RADIOLOŠKA DIJAGNOSTIKA U DJEČJOJ DOBI
KORIST I ŠTETA NA VAGI
Dijete je dijete, a ne odrastao čovjek u malom. Ono se od odraslog čovjeka razlikuje
u anatomskom, fiziološkom i psihološkom, ali i u patološkom pogledu. Te su razlike
to jače izražene što je dijete mlađe, tad su slabije i otporne imune snage organizma.
Već se prije više od jednog stoljeća uvidjelo da su specifičnosti dječjeg organizma
tolike da se pojavila potreba za posebnom specijalnosti medicine koja se bavi
isključivo prevencijom, dijagnostikom i liječenjem djece – pedijatrijom. Ona
je toliko potrebna i zahtjevna da se postepeno trajanje specijalizacije za pedijatra
produživalo s prijašnje tri na sadašnjih pet godina. U radiološkoj dijagnostici
dječji je organizam također toliko specifičan u odnosu na odraslu osobu, da
se pokazalo korisnim da se djetetu radiološki posvećuju radiolog i inženjer
radiologije koji su posebno orijentirani i time iskusni samo za pedijatrijsku
radiologiju. Opravdan je naziv radiolog, ne samo rendgenolog, jer se on uz rendgenologiju
bavi i korištenjem ostalih zračenja, ultrazvukom i magnetskom rezonancijom.
Radiolog nije i pedijatar, ali ako je on stalni član tima u pedijatrijskoj bolnici,
on je u stalnom kontaktu s pedijatrima pa radiologija postaje ono što uvijek
i svagdje i treba biti – klinička radiologija, čiji se nalazi temelje i na kliničkim,
i na radiološkim simptomima. Takav će timski rad poboljšati i ubrzati dijagnozu
u oboljelog djeteta. Nadalje, poštedjet će dijete štetnih suvišnih ozračivanja
jer će članovi tima zajednički zaključiti treba li primijeniti rendgensku pretragu
s potencijalno štetnim ionizirajućim zrakama ili će za dijagnozu biti dostatna
neionizirajuća ultrazvučna ili kakva druga pretraga. Tako će timski rad oko
bolesne djece biti jamstvo za poštivanje zahtjeva medicinske etike, otklanjajući
mogućnost neracionalnog upućivanja na rendgenske pretrage i opasnost zaboravljanja
mjera prevencije i zaštite od suvišnog ozračivanja.Dječji je organizam osjetljiviji od odrasloga na ionizirajuća zračenja, pa tako i na ona iz rendgenskih dijagnostičkih uređaja. Najosjetljiviji su spolni organi (testisi i ovariji) i krvotvorni organi (koštana srž). Posljedice mogu biti ili genetičke (nasljedne bolesti na nekom od pripadnika sljedećih generacija ozračene osobe) ako su ozračeni spolni organi, ili su posljedice somatske (leukemija ili rak kojeg organa) ako su ozračeni krvotvorni organi; te zloćudne bolesti, ako do njih uopće dođe, očituju se poslije vremena latencije od 6 do 40 i više godina od ozračenja. Rendgenske pretrage trebaju se raditi na dječjem odjelu, s radiološkim osobljem posebno iskusnim na zaštiti bolesne djece od zračenja, s najmodernijim rendgenskim aparatima i sa specijalnim pomoćnim uređajima i fotografskim materijalom koji će skratiti na djelić sekunde zračenje iz rendgenske cijevi, sa svim potrebnim predmetima za zaštitu najosjetljivijih dječjih organa od zračenja. Pri odluci hoće li se jedno dijete uputiti na rendgensku pretragu ili ne, mora se, ovisno o kliničkim simptomima bolesti, odvagati između maksimalno potrebne koristi za što raniju i točniju dijagnozu i minimalno dostižne štete od ozračivanja. Radi li se tako poštujući sve navedene zahtjeve, mogućnost da se npr. zbog snimanja pluća dobije rak pluća jest jedan rak na pet milijuna snimki pluća, kako to pokazuje znanstvena analiza u jednoj našoj bolnici za dječje plućne bolesti.
Pedijatar svojim znanjem i iskustvom određuje da li i kada treba snimiti pluća; kontrolne snimke ne smiju biti prečeste; ako bolest jenjava, bit će dovoljna prva snimka. No, s druge strane, ako se ne snima kad treba, bolest se može zakomplicirati i trebat će mnogo snimki i specijalnih dopunskih pretraga. Nikako se ne smije popuštati zahtjevima roditelja pa snimati kad ne treba, niti automatski snimati svako dijete koje kašlje i ima temperaturu. Brojne su zemlje prihvatile pravilo da se dijete smije snimati samo uz pismeni pristanak roditelja. Mala su djeca pri snimanju nemirna, pa da se ne snima ponovno ako je prva snimka neoštra, ta se djeca drže fiksirana u posebnom uređaju zvanom Baby-Fix, dok malo veću djecu pomoćnik ili roditelj pridržava zaštićen posebnom pregradnom stijenkom. U prvih pet godina života paranazalni sinusi snimaju se tek izuzetno, jer su u toj dobi oči još vrlo osjetljive, a ako se snima, tada se to radi s posebno usmjerenom rendgenskom cijevi. Pri snimanju pluća i paranazalnih sinusa, oko vrata treba staviti "olovni" ovratnik da se od zračenja zaštiti osjetljiva štitna žlijezda, što za deset puta smanjuje dozu njenog zračenja. U dijagnostici tuberkuloze pluća može pomoći kožna tuberkulinska proba. Kad god je moguće, koristi se dijagnostika ultrazvukom, čija zračenja nisu štetna, ili, rijetko, skupim uređajem za magnetsku rezonanciju. Rendgenski pregledi trbušnih organa i kukova zahtijevaju veću količinu rendgenskih zraka, što opterećuje i može oštetiti testise ili jajnike. Ultrazvuk je posve zamijenio rendgen za dijagnostiku bolesti i deformacija kukova, osim možda prije operacije. Za tupe ozljede trbušnih organa vrjedniji je ultrazvuk. Deformacije kralježnice ortoped može vještije kontrolirati mjerenjima nego rendgenskim snimkama. Za dijagnostiku srčanih bolesti rendgen biva potiskivan raznim ultrazvučnim pretragama, pa i magnetskom rezonancijom.
