SURADNJA U SOCIJALNIM SUKOBIMA

GRADNJA, A NE RUŠENJE ODNOSA

Učenje dugoročno efikasnih ponašanja u sukobima već u ranoj životnoj dobi može pomoći djetetu u boljoj socijalnoj adaptaciji tijekom mladenaštva i odrasle dobi. Vježbanje socijalnih vještina za suradničko rješavanje sukoba predstavlja važno područje prevencije nastanka i razvoja poremećaja u ponašanju.

Poremećajima u ponašanju smatraju se sva ona ponašanja koja na neki način ometaju dijete ili mladog čovjeka u redovnom funkcioniranju te mogu biti štetna i opasna za tog pojedinca i/ili njegovo okruženje. Oni se mogu početi javljati tijekom djetinjstva ili mladenaštva, a ako se pravovremeno i pravilno ne tretiraju, mogu prerasti u neki od oblika delinkventnog ponašanja, odnosno kršenja zakonskih normi. Jedno je od obilježja socijalne neprilagodljivosti mladih s poremećajima u ponašanju neefikasno rješavanje sukoba. Nedavnim istraživanjem stavova o sukobima mladih primorske regije je utvrđeno da sklonosti prema nesuradničkim ponašanjima progrediraju sa stupnjem intenziteta i trajanja poremećaja u ponašanju. Analiza ponašajnih obilježja mladih delinkvenata u Republici Hrvatskoj u poslijeratnom razdoblju, u odnosu na prijeratno, ukazuje da je «profil» poslijeratne generacije maloljetnih delinkvenata značajno lošiji. Danas ima više nasilničkih delikata, recidivizma, asocijalnih ponašanja, ovisnosti, problema u procesu obrazovanja, a dobna se granica mladih počinitelja nasilja sve više snižava. Stoga se danas puno, premda mnogi smatraju i nedovoljno, ulaže u preventivne aktivnosti za sprečavanje i suzbijanje nastanka i razvoja poremećaja u ponašanju. Jedan je od oblika prevencije promicanje formiranja pozitivnog i kompetentnog identiteta putem učenja društveno poželjnih i djetetu korisnih socijalnih vještina za efikasno rješavanje socijalnih sukoba. To se čini kroz institucije (odgojno-obrazovne, zdravstvene i dr.) u radu s djecom. Jednako je važna i edukacija roditelja radi promicanja kvalitete komunikacije unutar obitelji, odnosno radi pomaganja roditeljima za uspješnije roditeljstvo u uvjetima tranzicijskih i globalističkih procesa.

Socijalni sukobi i njihovo rješavanje

Možda najprije treba reći kako se suvremeno gledanje na sukobe razlikuje od tradicionalnog. Dok se ranije na sukobe gledalo kao na nepoželjne društvene pojave, danas se smatra da oni mogu voditi prema kvalitetnijem odnosu među sudionicima sukoba i da mogu unaprijediti kvalitetu osobnog i društvenog života. Ako odrasli prihvaćaju da je sukob između dvoje ljudi normalan ljudski proces, tada su u stanju učiti djecu kako on može poslužiti kao jedan od pokretača osobnog razvoja i društvene evolucije. Kao takav, sukob stvara mogućnosti učenja i prilagođavanja na razlike i različitosti koje su prirodna i zdrava obilježja svakog društva. Razlike tako prerastaju u funkciju zajedničke dobrobiti i napretka. Učenje suradničkog ponašanja u ranoj životnoj dobi važno je zbog uspostavljanja dugoročnih uspješnih odnosa. Poznato je da su vještine rješavanja socijalnih sukoba pod utjecajem individualnih osobina, roditeljskog nošenja s vlastitim emocijama, nedosljednog odgoja, strukture obitelji, ali i pod utjecajem vršnjačkih pritisaka za prilagodbu grupnim normama i kulturalnih faktora, kao što je socijalizacija unutar etničke pripadnosti. Dakle, djeca svoje tendencije za rješavanje sukoba njeguju već od malih nogu i jako je bitno kako na to utječu okolnosti i razvojni uvjeti. Premda ih ima mnogo, ovdje će se navesti jedna od često korištenih podjela na tri osnovna pristupa ponašanja u sukobima: 1) suradnja, 2) pobjeđivanje, 3) izbjegavanje. Prezentirajmo ih, u osnovnim crtama. Suradnja u sukobu u središte pozornosti stavlja i trenutni sukob i cjelokupne odnose, koristeći takve vještine koje nisu samo vještine za rješavanje sukoba, nego i vještine za izgrađivanje odnosa. Pri tome se vjeruje u konstruktivni dijalog. To nerijetko iziskuje i više truda i više vremena nego ostala dva pristupa, ali je krajnji ishod pobjeda u korist obje strane. Može se reći da je suradnja nenasilni oblik rješavanja sukoba. Sljedeće vrijednosti i uvjerenja ključni su za nenasilno rješavanje sukoba: a) više se može postići traženjem rješenja sukoba nego borbom za prevlast, b) moguće je da obje strane budu zadovoljene, c) postoji uzajamnost između procesa i ishoda rješenja sukoba. Pobjeđivanje u sukobu definira se kao pristup ponašanja u sukobima koji je suprotan suradnji. Radi se o šabloni u kojoj je moć uočljiva i koristi se na destruktivan način. Polariziraju se pozicije i jako smanjuje mogućnost rješavanja sukoba. Kod “gubitnika” se stvara želja za osvetom. Ništa se ne čini za poboljšanje odnosa. Uz pristup pobjeđivanja vežu se pojmovi agresivnog i nasilničkog ponašanja. Izbjegavanje sukoba jednako je nedjelotvorno za dugoročne odnose sudionika sukoba. Nije u tolikoj mjeri antisocijalno da bi mu se pridavala značajnija društvena važnost. Naime, radi se o tome da ljudi vjeruju kako će sukob naprosto nestati ako se pretvaraju da ne postoji. Jedna je vrsta izbjegavanja ona kada se netko boji suočavanja jer smatra da bi nakon sukoba netko bio nesretan. Druga je vrsta izbjegavanja nedostatak samopouzdanja za suočavanje s problemom. Dakle, svi ljudi, u određenim okolnostima, koriste neki od ta tri pristupa. No, suvremene spoznaje proučavanja problematike rješavanja socijalnih sukoba promoviraju ideju o unapređivanju i vježbanju onih emocionalnih i socijalnih vještina koje izgrađuju pozitivne stavove za suradničko ponašanje u sukobima.

Što možemo učiti djecu

U dječjoj dobi sukobi predstavljaju jedinstvene prilike za koordinaciju socijalnih vještina i učenje vještina pregovaranja. Kada dođu u adolescentsku dob, njihovo će ponašanje isto tako biti, u svakodnevnim situacijama, prožeto sukobima. To su sukobi unutar obitelji, s roditeljima, braćom i sestrama, potom s nastavnicima, vršnjacima i drugima. Sukobi sami po sebi nisu zlo. Štoviše, oni su sredstvo i prostor socijalnog učenja. Smatra se da bi se učenjem efikasnih modela upravljanja sukobima usmjeravalo djecu k uporabi takvih socijalnih vještina koje bi im pomogle da što optimalnije funkcioniraju u svojoj socijalnoj sredini. To je jedan od preduvjeta prevencije razvoja poremećaja u ponašanju. Konkretno, ciljevi odgoja za suradničko rješavanje sukoba trebali bi biti: smanjivanje impulzivnosti i jačanje samokontrole, razvijanje empatičnosti za tuđe potrebe i želje te osnaživanje za što zrelije i odgovornije izražavanje vlastitih osjećaja i misli koji prate sukob, kao i pozitivno vrednovanje ravnopravnog dijaloga u procesu sukoba. To se može usvajati od rane životne dobi pa sve do zrelosti. Da bi djeca i mladi učili suradničko rješavanje sukoba, trebaju imati okruženje koje promovira demokratska načela suživota i odgoj za civilno društvo. Tendencija je da se stručnim djelovanjem, kroz različite institucije i dokumente, promovira odgoj za poštivanje ljudskih prava, poštivanje različitosti i općenito odgoj za pozitivan i zdrav razvitak društva.

Mr.sc. Nataša Mirolović Vlah, dipl.defektolog-socijalni pedagog