HIPERAKTIVNOST I POREMEĆAJ PAŽNJE U ŠKOLSKOJ DOBI
 
Nisam zločest
 
Polazak djeteta u školu velik je događaj u njegovu životu i životu njegove obitelji. Uspjeh u školi postaje vrlo značajan segment u životu djeteta, a počesto i najvažniji u vrednovanju djeteta, kako od učitelja i roditelja, tako i drugih učenika i od djeteta samoga.
 
 
Međutim, svi učenici nisu i ne mogu biti podjednako uspješni u školi. Na školski uspjeh, uz intelektualne sposobnosti djeteta, utječu brojni i različiti čimbenici, kao što su zdravstveno stanje, emocionalno stanje, situacija u obitelji i školi…
 
 
Problemi počinju u školi
 


Općenito govoreći, školski neuspjeh definiramo kao stanje kada učenik tijekom školske godine, pretežito ili stalno, ima negativnu ocjenu iz jednog ili više predmeta, ili ponavlja razred. Bez obzira na njegov uzrok ili uzroke, školski neuspjeh dovodi do frustracije djeteta. Ako učeniku s neuspjehom ne pružimo pravovremenu pomoć, pojavit će se emocionalne poteškoće, pad samopouzdanja i samopoštovanja. Neuspješnost, sama po sebi, demotivira učenika za ulaganje vremena i truda u učenje, on postaje nezainteresiran, “lijen“ i počesto prekida redovito školovanje.
Jedan je od čestih i važnih uzroka školskoga neuspjeha prisutnost poteškoća iz kruga ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder – sindrom hiperaktivnosti i poremećaja pažnje) poremećaja kod školske djece. Procjenjuje se da se ADHD javlja kod 5 – 7% školske djece, i to 4 – 5 puta češće kod dječaka nego kod djevojčica.

 

Radi se o razvojnom poremećaju koji obilježavaju poteškoće u obliku:
• pretjeranog nemira (hiperaktivnosti),
• deficita pažnje i koncentracije,
• smanjene mogućnosti kontrole vlastitih impulsa (impulzivnosti).
Navedene poteškoće rezultat su minimalnih odstupanja u funkcioniranju mozga, a svaka od njih može biti izražena u većoj ili manjoj mjeri te u različitim međusobnim kombinacijama. Uzroci ADHD–a povezuju se s naslijeđem, oštećenjima mozga u trudnoći ili pri porodu te s različitim bolestima, kao što su preboljeli meningitis, encefalitis, febrilne konvulzije ili ozljede glave.
Taj se poremećaj kod djece najčešće dijagnosticira u vrijeme pripreme za školu i na početku školovanja. Budući da su djevojčice manje nemirne i agresivne od dječaka, događa se da se kod njih poremećaj pažnje i koncentracije uoči tek u 5. ili 6. razredu, kad se pojave veće teškoće u usvajanju nastavnoga gradiva.
Sva djeca s ADHD–om ne pokazuju iste simptome, a i kod istog djeteta simptomi variraju ovisno o situaciji, postavljenim zahtjevima, dobi dana, umoru djeteta, meteorološkim prilikama …
 
 
Šetnja razredom
 
Kod nekih učenika s tom problematikom prevladava motorički nemir, koji je izraženiji što je dijete mlađe. Ta djeca ne mogu dugo sjediti, sjede na rubu stolice, mašu nogama, ustaju, šetaju razredom. Zbog poteškoća s pažnjom i koncentracijom, nisu u stanju, poput svojih vršnjaka, pažljivo pratiti edukativne sadržaje tijekom nastave, često u radu nešto previde, preskoče, a svako događanje odvlači im pažnju sa sadržaja kojim se trebaju baviti. Njihova nedostatna sposobnost samokontrole očituje se nestrpljivošću da što prije završe nešto čime se bave - nedostaje im ustrajnosti. U kontaktu s drugima, često ih prekidaju u njihovim aktivnostima, upadaju im u riječ, ne mogu čekati na svoj red u igrama. Isto tako, često poduzimaju različite, ponekad i opasne aktivnosti, ne vodeći računa o posljedicama, a ta njihova nepromišljenost dio je simptomatologije ADHD-a.
Uz te, osnovne poteškoće, kod djece s ADHD-om javlja se i emocionalna nestabilnost, niska tolerancija na frustracije/uskrate, pa su sklona čestom plaču, ili svađi, imaju provale nekontroliranog bijesa, lako se potuku s vršnjacima. Iako vrlo nemirna, „cijeli dan u pokretu, kao da su navijena“, ta djeca znaju biti motorički nespretnija od svojih vršnjaka, teško nauče voziti bicikl, nespretna su u igrama loptom pa im to smeta u nastavi TZK.
Važno je istaknuti da učenici s ADHD-om nisu neodgojeni, zločesti, lijeni i neodgovorni, oni samo imaju neke posebnosti u svom razvoju i zbog njih funkcioniraju nešto drugačije od ostalih učenika. Oni ne znaju uzrok svoga ponašanja i, pogotovo, ne mogu ga kontrolirati pa ih je nepravedno i nesvrhovito za to kažnjavati.
Roditelji i učitelji često ne prepoznaju pravovremeno o čemu se radi, pa na osnovi njihovih neujednačenih postignuća u školi donose zaključke poput: “On može, ali ne pazi“ ili „On može kad hoće“. A ja bih poručila: „Da, oni mogu, a na nama je odraslima iz njihove okoline da, skupa s njima, otkrijemo što i kako najbolje mogu i da im u tome pomognemo, gradeći svoj odnos s njima na pozitivnome, potičući ih i hvaleći za sva postignuća i napore koje ulože.“ Naš trud i uloženo vrijeme rezultirat će očuvanjem njihove volje za učenje, a posebno njihova samopouzdanja i samopoštovanja, što će im biti od neprocjenjive vrijednosti za cijeli život. Jer, školski je uspjeh podjednako važan hiperaktivnom učeniku kao i svakom drugom.
Problematika školskog neuspjeha ili, bolje rečeno, nepostizanja školskog uspjeha primjerenoga učenikovim intelektualnim sposobnostima, treba biti sustavno rješavana u školi, suradnjom učitelja i stručnih suradnika, uz neophodnu suradnju roditelja. Njihova dobra suradnja omogućava dovoljno rano prepoznavanje učenika s ADHD-om, bilo da učitelji ili roditelji iniciraju stručnu obradu, neophodnu za dijagnosticiranje tog poremećaja.
Pravovremenim prepoznavanjem učenika s ADHD-om te primjenom odgovarajućih postupaka i mjera pomoći u obitelji i školi, mogu se postići značajni rezultati, kako u postizanju školskog uspjeha, tako i u socijalnom funkcioniranju tih učenika.
Važno je prihvatiti da ADHD NE ZNAČI DA DIJETE NIJE PAMETNO.
Krajnji cilj svih onih koji se uključuju u učinkovito rješavanje te problematike jest pomoć djeci i mladima da postanu stabilne i zadovoljne odrasle osobe, sposobne za učinkovito nošenje s različitim teškoćama i problemima s kojima će se susretati u životu. Jer, “kad jednom završi školovanje, svijet će biti drugačiji. Naći će mjesto na kojemu nije važno je li s osam godina znao izražajno čitati i pisati. Ali, ako se počne mrziti jer nije dobar u školi, upast će u rupu iz koje će se iskopavati do kraja života.“
 
 
Željka Mijaković, dr.med.