave, suosjećanje je melem koji će djetetu umanjiti bol i učiniti ga sklonim za naša objašnjenja i obrazloženja. Tek nakon što doživi suosjećanje, moći će razumjeti što znači biti drukčiji. Razumijevanje različitosti predstavlja prevenciju budućih ozljeđivanja. Zato su odrasli ti koji djeci neprestano trebaju objašnjavati zašto su neki ljudi drukčiji – ni bolji, niti lošiji, nego drukčiji. Ti si uspješniji u jednome, on je u nečemu drugome. Ali tvoja je veličina da razumiješ onoga tko ne može, a ne da mu se rugaš. Učeći ga da razumije, prihvaća i tolerira drukčije, dajemo mu dozvolu da i ono samo može biti DRUKČIJE i U REDU. Kada bi učitelji koristili neugodne scene koje se svakodnevno događaju među djecom u razredu da izazovu razumijevanje i suosjećanje, poruga bi postupno nestajala iz dječjih repertoara. Kada bi se različitost pojedinaca koristila kao poziv na iskazivanje osobnih kvaliteta, razredni bi kolektiv ubrzo postao podržavajući. No, nastavni je program toliko prekrcan činjenicama, a razredi brojem učenika, da se učitelji jedva uspijevaju baviti odnosima u razrednom kolektivu. Ipak, svaka njihova interpretacija događaja u razredu poziva djecu ili na razumijevanje, ili na porugu. Umjesto da prebacujemo krivnju sa škole na obitelj i obrnuto, učinimo maksimum za svoje dijete u obitelji. Pomozimo mu da probleme sagleda kao izazove. Pohvalimo svoje dijete kad god učini nešto vrijedno hvale. To je hrana koja će ga motivirati da pokuša još bolje. Bodrimo ga da iskaže ono što stvarno misli i osjeća jer ćemo time podržati i njegovu autentičnost. Tako će moći razviti ono po čemu jest jedinstveno. Naučimo ga ne samo da prihvaća svoju i tuđu osobitost, već i da njeguje dobrobiti koje ona donosi. I, ne zaboravimo: drukčije dijete bez potpore obitelji gubi samopouzdanje i postaje »dežurni krivac«. Drukčije dijete s potporom gradi samopouzdanje i postaje VOĐA kojemu se dive.

Vesna Špalj, prof.